Putovanja| Život| Životni stil

Fruška gora – srpski Atos, 9. dan

Snezana Radojicic RSS / 13.11.2019. u 02:02
16. oktobar 2019.
 
Budim se pre crkvenih zvona – zanimljivo mi je to pošto su mi ona, kao i pozivi imama sa džamija, ili zvuk bubnja u budističkim hramovima uvek bili sinonim za ranojutarnje nevoljno buđenje iz najlepšeg sna. Za dizanje dok je napolju još uvek mrak a u sobi ledeno. Mada je u mom malom šatoru čak i toplije nego u većini monaških kelija. Kako god, budim se prva na tom zabačenom mestu iznad manastira Đipša, sa pogledom na osvetljeno manastirsko dvorište. Žuta svetlost uliva osećaj sigurnosti. I da ne volim da kampujem kao što volim, sada bih čeznutljivo razmišljala o tom dole mestu obasjanom blagom svetlošću, nenametljivom i prigušenom, kakav je i život manastirskih stanovnica.
Krećem pre svitanja, asfaltnim putem. Možda i ovde postoje neki letnji putevi – kako se na selima zovu zemljane kolske staze, ali dosta mi je lutanja. Umornna sam nakon osam dana neprekidnog hodanja. Umesto laganih petnaestak kilometara dnevno, koliko sam planirala, prelazila sam po pet-šest a nekad i deset više, bez dana odmora, sa ruksakom duplo težim od onog na koji sam navikla.
73086704_10217398522249809_4301809501025075200_o.jpg?resize=1040%2C780
Ostala su mi još dva manastira od sedamnaest tradicionalnih – Privina Glava i Berkasovo. Oba su udaljena više od trideset kilometara odavde, tako da ne planiram da stignem u jednom danu do njih. Idem na Erdevik, a onda ću negde zanoćiti i narednog, desetog dana od početka hodanja, obići preostale manastire.
Pustila sam sinoć poruku na Fejsbuku pitajući za smeštaj u okolini Erdevika. Treba mi pravi tuš i treba da napunim baterije. I odmah se javilo nekoliko ljudi da me ugosti. Prihvatila sam prvi poziv, preko Vladana koji me je uputio na svog prijatelja Dejana, svetskog putnika, sa kojim ću sigurno imati mnogo zajedničkih tema. Volim društvene mreže zbog povezivanja ljudi. Jednom je jedna žena, u svojim srednjim godinama, krenula da obiđe Evropu bez centa u džepu, oslanjajući se samo na Fejsbuk poznansta. A nije imala puno prijatelja, međutim, preporuke su stizale preko deljenja njenih poziva i ona je za dva meseca prešla Stari kontinent nijednom ne plativši smeštaj a ni obrok. Koliko god sa jedne strane bile dehumanizujuće, s druge strane društvene mreže pomažu povezivanju i širenju dobrih stvari.
72966880_10217398522609818_1143932017797234688_o.jpg?resize=1258%2C866
Put preda mnom je prilično nezanimljiv. Asfaltni, kroz polja i tek poneko seoce. Malo zaniimljivije postaje kad napustim Vizic i skrenem na šljukoviti put prema Erdeviku. Na raskrsnici, u susret mi nailazi putnik na biciklu, sa dve male zadnje bisage. Fotografišem ga pa ga upitam koliko ima do Erdevika. Kaže mi nešto o svojoj turici na koju je krenuo, a ja njemu o mojoj turici koju spremam.
“Ti si Snežana! “, uzvkne. “Pa ti znaš I Cacu i Pirketa, oni su moji dobri drugari! “
“I moji”, uzvratim.
Cikloputnicki svet je zaista mali.
Pričamo malo o planovima pa se fotogarišemo i rastajemo.
72759613_10217398523369837_3480000464219537408_o.jpg?resize=1040%2C780
Nastavljam sama, po pakleno vrelom danu, putem bez ijednog drvca koje bi mi pružilo makar privremenu hladovinu. Nemam gde da sednem i odmorim se – toliko je sve otvoreno i izloženo. Umorna sam od nedovoljno sna a i lomi me neka prehlada. Svaki čas proveravam na mapi koliko imam do Erdevika – 8.5 km, 8 km, 7.8 km… razdaljina se smanjuje polako, čini mi se mnogo sporije nego što sam navikla. Obično hodam dosta brže. Ali šta je, tu je. Kad je ovako teško, kad bih najradije sela i odustala, kažem sebi: ajde polako, korak po korak i na kraju ćeš stići. Na kraju se uvek stigne – ako se ne odustane. A ja neću da odustanem, osim ako ne postoji neki životno važan razlog za to.
Tako sad koračam sama tim šljunkovitim putem ispod zvezde koja je upekla, klatim se sa jedne na drugu nogu ne mogući sebi da pomognem osim da štedim što više preostalu snagu, i da ne mislim o suncu koje prži, o bolu u nogama i zategnuosti u leđima.
72336001_10217398525529891_5704896619942510592_o.jpg?resize=1040%2C780
Jezero Moharac unosi donamiku i radost jer ono znači da sam već skoro sasvim blizu cilja. A tu je i drvored, kroz koji je tako prijatno hodati na ovoj vrućini. Prvi, severiji deo jezera je veoma zapušten, sa udžericama koje su zapravo improvizovane ribarske kućice, mada bi se pre mogle nazvati šatorima od cerada. Ali od sredine jezera počinje uređeniji deo, sa pošumljeom obalom, drvenim vikendicama uz vodu, kao i kamp kućicama. Jeda od mogućnosti koje sam razmatrala planirajući ovo pešačenje bilo je da kampujem pored jezera. Sad mi je žao što to zaista nisam i uradila. Ovde ima dovoljno prostora da se usamljeni kaper smesti i uživa u još uvek nedirnutoj prirodi jezera. Mali raj – Jezero Moharac. Nadam se da će tako i ostati, da neće nići kafei i mesta za zabavu uz obalu – kako su naružene, recimo, savske obale i beogradska Ada Ciganlija iznad koje živim.
72559476_10217398526409913_7630221353685090304_o.jpg?resize=1040%2C780
Dejan me dočekuje u Erdeviku. Dogovor je da me pokupi kolima i odveze svojoj kući u Kuzminu, da se odmorim i prespavam, a ujutru će me vratiti na isto mesto da bih nastavila svojim putem.
Šezdesetogodišnji sedobradi, dugokosi lik sa dvanaestogodišnjom ćerkom dolazi po mene. Kakva pojava, kao iz nekog američkog filma. Razgovor nam odmah ide lako i skačemo sa teme na temu. Dejan je srpski Jevrejin koji se u staroj Jugoslavji bavio modnom fotografijom a osamdesetih je otišao u Izrael, zaposlivši se u svojoj struci elektroižejera. Jedan od onih šriokoobrazovanih, svetskih ljudi kakvi su rasli pedesetih i šezdesetih na našim prostorima, primajući sve najbolje i od istoka i od zapada. Iz dva braka ima četvoro dece, jedno unuče, a u planu je i novo dete sa novom devojkom.
72395581_10217398527289935_8057945704900853760_o.jpg?resize=1040%2C780Dejan živi punim plućima. Takođe je putovao po celom svetu, a najviše po Africi, koja mu je omiljeni kontinent. Pričamo, pa Dejan i Kleo, kako se zove njegova ćerka, prave ručak, onda opet pričamo. Kasnije, kad njih dvoje krenu nekim poslom u Mitrovicu, ja koristim priliku da spavam. Grabim svaki trenutak da malo odremam i sakupim snagu za dva završna dana. Tako sam već u devet uveče toliko umorna da jedva pratim Dejanove fotografije sa indijskih Himalaja. Na pola odustajem, izvinjavam mu se i s mukom se odvučem do kreveta. Treba mi odmori i san. “Spavati, spavati, a možda sanjati”.
Laku noć Dejane i dobri svete. Hvala vam na svoj pomoći koju mi pružate.
 

 
———
Kupujući moje knjige, direktno pomažete moje putovanje oko sveta. Pogledajte dostupne naslove i naručite ih preko sajta.


Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mentol mentol 07:04 13.11.2019

buđenje


Budim se pre crkvenih zvona – zanimljivo mi je to pošto su mi ona, kao i pozivi imama sa džamija, ili zvuk bubnja u budističkim hramovima uvek bili sinonim za ranojutarnje nevoljno buđenje iz najlepšeg sna.

I najlepši san je samo san...

Antoni de Melo ~ Buđenje
Черевићан Черевићан 10:13 13.11.2019

živeti punim plućima

Na kraju se uvek stigne – ako se ne odustane.

упорност је баш вредна врлина
понеко jе зове ...тврдоглавост,
људи разни ...рекоказ разнолик
специфична духовна гибљивост
apacherosepeacock apacherosepeacock 12:40 13.11.2019

Re: živeti punim plućima

Snezana hvala jos jednom za ovaj putopis po manastirima Fruske gore, divno napisano a fotografije su vrhunske. I video me obradovao tamo gde si naisla na simpaticnog pastira i njegovo stado plus kucici cuvari.

Koliko je samo bogato bojama, bujno, rujno, zlatno i plavo sto jezerca usput sto nebo iznad.

Uzivanje.

Zao mi je samo zbog onih neprijatnosti od strane tog igumana koje si dozivela, ali mi je drago da je izazvalo komentare na drustvenim mrezama - i treba sto vise ljudi da zna tu stranu medalje nasih duhovnika (pod znacima navoda) gde nikako mesta ne bi smelo za to da bude, po mom misljenju.

Veliki pozdrav.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 16:36 13.11.2019

Re: živeti punim plućima

apacherosepeacock
Snezana hvala jos jednom za ovaj putopis po manastirima Fruske gore, divno napisano a fotografije su vrhunske. I video me obradovao tamo gde si naisla na simpaticnog pastira i njegovo stado plus kucici cuvari.

Koliko je samo bogato bojama, bujno, rujno, zlatno i plavo sto jezerca usput sto nebo iznad.

Uzivanje.

Zao mi je samo zbog onih neprijatnosti od strane tog igumana koje si dozivela, ali mi je drago da je izazvalo komentare na drustvenim mrezama - i treba sto vise ljudi da zna tu stranu medalje nasih duhovnika (pod znacima navoda) gde nikako mesta ne bi smelo za to da bude, po mom misljenju.

Veliki pozdrav.


Da, bilo je prelepo i sve zajedno, meni je ipak pozitivan utisak.


A kad je reč o 'drugoj strani', moje postove preuzimala je TOV za svoju FB page. I taj su okačili, a onda, zbog komentara čitalaca, javili su mi da će ukloniti objavu. Cenzura bez pardona. To je meni možda i tužnije od samog tog događaja.
Cenzurisani putopisac u rođenoj zemlji - šta reći.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 22:28 13.11.2019

Re: živeti punim plućima

Черевићан
Na kraju se uvek stigne – ako se ne odustane.

упорност је баш вредна врлина
понеко jе зове ...тврдоглавост,
људи разни ...рекоказ разнолик
специфична духовна гибљивост



rekokaz
mirelarado mirelarado 12:40 13.11.2019

Leto u oktobru

Nije ni čudo da si se umorila na putu. Minuli oktobar bio je pravi letnji mesec. Divim se tvojoj upornosti i istrajnosti.
Snezana Radojicic Snezana Radojicic 18:51 13.11.2019

Re: Leto u oktobru

mirelarado
Nije ni čudo da si se umorila na putu. Minuli oktobar bio je pravi letnji mesec. Divim se tvojoj upornosti i istrajnosti.



Bilo je super vreme, zaista. S tim što sam ja žurila da krenem pre sredine oktobra kako bih uhvatila najlepše pejsaže, pre nego što lišće počne da opada.


mirelarado

Divim se tvojoj upornosti i istrajnosti.


Hvala, draga. Ja samo ovo jako volim, a i ne znam šta bih drugo radila da ne putujem i ne pišem, mislim, radila sam svašta drugo u 'pređašnjem životu', ali ništa me nije toliko ispunjavalo. Lako je biti uporan i istrajan kad nađeš svoj put nakon decenija lutanja i uslovno rečeno promašaja.
cydonia cydonia 08:13 14.11.2019

Divno

Sta reci, divne slike, divno napisano...
cassiopeia cassiopeia 09:09 14.11.2019

Re: Divno

Sta reci, divne slike, divno napisano...


Ovaj citat da se ne ponavljam.

Snežana, htela sam ovde da ti mahnem. SVe sam ispratila tamo na fb. Hvala ti na pričama i što misliš na svoje pratioce. Meni lepo počne dan uz tvoju priču i jutarnju kafu.

Želim ti svako dobro i lak korak!
dobrica0514 dobrica0514 14:47 15.11.2019

Re: Divno

cydonia
Sta reci, divne slike, divno napisano...

Slažem se!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana