Bila je jesen čini mi se te godine. Sećam se da je grad mirisao na parfene koji su preprodavci prodavali na uličnim tezgama, sveže pokošenu travu i lavandu.
Vraćala sam se sa fakulteta i krenula u Dečiji Romski Centar da držim časove matematike i fizike. Na samom ulazu, Milica osnivačica centra mi se obratila i rekla : „Mala sve OK?" i pogledala me je onako ispod naočara. Secam se jasno tog dana jer sam tada upoznala tih dvehiljaditih svu tragediju dečijih izgubljenih snova.
U Centru je postojala kuhinja, mala, ali funkcionalna. Žene su sekle hleb i pravile sendviče. Toliko sendviča do tada nisam videla, kao da se sprema vojska da dodje, a ne da sedne nas pet i da ruča, elem, i mene zaposliše da sečem one kifle, ređam salamu i puter.
Ušle su spremačice i krenule da čiste detaljno sve. Zatim je usla psihološkinja i još dve koordinatorke i tada su došla deca.
Deca ...koja su izgubila detinjstvo i svaki pokušaj da se mogu nazvati decom, bila su sve samo njihova duša nije bila dečija. Centar se nalazio u Birčaninovoj, a u parku su živeli ispod nekih kartona njih desetoro uzrasta od 4 do 12 godina.
Ne moram vam ni napisati ni reći sa čim su se sve susretala., koliko su brzo ostarila i koliko se tuge krilo iza osmeha dok sam im dodavala tu kiflu. Svaki njihov pokret je bio po malo usporen, svaki pogled u daljinu izgubljen. Najstariji se brinuo o njima. Dečak je radio sve poslove, a zaista mislim sve, najgore koje ulica može da ponudi da bi ih sačuvao. Prihvatilišta, domovi, porodica ništa nije postojalo za njih. Bili su svuda i nisu bili nigde.
Jednom nedeljno su dolazili, ulazili su u toplo, pričali svoje priče, razgovarali sa psihologom, i koliko god puta da smo alarmirali nadležne službe nikakvih odgovora nismo dobijali nazad.
Taj dan sam izašla napolje, izbezumnjena i čula sam malog Dzonija kako se dere sa sve sendvičom u rukama „Nastavnice za kasnije", a zubi su mu se beleli kao niske bisera, lepotan mali, dečak koji je ubrzo nestao, putevima kojima su nestajala sva deca koja opstaju tako. A odgovora u to vreme od nadležnih nije bilo. Svi su samo ćutali.
Sela sam kod Manježa na stepenik i plakala, plakala sam jer nisam mogla da zadržim sve priče koje su bile ispričane, svaku nisku bisera upućenu na jedinom mestu gde su mogli biti svoji i svaki zagrljaj koji su nesebično delili.
Iz kafane je dopirala Usnija, pesma se mešala sa smehom ljudi. Neki drugi život nas je sve delio, svetove i vreme, podelio je i mene, jer ni ja posle toga nisam više bila ista.
Ta pesma me i sada prati, to sećanje ne bledi, a život i dalje ide.
Za svu decu ulice, za onaj osmeh. Mala niska bisera.