Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

MI SVI ŽIVIMO U ŽUTOJ PODMORNICI KURSK

horheakimov RSS / 31.08.2019. u 20:22
Jednom sam vežbanja memorije radi pokušavao da se setim sebe iz daleke prošlosti. Sedeo sam u sobi potpuno sam. Imao sam sve vreme sveta pred sobom, nečiji možda ceo život.  Ljuljao sam se lagano napred nazad i osluškivao vodu koja se mreškala u dvorišnom bazenu. U takvim, za eksperiment sa sopstvenim sećanjem, reklo bi se idealnim uslovima, najdalje što sam stigao u premotavanju trake bio je povratak u operacionu salu dečije klinike. Imao sam 4 godine i jasno se sećam kako mi lekar na lice stavlja masku inhalatora kroz koji ću udisati anestetik neophodan da bi mi bezbolno bio uklonjen treći krajnik. Mogao bih da napišem i da se sećam prvih minuta svog života jer moja majka nije mogla tokom trudnoće saznati kog sam pola (ultrazvuk još nije bio u svakodnevnoj upotrebi) te je babica, mora biti, odmah nakon što sam se pojavio na ovom svetu, izgovorila: Muško! Ali to bi bila logička manipulacija. I povrh svega nepošteno.
 
 
 

Bolnica se pojavila kao previše moderna uprkos logici koje se nisam oslobodio pri retroaktivnom razmišljanju, previše moderna za doba mog tada kratkotrajnog bivstvovanja u ovom prostom životu. Staklo je dominiralo enterijerom. Mnoštvo upadljivih ogledala, koja u ranom detinjstvu čoveku ne znače koliko kasnije, kada mu treba da s vremena na vreme pogleda u sebe, da se sretne sa samim sobom. Pored stakla sijao je i dobro uglačani i ispolirani metal. Nigde masne zelene farbe na zidu do visine očiju, nigde gumenih pločica po kojima točkovi bolničkih kreveta i kolica sa prljavim tanjirima nečujno klize. Nigde gužve.

Ulazim u prazan lift jer me čeka otvoren. Tada još uvek nemam klaustrofobiju i radoznao sam kao i svako dete da vidim kuda će me odvesti. Unutra je ponovo ogledalo. Mene međutim zanimaju samo dugmići za koje intuitivno znam da me vode u visinu. Ne znam ni slova ni brojeve nego se upinjem da pritisnem dugme koje je postavljeno visoko van domašaja i baš zato najviše privlači. Izuvam bolničku patofnu i krajnjim naporom, njenim gumenim vrhom, dohvatim do izdvojenog dugmeta na vrhu grupe. Kasnije ću u životu saznati da je to bio devetnaesti sprat. Krov. 
 
Vrtoglavi uspon na vrh trajao je relativno kratko, ako uporedim sve ostalo vreme koje me je, ne znajući za njega, čekalo. Od tog momenta sve na dalje biće samo nizbrdica, put nazad na zemlju, u zemlju. Neminovan pad.
 
Na vrhu je duvao jak vetar i da nisam tek izašao iz puberteta, tako reći bio u naponu snage, u proleću mladosti, logično bi bilo da mi bude i hladno. Ali zimu nisam osećao. Tih dana nisam želeo da imam kaput. Samo vuneni džemper i ako bi padala kiša žuto-plavu kabanicu, sa dva strane.
 
Na krovu, kao i na svakom drugom važnom mestu u životu, našao sam se na raskrsnici sa dva moguća puta, dve strane. I jedna i druga uličica su delovale kao pokisle glumice, pokvarene lepote, mračne kao porodične tajne i maglovite kao sećanje. Na zidu se jasno videlo mesto za putokaz, koji je oboren ležao na zemlji. 
 
IMG-20180523-153835.jpg 
 
Oba znaka su pokazivala put ka nebu i nije se raspoznavalo šta uopšte piše na njima. Tamo sam mogao da odletim. Ali kada se odraste ta se veština zaboravlja. Mogao sam poleteti kao lasta preko ivice krova ali u tom momentu još uvek nisam znao ono što znam sada. Skrenuo sam u uličicu levo i posle nekoliko desetina nesigurnih i nedoraslih koraka stigao do kraja. Pomislio sam kako je to bio pogrešan izbor pa sam se vratio da proverim i drugu uličicu, onu u koju se skretalo desno. Ishod je bio isti. Da li je život ćorsokak na vrhu solitera? Blizu neba ali još bliže zemlji. Ponovo sam prišao svom prvom izboru. U međuvremenu, pod jedinim svetlom u sokaku pojavila se devojka, riđe kose, blede pegave kože, u crvenoj haljini sa crvenim šeširom širokog oboda koji joj je prekrivao lice. Kroz štof šešira mogao sam samo pretpostaviti plave ledene oči. Ili se to ponovo logika igrala mojim sećanjem?
 
