Ovaj tekst sam objavio prethodno u sarajevskom Oslobodjenju desetog maja.
Prije nekih pola milenija, Niccolo Machiavelli je ustvrdio da se ratovi zavrsavaju ili pobjedom ili pomirenjem. To bi onda znacilo da rat u Bosn i Hercegovini nikada zapravo nije zavrsen osim ako bi se post-daytonska drzavna kreacija proglasila necijom pobjedom. Vodeci nacionalisti tvrde da su oni zapravo pobjednici, njihove etnicke skupine i tu nema pretjerane razlike medju njima, ali uporede li se osnovni ciljevi s pocetka rata s njegovim rezultatima rezultat je katastrofalni poraz bez obzira iz kojeg etnickog ugla se posmatrao.
Srbi su tvrdili da se bore za opstanak Jugoslavije i jedinstvo sa Srbijom. Danas se tvrdi da je pobjeda oznacena postojanjem Republike Srpske sto je nesto bitno drugacije od obecanja prilikom naoruzavanja istomisljenika. Hrvati tvrde da su sacuvali opstanak naroda u Bosni i Hercegovini s tim sto je naglasak obicno na hercegovackom dijelu imena drzave te prenebregavanje cinjenice da skoro polovina predratnih Hrvata vise ne zivi u ovoj drzavi. Famozna zajednica Herceg-Bosna nije prezivjela mirovne sporazume te hrvatska lisnica nije u hrvatskom dzepu vec u onom zajednickom. Bosnjacki moto o borbi za jedinstvenu, suverenu i sekularnu drzavu izgleda tragicno kada se pogleda izgled razjedinjenog drzavnog sistema, duboko teiziranih drustava te zajednicu koja jeste zadrzala suverenost ali ne i potpunu kontrolu svih svojih gradjana na svim njenim dijelovima. Pobjedu, dakle, nije ostvario niko.
Pomirenje je druga mogucnost zavrsetka rata ali za ostvarenje je neophodno zadovoljiti nekoliko preduslova. Princip retributivne pravde svakako nije zadovoljen jer Karadzic i Mladic i dalje ostaju dvojica najpoznatijih bjegunaca. Cinjenica da je znatan broj drugih optuzenika suocio se sa sudom u Hagu ili drzavnim u Sarajevu te izdrzava ili su izdrzali kazne nije doprinijela retribuciji jer spomenuta dvojica su sinonim kako za rat, tako i za zlodjela pocinjena tokom njega. Drugi princip, onaj restorativne pravde djelimicno je ispunjen u smislu da je formalnopravno omogucen povratak izbjeglih te povrat predratne imovine vecini vlasnika ili korisnika. Naknadu stete bilo bi vjerovatno pretjerano ocekivati.
Stvarnost je, medjutim, da velika vecina ljudi zapravo ne zeli da se vrati u svoje predratne domove ukoliko se oni nalaze u dijelu zemlje gdje je stanovnistvo vecinski ili iskljucivo druge etnicke pripadnosti. S ovom cinjenicom dolazimo do osnove karakteristike stanja u drzavi i drustvu, a to je nepostojanje jedinstvenog drustva. Ono je duboko podijeljeno do mjere da je moguce vec ustvrditi da postoje tri paralelna drustva u Bosnia i Hercegovini.
Bosanskohercegovacnka drzava dostigla je skoro maksimum svojih mogucnosti i ne postoji nikakava reforma, cak ni uz "bonske ovlasti", koja bi je mogla pribliziti stadiju koji se kolokvijalno naziva "normalnom drzavom". Razlog ovakve dijagnoze je cinjenica da je postratna drzava u Bosni i Hercegovini na puno visem nivou nego drustvo te stoga nedostatak napretka u razvoju drustva zapravo sprijecava uspjesne pokusaje reformi drzave i institucija. U tom smislu desila se i navodna reforma policije koju ce gradjani osjetiti jedino nesto vecim izdvajanjima iz budzeta ali to je skoro bezvrijedno paznje u ovako skupoj drzavi.
Koliko god drzava na prostorima izmedju Trebinja i Broda bila slaba, ona je zapravo nedostignuti nivo za drustvo u ovoj zemlji. Cak je i slaba drzava kvalitetnija od podvojenog drustva. Umjesto jednog, zasnovanog na izvjesnim razlikama medju etnijama, sada realno postoje tri skoro nezavisna jedno od drugog koja jasno poznaju i sluzbena ali i nesluzbena teritorijalna razgranicenja. Ovakvu realnost i elite i gradjani precutno su prihvatili neiskrenim odnosom prema proslosti i sadasnjosti. Stoga o buducnosti moguce je imati samo iluzije. Da bi se stvorile neke osnove za mogucnost pomirenja mora se uspostaviti odnos prema negativnom u sopstvenom drustvu. Suocavanje sa sadasnjim negativnostima moguce je tek nakon sagledavanja ratnih zlocinstava jer realna struktura u tri bosanskohercegovacka drustva zasnovana je na ratnim dogadjajima te bez iskrenog odnosa prema tim dogadjajima nemoguce su bilo kakve iole kvalitetnije promjene prvenstveno u drustvu, sva tri ako hocete, a konsekventno i u drzavi.
Tesko je pronaci medij u "eresu" koji se serioznije posvetio zlocinima koje su Srbi pocinili jer je ipak puno lakse i profitabilnije pisati o nakanama podizanja gargrantuovskog krsta iznad Sarajeva u spomen na Srbe stradale u i oko Sarajeva. Inspiracija za ovu ideju izgledno je dosla iz Mostara gdje je bitnije bilo podici opstevidljiv krst nego suociti se sa tamnom prosloscu koja je otjerala, zlopatila i unistila brojne zivote onih kojima krst te ili bilo koje vrste nije osnova vjerskih osjecaja. Razmatranje o zlocinima svodi se najcesce na redanje sela van "habea" u kojima su Hrvati stradali.
Sarajevska javnost naviknuta je vec na autisticno insistiranje da su oni drugaciji od ostalih drustava u Bosni i Hercegovini. To je tacno jer u "bosnjakistanu" se pisalo o zlocinima u Kazanima, Zenici i drugim dijelovima koje je kontrolisala vojska pod kontrolom sarajevskog vrha. Medjutim treba imati na umu da ti tekstovi nisu bili odraz opste svijesti drustva vec licne hrabrosti Pecanina u "Danima", Hadziomerovica na teveu ili Avdica u "Bosni". Posto su ovo zapravo incidenti a ne masovne pojave, oni dokazuju da vecina ljudi u Bosni i Hercegovini nije spremna na istinu posto su voljni posmatrati samo viktmiziranu sliku sopstvene proslosti, ona realnija ih ne zanima. Da bi mogli nastaviti zivot u takvoj iluziji gradjani u svojim etnijama biraju elite koje zbog opstanka na vlasti ili drustvenog utjecaja dodatno onemogucavaju suocavanje sa prosloscu. Krug je zatvoren, tri drustva zive paralelne zivote u nejakoj drzavi koju svi kritikuju ali joj niko ne pomaze, cak ni oni koji je deklarativno vole i kojima je jedna i jedina.
Uspjesnost pomirenja njemackog i jevrejskog naroda ostvarena je uspostavom pravde, i retributivne i restorativne, te rekonstrukcijom drustva i drzave u kojoj je denacifikacija igrala vaznu ulogu ali bitna je bila i reintegracija bivsih clanova zlocinackih organizacija. Iskljucivoscu, dakle, Njemacka nije mogla postici uspjeh. Medjutim jedna od najbitnijih razlika je u cinjenici da Njemci i Jevreji nisu zivjeli u istoj drzavi nakon rata. Brojni savremeni autori tvrde da je ovo jedan od bitnih elemenata uspjesne pomirbe. Kontra-argument ovakvim tvrdnjama je slucaj Turaka i Armena gdje ni zatvorena granica izmedju dvije drzave nije doprinijela pokusaju a nekmoli ostvarenju pomirenja. Mozda to moze dati malo nade Bosni i Hercegovini jer ispada da drzavna razdvojenost egzekutora i zrtve nije neophodni uslov za pocetak procesa pomirenja. Cini se da je u ovom slucaju jedini bitni preduslov istina, suocavanje s njom i prihvatanje da se u ime "nas", ma ko mi bili, pocinio zlocin, nekada veci nekada manji ali bilo je zlocina i ljudi su stradali. A ko smo mi? Srbi, Hrvati i Bosnjaci, od kojih su neki zlocinci a svi su zrtve dok god se ne promijeni nacin misljenja.