Ni Island. Ni Australija. Ni Kina i novi virus koji ubija decu. Pa ni Mjanmar.U globalizaciji. U onome što se najkraće može definisatri kao rastuća međuzavisnost društava.
Gledam vesti o ciklonu u Mjanmaru. 15 000 žrtava. Kako reagovati na to? Mnogo puta sam se u životu do sada vraćala dilemi koju je Meša Selimović tako dobro artikulisao. Je li vlast od Boga? Ako nije, odakle joj pravo da nam sudi? Ako jest, kako moze da pogrijesi? Ako nije, srusicemo je, ako jest slusacemo je. Ako nije od Boga, sta nas obavezuje da trpimo nepravde. Ako je od Boga, jesu li to nepravde, ili kazna zbog visih ciljeva? Ako nije, onda je nadamnom i nad tobom, i nad svima nama izvrseno nasilje, i onda smo opet mi krivi sto ga podnosimo.
Nekako sumnjam u Njegovu svemoć i uticaj ako mu treba toliko žrtava da bi present his case, da bi makes a point. Ne vidim koja se poruka, čime se može opravdati 15 000 ljudi, koliko je, izgleda, poginulo u Mjanmaru zbog naleta ciklona, kojim višim ciljem, kojim naukom za sve nas ostale. Za mene je to besmislena viša sila, nepravda, slika nesavršenog sveta, koji se ipak popravlja malo po malo u odnosu na sve prethodne periode do sad zato što se ljudi popravljaju/usavršavaju, u kome znam da živimo. Sve ostalo su pretpostavke i nagađanja.
Ne branim nikom da nalazi smisao u ovolikom broju žrtava, ili opravdanje, ili utehu, pozdravljam dolazak Nikole Kneževića na blog, ali branim i pravo da smatram da živimo u periodu u kome je patnja drugih, udaljenih, najviše približena svima, u eri koja je u osnovi humanija od svih drugih, i plus opremljenija mehanimima i sredstvima pomoći nego bilo koja druga do sada. Za razliku od SPC smatram da je upravo globalizacija dovela do toga da shvatimo prirodu univerzalnosti ljudskih prava, i da počenemo da se interesujemo i evenutalno imamo mehnizme za zaštitu istih u najvećem procentu čovečanstva do sada. I želim da Srbija pridruži onom delu čovenčanstva koje u tome prednjači. I po svesti i osećanju potrebe da se reaguje, i po mogućnostima da to zaista i učini. Liberalnim zapadnim demokratijama. ( BTW većina zemalja ili skoro sve čiji se građani u raznim istraživanjima izjasne kao najsretniji ili najzadovoljniji sveoobuhvatnim kvalitetom života su ili u liberalne demokratije u NATO ili su monarhije ili su protestantske).
Uskršnju poslanicu smatram vrlo uvredljivom i opasnom. Uvredljivom za sve nas druge, a opasnom pre svega svega po vernike SPC, zato što ih navodi na krivi put verovanja da je globalizacija nešto loše, ili još apsurdnije nešto čemu se može i treba suprotstaviti. Stav poslanice je takav da se stiče utisak da u toj čudovišnoj globalizovanoj civilizaciji kanda nema drugh vernika, religija, koje se nekako prilagođavaju trendovima i okolnostima, koje bi ako je SPC već zainteresovan za ljudska prava, a pravo na slobodu veroispovesti je jedno od njih, trebali da imaju isti tretman kao SPC.
I onda, dodje Jasmina zamoli nas da definišemo, blog, blogere…u mesecima kad ja imam i dilemu koliko internet kampanje, blog pražnjenja i ostalo, u stvari smanjuju našu stvarnu reakciju na nešto, na globlanom nivou, ne samo na nivou VIP Blog B92 i afere Topčider u mom slučaju. Imajmo u vidu da je i naše interesovanje za so called Šafran revoluciju u Mjanmaru trajalo jako kratko, na primer, da smo svi osudili hapšenja monaha, poželeli im sve najbolje u budućnosti i ….Ništa. Manje više ih zaboravili. Koliko nas on line peticije, reakcije i javno iznesen stavovi u stvari smire, operu, amnestiraju od neke konkretnije reakcije?
Da li smo se pitali mi ovde, treba li ili ne bojkotovati Olimpijadu u Kini, i žašto bi je tačno trebalo bojkotovati? Može biti da je onaj tekst u NINu o brutalnosti tibetanskih prethodnih režima bio zlonameran, ali on ipak nosi i neke elemente istinitosti, zar ne? Dakle, ako je trend pozitivna, šta onda? Politika uslovljavanja, izolacije, ili stimulacije i uključivanja?
Da li je humanitarna UN ili nečija druga intervencija u Burmi sada mešanje u unutrašnje stvari ili ne? Ko odlčuje i kako kad je mešanje u unutrašnje stvari OK a kad ne? Šta činiti sa brutalnim mjanmarskim režimom koji smatra da i dalje ima uslova za održavanje referenduma koji će, kako stvari stoje potvrditi njegovu vladavinu, jer je tako ustrojen, i tako će biti sproveden? Kad već vetrovi, zemljotresi, sars, sida, i drugo ne priznaju granice nacionalnih država, zašto bi zaštita ljudskih prava stala na granicama Srbije, Darfura, Kosova ili Mjanmara?
Kad me spopadnu ovakve dileme ja se vratim svojoi bibliji –knjizi The New Century, koja je u stvari razgovor čuvenog britasnskog istoričara i levičara Erica Hobsbawma sa italijanskim novinarom Antoniom Politom.
Evo jednog dela o “nepravednoj” globalizaciji i njenim efektima na većinu čovečanstva, napisanog davne 1999. Imajući u vidu napredak u Kini, Rusiji i Indiji od tada naovamo, pa stvari su se samo popravile, zahvaljući toj “čudovišnoj globalističkoj civilizaciji.”
“The global economy capacity to increase production, even with highly unequal distribution, has transformed the consumer market first in the United States, than in Australia and in Europe, but increasingly everywhere. We should not forget that, whatever yardstick is used, the majority of peoples are better off as the end the twentieth century, in spite of the extraordinary catastrophies that have marked it. There are only two exceptions, in which the situation has deteriorated, particularly in recent years Africa and Russia. But overall, we have today theree times the population there was at the start of the twentieth century, and all these people are psyhically stronger, toler, longer –living, and healthier. They suffer less hunger and famine, enjoy a higer income, and have an immesurabley greater acces to goods and services, including those which guarantee greater opportunities in life, such as education. This is also true of poorer countries. Aftrer all, there hasn’t been a famine in India since 1943. hunger in most of the world, with couple examptions, is no longer something that human beeings are obliged to live with. “
I za kraj, javni odgovor Slobodanu Samardžiću glede i svezno onog ruskog iljušina. Ne, nije to bio "veliki dan za Srbiju", kad joj stigne humanitarna pomoć, ne to je tužan dan. Potresan dan. Veliki dan će biti kad Srbija bude deo sistema samopomoći u sudaru sa prirodnim i čovekovom aktivnošću izazvanim nesrećama, i kad bude država jaka i sposobna da drugima brzo priskoči u pomoć.