Haljina je dosezala jedan hvat iznad kolena a izrez na vratu je bio širok i dubok toliko da je otkrivao zasenčenu udolinu na grudima. Ispod leve klavikule video se rez kroz koji je kapala krv pred njene noge na pločnik. Levu ruku je držala na kuku a desnom bi obrisala krv i onda prste uvukla u senku oboda. Prste bi polizala. Zatim je načinila pokret istim vlažnim prstima prema dnu slepe ulice kao da je htela da kaže: Idi tamo! Idi dole do dna!
 
Pošao sam i ostavio je iza sebe. Kada sam stigao do zida okrenuo sam se prema devojci pitajući se zašto me je poslala ponovo ovamo kada je ovde mrtav ugao. Moj govor tela je pitao isto. U tom momentu prsti su joj ponovo bili, verovatno, na ustima i nakon što je polizala novu količinu krvi ispružila je ruku prema meni, stisnula šaku i ispružila samo srednji prst. Tada sam iznenađen neočekivanom gestikulacijom napravio mimiku na licu koja je oponašala prostu misao: Zašto sad to? a ona je, kao što bi imperator na tribini arene izvrnuo svoj palac za smrt, izvrnula svoj srednji prst prema tlu ukazujući mi na dole. Pogledao sam u svoje cipele, oko sebe, levo i desno i pažljivo tražeći šta bi moglo biti to na šta mi ukazuje. Ugledao sam mala vrata koja su bila skrivena iza jednog sanduka za sladoled. Podigao sam pogled sa jasnom porukom na licu da sam pronašao vratanca a ona je samo odmahnula, sada opruženim prstima, pomerajući ih sukcesivno od sebe, kao da odgovara: Hajde, idi...
 
Lako sam pomerio glomazni sanduk; iako je kalendarski još uvek bilo leto sanduk je bio prazan, i probao da otvorim vrata koja mi nisu bila ni do kolena. Posle nekoliko neuspelih pokušaja da civilizovano otvorim prolaz upotrebio sam nogu i razvalio drvo. 
 
Tako sam na silu, na mala vrata, ušao u ostatak svog života.
Kleknuo sam i pogledao kroz ta vrata, manja i od mnogih prozora, koja su ovako izlomljena izgledala jadno, kao oni psi koju su iako stasali bili manji i od osrednjih mačaka. Vidik je bio kao sa prozora spavaće sobe roditelja mojih roditelja. Ravnica omeđena ogradom iza koje se prostire, nova, sada, beskonačna ravnica. Takav pogled je mogao biti umirujući isto koliko i uznemirujući, pitanje je bilo samo godišnjeg doba. Sneg je polju navlačio masku pustinje, hladnoća je podsećala na grob.
 
Provukao sam se kroz okvir vratanca i uskočio u dvorište koje mi je bilo poznato od pre. Ili je to logika ponovo krpila rupe u mom sećanju? 
 
Dunje u travi, lišće od oraha, miris pečenog povrća... Dim od spaljenih cepki kao zavesa krije ogradu, granicu između poznatog i spokojnog i nepoznatog i nepredvidivog. Prosti je deja vu kako preskačem tu ogradu, prelazim granicu. Odlazim u svet iako je taj svet ograničen mojim životom. Svet ne može biti veći od života.
 
