20. april
Iako trenutno ne putujem, blogovi i dalje izlaze, samo otprilike na dve nedelje. U najnovijem blogu pričam o tome zašto sam odustala od preseljenja i kako provodim vreme u izolaciji, a tu je i nastavak priče o bezimenom psu koji mi je postao prijatelj.
Odlomak:
"U Patagoniji ima mnogo lutalica. Mogu se videti ispred ulaza u prodavnice i zgrade, gde mirno leže, čekajući da ih neko nahrani. I ljudi im zaista donose hranu, brinući se i o tome da im podmetnu kartonske kutije kad je hladno ili kišovito. Stoga su sve te lutalice dobro uhranjene. Nikada nisam videla da se neko loše poneo prema uličnom psu, da je viknuo na njega ili pokušao da ga otera. Čak ni kad ovi krenu da uporno prate nekoga. Kad izjure pred neka kola, vozači samo kratko svirnu, opominjući ih, ili uspore, dok se pas ne skloni. Nikad nijednu ružnu reč da dobace lutalici."
★
21. april
Sa Indijanske stene (Piedra del Indio) u Coyhaiqeu pruža se verovatno najlepši pogled na dolinu reke Simpson. Sama stena nazvana je tako zbog toga što podseća na glavu Indijanca. Neki pak u njoj raspoznaju telo žene. Legenda govori o ljubavi mladića i devojke iz plemena Tehulche Inidjanaca koji su u tu stenu urezali svoja osećanja u trenutku smrti.
Tehulche Indijanci su starosedeoci Patagonije, koja je po njima i dobila ime. Godine 1520, kada je Magelan doplovio u Ognjenu zemlju, zapisao je kako stanovništvo ima velika stopala – "patagão" na portugalskom, što se izgovara kao "patagon". Po drugima, naziv Patagonija preuzet je iz jedne španske novele s početka 16. veka, u kojoj je tim imenom nazvana izmišljena kreatura koja živi u šumama, a koja ima ogromna stopala.
Napomena: Poslednja fotografija nije moja, pripada autorima Twitter profila DRON Coyhaique
★
25. april
Jutros sam slabo doručkovala, te sam ogladnela već oko podneva. Zato se zaustavljam ispred Lowson-a. Uđem unutra da napunim termos, a zatim smućkam sebi nes-kafu i sednem na svoju kampersku hoklicu ispod nadstrešnice minimarketa. U Japanu je uobičajeno da ljudi piju kafu ili ručaju na parkinzima ispred ovakvih prodavnica, pošto u njima mogu da natoče vrelu vodu za čaj ili da se posluže mikrotalasnom rernom, da koriste besplatan wifi i toalete, a u većim prodavnicama postoje i stolovi, mada većina radije ostaje napolju, u svojim kolima.
Sedim tako sva mokra, ispijajući kafu i sladeći se Kasuminim džemom koji sam namazala na tost. Ne izgledam baš reprezentativno, iako zapravo uživam. Prija mi ovaj drugi doručak, a i to što niko ne obraća pažnju na mene, iako bih se smela opkladiti da se samo prave da me ne primećuju, jer im tako nalažu pravila lepog ponašanja.
Recimo, onaj čovek koji je upravo izašao iz Lawsona i prošao pored mene. Okrznuo me je pogledom, a uhvatila sam i njegov osmeh, više nalik na tik nego na jasnu grimasu: možda zbog mog natovarenog bicikla, ili zbog te tanke užine, ili zbog nečeg trećeg – ko bi ga znao. Tek što je zamakao iza ugla, kada ga opet ugledam kako se vraća nazad u prodavnicu. Ovoga puta stvarno me i ne pogleda, nego požuri po to što je zaboravio. Ali desetak minuta kasnije, stoji tačno ispred mene, sa kesom u ruci, pitajući me nešto na japanskom.
“Izvinite, govorim samo engleski”, kažem.
“Aha, okej”, odgovori muškarac, kao da je zadovoljan što baš to čuje.
I pruži mi onu kesu, mimikom mi pokazujući da je to za mene. Otvorim je, a unutra dva velika sendviča sa pohovanim filetom oslića i flašica vode sa energetskim dodacima. Ma da li je moguće da se vratio samo da bi me počastio? Ali kad ponovo podignem glavu, čovek je već nestao iza ugla, ne sačekavši da mu zahvalim.
Gledajući za njim, setih one o milostinji i darivanju: “Neka ti ne zna levica šta ti čini desnica.” Upravo kako je on uradio.
(Odlomak iz rukopisa "Planeta Japan")
★
1. maj
Mnogo puta sam čula / pročitala izjave u stilu: "Ne volim jesen", "Mrzim zimu" i njima slične. Stekla sam utisak da veliki broj ljudi nalazi da je priroda lepa samo u proleće i leto, kad se sve zeleni, kad lista i buja. Mislim da je lako voleti novi ciklus života u njegovoj punoj snazi, ali da naći lepotu u godišnjim dobima u kojima sve polako bledi, nestaje, umire -- predstavlja umetnost. Isto kao i sa ljudima: lako je gledati i voleti mladost, ali treba umeti naći lepotu i u izboranim licima i telima koja gube snagu.
Šta vi mislite?
P.s. Na fotografijama: jesen u Patagoniji
★ ★ ★
Ukoliko želite da se pretplatite na čitanje bloga za samo jedan evro mesečno, pošaljite mejl na ciklonomad@gmail.com