Neću se praviti da razumem kako funkcionišu i šire se virusi. Vidim šta prave. Dovoljno mi je. Neću ni da se pravim da znam kakve mere je potrebno preduzeti da se virusi ne bi širili u društvu ili makar da se njihovo širenje smanji. Iskustvo drugih pokazuje kako mere rade. I poštujem te mere. Da li su mere dobre dovoljne, dobre, pravovremene drugo je pitanje i neću da se pravim da znam kakve bi bile idealne.
Ljudi su plaćeni da o tome misle i mere donose. Što bi rekao jedan od doktora koji govori po ovdašnjim televizijima: Zapišite sve zamerke pa kada sve ovo sve prođe isporučujte račune i da raspravimo to.
Ili da napravim digresiju na jednog zvaničnika iz BiH: Možda je bolje donositi, makar polovične, mere sada nego imati genijalnu ideju i meru za ovaj trenutak sa sedam dana zakašnjenja. Ili tako nekako.
Ipak meni je jedna od omiljenih tema teorija zavere i pozabavio bih se njome. Ne oko virusa. Mislim da je u ovom trenutku prilično nevažno da li je 'pobegao' iz laboratorije ili je 'namerno pušten'. Ljudi umiru svuda na svetu.
Interesuje me jedna druga teorija, tačnije teoretisanje 'naivni futurizam' odnosno ono što nas čeka kada se 'otključa' planeta.
Planeta zemlja je 'zaključana' granice su manje ili više zatvorene, prevoz ne radi, ljudi u na većem delu planete u (samo)izolaciji, deca su 'u školi' kod kuće, oni koji ne rade u direktnoj proizvodnji/bezbednosti/lečenju, rade iz svojih dnevnih/spavaćih soba.
Nisu, naravno, samo ovo promene koje se događaju zbog pandemije koja je definitivno globalni 'redefinišući' događaj. Promene se mogu videti svakodnevno. Od ekonomije, preko obrazovanja, komunikacije, religije, uređenja društava i , na kraju ili početku do promene politike i uloge političara.
Promene su uvedene i uvode se 'nasilno'. Jednostavno, društva, i države koje ona čine, rade sve što mogu, moraju, da bi širenje bolesti ako ne potpuno zaustavile, ono makar usporile. Niko ne kaže da će se sve brzo završiti. Svakako se neće završiti na 'tri, četiri, sad' i svakako neće biti eksplozije i euforije.
Da li će se sve završavati 'navikavanjem' na virus ili njegovim zauzdavanjem to, siguran sam, ne znaju ni najveći umovi među onima koji viruse proučavaju.
'Dan posle' neće biti jedan datum, konkretan dan u budućnosti. 'Dan posle' će biti novi ciklus promena i redefinisanja ljudske civilizacije.
Gore napisano je samo uvod. I moj pokušaj da se bavim/bavimo maštanjem i razmatranjem onime šta nas čeka posle. Neke promene deluju kao prirodni sled neke će zahtevati napore i izazivati otpore. Kao što se neće svet'otključati' u danu već će to biti proces tako se ni 'Dan posle' sa svim promenama neće dogoditi odmah.
Zbog toga bih više voleo da kada sedim o kući, izolovan, razmišljam o budućnosti , makar u sistemu 'naivnog futurizma' nego da svaki dan slušam o brojevima novozaraženih, teško bolesnih i preminulih. Voleo bih da mi se u ovome pridruže i drugi. Hajde da zamišljamo kako bi budućnost mogla da izgleda. Možda dođemo do ideja i rešenja za ono što bi mogli da učinimo za sebe i svoje porodice u Danu posle.
Ovo su samo neka nabacana, nedomišljena razmišljanjana pojedine teme:
Ekonomija, bazirana na korporacijama, verovatno će morati da se promeni tako da bude otpornija na ovakve globalne izazove. Ne mislim da će to voditi ka nestanku korporacija iako će se neke raspasti a neke se ozbiljno okrnjiti. Globalne korporacije će verovatno pokušati da se drugačije organizuju i da upravljanje prepuste, recimo, lokalnim menadžmentima. To bi, posledično, vodilo postepenoj promeni prirode korporacija. I stvaranju novih, drugačijih od onih smo do sada znali.
Gradnja, kao deo ekonomskih odnosa će verovatno doživeti promenu. Poslovne zgrade u kojima će raditi stotine ljudi postaće nepotrebne. Ljudi mogu da rade od kuće. Pokazalo se da sve može funkcionisati on line. Sastanci preko nekih od 'skajpova' ili slično sasvim mogu zameniti potrebu za salama za ssastanke u poslovnoj zgradi. Takođe, to bi moglo voditi i ka 'depopulaciji' urbanih centara jer radnici više neće morati da dolaze na posao i mogli bi se naseljavati u, recimo, obližnjim (ili ne toliko obližnjim) selima. Internet signal će postati prilično značajan faktor za izbor mesta stanovanja.
Obrazovanje pokazuje, u većini zemalja, da je prilagodljivo i sposobno da pruži deci zadovoljavajuće obrazovanje. To sa svoje strane, kao u prethodnom pasusu, vodi do toga da se ljudi ne moraju seliti u određena mesta , ili gradove, da bi deca imala bolje obrazovanje.
Religije su možda mesto gde će se promene dana posle prilično videti. Zbog opasnosti od zaraze većina religijskih organizacija prilagođava svoje običaje i ponašanje pa tako već viđamo odustajanje od liturgija i misa, kolektivnih molitvi. Da sam zlonameran rekao bih da verske vođe priznaju da je priroda (koju je , jel' , Bog stvorio) jača od svog stvortelja. Verovanje se možda neće promeniti ali religijske organizacije moraju. Prilagođavanje novom poretku.
Ljudi će se najviše promeniti. Ljudi koji će sami ili sa porodicom sedeti 6 do 8 nedelja (verovatno i više) u izolaciji i imaće sasvim dovoljno vremena da razmisle o svemu. Šta žele, kako žele, koliko žele. Da razmisle o svemu. O sebi, o svojoj budućnosti, o društvu/državi u kakvoj žele da žive...