Sa rancem na leđima prolazim poljima na kojima se ubira letina. Kako se više udaljavam od spokojstva sve manje mislim šta me sve može sačekati na polju. Kako prolazi više vremena sve manje sebe mogu da zamislim ovde. Ljudi rade na polju, neki kao robovi. Nekima puca kičma ali su zato slobodni. Slobodni su da vikendima odu kod kostolomca da im namesti kosti. Ipak velika većina se samo omami do ponedeljka. Moja trasa u svetu preko granice postaje turistička i počinjem da skupljam fotografije usamljenih brestova koje sam prolazio usput. U nekom momentu imam ih dovoljno za izložbu i ozbiljno razmišljam o tome. Zanesen idejom, izmešten iz realnosti polja, polja nestanu. Pocepaju se po, od ranije, poznatim granicama i proguta ih more. Gledajući u slike sa izložbe zamalo nisam pao sa jedne ivice ostatka polja. Jednostavno, polje se srušilo i ostala je litica koja nije visoka devetnaest spratova ali jeste barem sedam. Umesto na beskonačnom polju ostajem na ostrvu i dohvatim njegov rub. Gravitaciono polje me ošamari, moja izložba u glavi pukne kao dečiji vatromet i dozovem se pameti. Hodam ivicom tla, vrti mi se u glavi svaki put kad pogledam put vode ali ne odustajem od potrage za izlazom sa pustog ostrva svakodnevnice. Sada sam već u godinama kada empirijski mogu da budem siguran da iz svake neprilike postoji izlaz. Sada već umem i strpljenje da pokažem.

Posle dovoljnog broja odlučnih koraka u pravcu sigurne konačnosti i smeru suprotnom od kazaljke na satu stižem do stepenica koje vode niz liticu. Izlaz na more kao izlet na pučinu. Sam sebe nagrađujem mentalnom konstrukcijom kako su ovo jedine stepenice sa ovog ostrva a eto našao sam ih pre prvog mraka. U sumrak takoreći. 
 
Stepenice su pri vrhu nove, sveže farbane u belo ali kako ih više ostavljam za sobom u sve su gorem stanju. Pri kraju i drveni gelender nestane pa nastavljam pažljivo ka dnu balansirajući između ovde i tamo. 
Tamno.
Tamno je more.
 
Kako odavde, sa stepenica kojima se samo silazi, more izgleda nesagledivo. Jedino što mogu da promislim o njegovoj veličini je u stvari u vezi sa veličinom polja. Kako samo nepregledna polja izgledaju smešno malo u poređenju sa morem. Pustinja svesti i more podsvesti. 
 
Stižem do vode i nastavljam dalje. Stepenice vode na dno mora. Silazim stepenicama u vodu kao da silazim u bazen koji se čuje u dvorištu azila u kojem provodim svoje stare dane. Stepenice prestanu. Dotaknem dno i tamo po dnu nastavim da bauljam. Pronalazim izgubljene relikvije svog postojanja i guram ih u džepove pidžame. Vazduh mi ne treba. Život u trećem dobu se ionako odvija samo na nivou kognicije. Život u noći života, u zimskoj noći života, može biti samo zimski san. Hibernacija. Zaspim na dnu, na nekakvom poklopcu, samo na sekund izgubim svest. Zaboravim kako sam se našao ovde ali i to je očekivano. Zaborav se najlakše pamti. 
 
IMG-20180523-164357.jpg 
 
Odjednom čujem lupanje sa druge strane poklopca, kao da me nešto zove. 
Naučen da otvorim kada neko kuca potpuno zaboravim da pitam ko je. Ne bih ni ustajao, da sam znao da iza poklopca na dnu mora nema nikoga. Pribran za tren, prepoznam poklopac podmornice. Za sve ove godine nisam video unutrašnjost prave podmornice i to me je zainteresovalo. Siđem dole i zatvorim poklopac. Unutra izgleda kao maketa podmornice koju sam nekada video u vojnom muzeju. Ili to moja svest ponovo pravi logičke manipulacije. Šta ako je ovaj uzani prostor samo rezultat suženja moje svesti? On ne bi ni mogao da izgleda drugačije od onoga što znam o sebi i onoga što sam već doživeo. A znam da sam doživeo napad klaustrofobije i znam da sam se drao iz svega glasa, što mi je uklonjeni treći krajnik u mnogome olakšavao, da želim da me puste odavde. Da hoću kući.
 
Znam i da me niko nije čuo jer je prostor oko mene zvučno izolovan kao podmornica na dnu mora.



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nask nask 21:19 31.08.2019

Nije više žuta

horheakimov horheakimov 15:50 05.09.2019

Re: Nije više žuta

...a nije ni podmornica, ali je mračno i sve je manje svežeg vazduha...
Черевићан Черевићан 22:55 31.08.2019

буааа

prisetom na sebe iz buduće prošlosti

тртаџијство .........простора скученог
вучем гарант из ...бивших времена,
(импресија ваљда генима пренета)
жив сахрањен Предак ми је опомена

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana