Eksperimenti u blogovanju| Gost autor| Literatura

JONA

horheakimov RSS / 21.08.2019. u 22:51

gošća autorka: Ava Gotal

 

Napisat ću joj pismo kad budem daleko - misli Jona i ne čuje svoj glas koji tu misao izgovara.

Kome ćeš napisati pismo? - upita žena skrećući pogled s monitora kompjutora u koji već satima gleda i lagano tipka prstima po koljenima, djeluje bezvoljno i daleko, možda nervozno. 

Kako ću se sada izvući. Treba biti tajno, treba da dozna tek kad me ne bude više. Kako ću se sad izvući. Što god da progovorim o tome pretvorit će se u jad - misli Jona i uzmiče prema vratima. Žena ga gleda površno, pogled joj je negdje po sredini njegova lica, ali ipak s izvjesnim zanimanjem i ponavlja pitanje. Odjednom mu sinu, nesmišljeno dođe:

To je stih jedne pjesme koju sam jučer negdje čuo - govori i osjeća kako to zvuči sasvim uvjerljivo, vjeruje da je dovoljno uvjerljivo da ona ne nastavi ispitivati. Pokušavam se sjetiti melodije, ali ne ide, a pjesma mi  bi smiješna, stihovi su smiješni, a i muzika, nešto kao parodija na... - nastavlja Jona, pa zašuti na tren. Ma nevažno je, već mi, eto, pade na pamet - doda odmahujući rukom uvjerljivo nehajno i pokuša se nasmijati, ali bezuspješno. Osjeti kako mu se lice  iskrivljuje u grimasu, u neki, pomišlja, glupi, izdajnički izraz. Ali žena se malo osmjehnu i vrati pogled na monitor lapotpa ispred sebe, pa Jona odahnu, shvati da se uspio izvući i skoro da iskliznu iz sobe.

 

 

Huh - izdahnu glasno kad je za sobom zatvorio ulazna, ipak izlazna, vrata stana. Kako on izađe, žena prestade kuckati prstima po koljenima, zatvori laptop i ustade, ode do prozora koji su gledali na panoramu  grada i s čijeg se pogleda kao srcoliki kolačić nazirao komadić mora. Sve se pri pogledu s njezinih prozora činilo udaljeno i malo i ona se sjeti da je sretna, svaki put istu sreću tako osjeti dok stoji pored prozora i gleda s visine na grad koji jedva da poznaje. Tišina visine - pomisli i ote joj se dubok uzdah nepovezan s dijelom njezina bića koje je sretno. Pa čemu sad taj uzdah, šta? Uvijek ja nešto... Kao da je još jedna osoba u meni s kojom se nisam ni upoznala i javlja se svako malo da se svemu suprotstavi. Ma! - razmišlja glasno kako to uvijek čini kada je sama, trznu malo glavom i opet joj se ote uzdah, jedan, pa drugi i osjeti da počinje ponovo, da gubi dah naglo, ubrzano, samo tako joj dođe da osjeti da nema dovoljno zraka oko nje, da ne može više udahnuti. Diši, diši - naređuje si, zatvara usta, širi nosnice i u mislima joj iskače slika dviju bezbojnih staklenih kuglica, u svakoj nosnici po jedna i istom pruža jednu ruku prema prozorima  i uspijeva otvoriti jedno okno i dok to čini svjesna je u potpunosti besmislenosti toga što čini, svjesna da zraka ima oko nje, ali da ga ona ne može udahnuti, kao da joj izmiče a ona ga pokušava uloviti šireći nosnice koje su lažno, zna to, začepljene, ne primaju ono što nevidljivo struji oko nje, ulazi kroz sada otvoren prozor taj oštar zimski zrak, osjeća ga svuda po tijelu, sasvim beskorisno, beskorisno, misli, i kako se  širi se prostorom osjeća, skoro da je uvjerena da ga može vidjeti, ali dograbiti udisajem ne. I sve to traje kratko, vrlo kratko i ona to ne zna, čini joj se da traje dugo dugo i osjećaj vakuma u sebi ne može probiti i gubi svijest i kao u usporenoj snimci ona se sporo sporo spušta na koljena i pada pravo na lice.

Kao da više ne mogu disati, nedostaje mi zraka s tobom i ne mogu dalje - započinje pisati Jona bez razmišljanja ono što je odavno već smislio da će joj pismeno priopćiti. Dok se vlak strahovitom brzinom gubi iz jednog predjela u drugi, on sjedi sam u kupeu s olovkom i tabletom na pomoćnoj  ploči niže prozora koju je izvukao čim je sjeo. Ti si oduvijek bila u nekom svom svijetu, kao odvojena, a ja sam se pored tebe osjećao kao da stojim na pragu tog tvog svijeta, kao gost koji čeka da ga pozovu unutra. Ne, ne okrivljavam te, ali ne okrivljavam ni sebe, nema tu krivca. Samo sam odlučio prestati čekati i pokrenuti se, ići dalje, pronaći sebe na nekom drugom mjestu, a za to mi se nedavno pružila sjajna prilika. Ponuđen mi je posao ako ga mogu tako nazvati, ponuđeno mi je ostvarenje sna na dlanu (zahvaljujući upravo tebi), bilo bi istinitije reći, koji nikada nisam prestao sanjati, ali me evo u prilici da proživim taj san. Nisam ti ja nikada bio ono što si me ti nutkala da budem, ono što sam s tobom i postao s vremenom, ja to ipak nikada nisam bio. Sada, kako vlak odmiče, kako si mi već daleko, osjećam da sam igrao ulogu koju si ti za mene izabrala, a ja je prihvatio ne razmišljajući da me može ugušiti, ne osjećajući kako je na toj sceni gdje sam izigravao majmuna, da, dobro vidiš, piše MAJMUNA, da sam na toj sceni udisao prorijeđen zrak i sve se više gubio, ali nastavljao skakutati dalje. Ne želim više tvoje banane, nasitio sam ih se. Želim disati, disati, disati! Razumiješ li me?

Vlak naglo zakoči, nakrivivši se jako u stranu kao da će iskočiti iz tračnica. I tablet skliznu na pod, a Jona iznenađeno skoči sa sjedala i pri tome nagazi tablet, osjeti kako staklo puca pod njegovim stopalom i prije nego išta uspije pomisliti netko zabubnja po vratima kupea, a odmah  potom pred njim se nađe nekakav starac, krupan, tamnoput, sijedih kosa prosutih po prsima, prastar, pomisli Jona, prastar, misao se ponovi, zastao je na pragu kupea i usmjerio pogled na Jonu.

mix1-282.jpg 

Šta se događa s vlakom? - pita Jona, jedva da čuje svoj glas, pomiče nogu s tableta i napravi korak unatrag, pokušava izdržati uporni pogled čovjeka na vratima, ali odustaje, osjeća nelagodu od njegovog, misli,  neugodno dugog pogleda koji mu na kratki tren izazva misao da ga ovaj odnekud poznaje, da zna nešto o njemu što ne bi trebao znati i ponovo čuje svoj glas kako pita što se događa s vlakom pogledavajući mimo starca negdje u stranu. Čovjek pomaknu usnicama kao da će ih rastvoriti, progovoriti, ali se neočekivano okrenu na petama i nestade ostavivši vrata otvorena za sobom. Kao da iskliznu, što ovo bi, pa ko je sad taj starac i što ovo bi, baš kao da iskliznu, misli Jona i gleda prema vratima koja se automatski sama lagano vraćaju natrag i zatvaraju. I ne zna što dalje da misli, prazno mu je u glavi, ne misli ništa više. Spušta pogled na uništeni tablet i osjeća kako se vlak pokreće, a njemu se kapci spuštaju, glava pada na rame i u čas sve nestade u drugdje. Jona se smiješi, osjeća olakšanje dok mu odnekud poznati starac govori da avion ipak pada u more, a ne na očekivanu obalu previđenu za krajnju destinaciju, ali da je to dobro, da je uvijek dobro uroniti u more, osobito dodirnuti dno mora da je izvanredan osjećaj, neopisiv doživljaj onostranog kada se propada, tone kroz ledene morske dubine, ubrzano, bez zraka, bez nametnute potrebe za disanjem, ka dnu kada se survava, da, da, da je sretan što će to iskusiti za koji minut i on, Jona, da je tako malo onih koji to shvaćaju, a mnogo onih koji to dožive kroz žalosno neshvaćanje te blagodati kraja i početka, onih koji uvijek zastrane u sredini, zaglave u zagušljivoj sredini, Jona se osmjehuje, jer shvaća nešto što zna da ne zna imenovati, ali  to i ne želi a što dopire kroz riječi tog starca, smiješi se razvlačeći usne sve šire dok starac ushićeno priča dalje unoseći mu se svako malo u lice, skoro da se na trenutke dodirnu nosevima, Jona se smiješi osjećajući njegov bezmirisni topli dah na svojim usnama, na bradi, ne može se prestati smiješiti.

Kome ćeš napisati pismo? - upita ponovo žena, sad već nestrpljivim tonom dok briše nadlanicom krv što joj sporo klizi iz nosnica što Jonu nagna da okrene glavu od nje i zatvori oči. Čuje pridiže se s poda, zna da  pogledava prema postelji na kojoj nepokretan kao prikovan leži on koji zadržava dah, sklapa oči, da nekako misli da spavam, da sanjam, da sam u snu progovorio, misli Jona, očekujući da ponovi isto  pitanje, jer zna da će ga  čuti, znam ja nju, neće prestati dok ne odgovorim, dok ne kažem nešto neće ona prestati, takva je, znam, misli, ali ništa mu ne dolazi, baš ništa pametno što bi sličilo na razuman odgovor. Čuje joj korake, ide prema krevetu, ide na mene, sad će opet početi, opet sve isto, opet počinje, šta sad, ja se ne mogu maknuti, ni jedan dio tijela ne osjećam, ne mogu ništa, šta sad...

Prodoran zvižduk vlaka izbaci ga iz sna i Jona se trznu cijelim tijelom, otvori oči, skoči sa sjedala, pa istom ponovo sjede ne znajući par trenutaka ni gdje je ni što se događa. Vidje da su vrata kupea širom otvorena i začu glasove iz hodnika.

Ponekad pomislim da želim stati i da ću nestati ako stanem.

Zašto ideš?

Idem, jer ne mogu stati, ne mogu se zaustaviti, ne mogu ovladati onim u meni iza mene što ide.

Zašto ideš?

Duša mi sama ide kao da se survava niz strminu, skoro da je vidim i ne može stati dok se na dnu ne razbije. To će joj biti. Osjećam da će joj tako biti.

On ustade i proviri, ali na hodnik bješe pust.

Otkuda je mogao doprijeti ovaj razgovor, glasovi su bili kod vrata, jasno sam čuo? - upita se još snen i povuče natrag u kupe zatvarajući vrata.

 

odlomak iz romana 




Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 23:58 21.08.2019

disati,samo disati

Kako li se sada izvući

отићи побећи и не бити ту
одлука је увек...исхитрена,
тек суочен недорек решаваш
помоћ нуди реч .....искрена

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana