Juče sam pričala sa drugom koji je lekar, i reče mi jednu stvar o kojoj razmišljam danima vezanoj za izolacije, #ostanikodkuce i svim preporukama koje su date, a tiče se starijih ljudi i onih koji imaju neku hroničnu ili imunološku bolest, a to je da ovo vreme iznedri možda najgore u nama samima, ili najbolje, sve zavisi od osobe do osobe.
Moje razmišljanje je vezano za preko 25000 romskih porodica koje žive u naseljima bez vode i struje, na beskućnike, i na porodice u kojima je nasilje prisutno.
Da li policija ili vojska obilazi žene i decu žrtve nasilja, da li i njih proverava?
Ko donosi ljudima na periferiji vodu i sredstva kojima mogu da izvrše dezinfekciju i da održavaju koliko toliko humani život u ovom vremenu i da li su beskućnici zbrinuti?
Za vreme poplava, najviše su stradali baš pripadnici ovih društvenih sredina, najviše.
Druga stvar, covid19 nije ušao u Srbiju tako što su ga siromašni doneli, već naprotiv, a oni i 65+ najviše stradaju.
Covid19 vam u stanove ne mogu doneti pripadnici romske nacionalne manjine, ni beskućnici, a ni najsiromašniji, već se prenosi malo drugačije sami smo i upoznati sa tim, svaki dan.
Ponekad mi se čini da je najteže ostati čovek, zaista najteže, ali je možda i najpoštenije.
Eto, pomislite na trenutak na sve njih, pa ostavite makar jednu flašicu alkohola koji je nakupovan na tone za nekoga od njih.
Sto posto u stanovima čujete kada se neko dere na ženu i decu, jer je to čest slučaj kada žive sa nasilnikom, pozovite policiju, možda spasite neki život, da se ne poveća broj žrtava nasilja.
Kada vidite beskućnika, ako ništa drugo, ostavite mu pakovanje vlažnih maramica, jer je i on ljudsko biće.
Ovo su vremena, kada je naša duša stavljena na test, da li ćemo ga položiti ili ne, zavisi samo od nas samih.
Neka nas sve Gospod čuva.