Ili, što neko reče: „Nikad ne dozvoli da dobra kriza propadne uzalud". Jer, teško je uopšte i zamisliti da neko u vremenima kada se većina bori za život, ili bar za puko preživljavanje, razmišlja o tome kako da se obogati. Ali, brojevi neumitno (da ne kažem eonima) govore suprotno. Doduše, za slučaj najvećeg ikada do sada zabeleženog transfera bogatstva ne treba kopati preterano daleko u prošlost, jer, to se dešava upravo sada.
Naime, u roku od zadnja dva-tri meseca bogatstvo najimućnijeg dela svetske populacije (njih oko 1%) uvećano je blizu 700 milijardi dolara. Štaviše, na početku krize izazvane koronavirusom, tokom nekoliko uzastopnih „štucanja" svetskih berzi (kratkotrajni prekidi rada, praćeni nepojmljivim varijacijama cena akcija) početkom aprila ove godine, za samo dva dana bogatstvo najbogatijih uvećalo se za neto (što mu kod pomenutih 1% otprilike dođe isto kao i bruto) 250 milijardi dolara.
Neki će reći da se to do sada nezabeleženo bogaćenje prevashodno tiče haj-tek kompanija, čije su usluge i proizvodi posebno došli do izražaja tokom ekonomskog zastoja izazvanog pandemijom (onlajn trgovina, digitalne komunikacije, ...), kao i kompanija u farmaceutskom ili nekom drugom sektoru direktno uključenom u borbu sa koronom. Mada, opet, neko drugi bi rekao da je uzrok svemu mnogo dalekosežniji, kao i da svetske berze po milioniti put potvrđuju staro pravilo po kome vrednosti akcija uopšte i nisu neko preterano realno merilo stanja ekonomije, već pre predikcija (koliko objektivna, toliko po svoj prilici neretko i subjektivna) nekakve njene budućnosti. A današnja stanja na berzi pokazuju da je budućnost najbogatijih više nego svetla, dok bi manja i srednja preduzeća, što znači i niži i srednji sloj, tek trebalo da otkriju pravo značenje kovanice „the rat race".
Naravno, postoji i bezbroj drugih pokušaja da se objasni kako je u roku od samo mesec-dva 700 milijardi dolara uspelo iz džepova srednje i niže klase, kao i krizom ugroženih privrednih sektora, da ode naviše. Od toga da bogatiji sloj ne samo sada, već zadnjih najmanje 12 godina (od prethodne velike krize iz 2008. godine) ima pristup prilično jeftinom novcu koji dobija po izuzetno niskim kamatama, sa kojim može da investira kako na berzi tako i šire (između ostalog, i da kupuju po niskim cenama akcije kojima u kriznim vremenima vrednost izrazito varira), kao i do još uvek do kraja nerazjašnjenih mehanizama po kojima državne dotacije svim slojevima društva u kriznim vremenima (posebno u najbogatijim zemljama) uspevaju da nađu put do najbogatijih. Da ne pominjem i beskrajne "tax cut", "tax break" ili "tax relief" varijante, kao i različite, nikad do kraja pojmljive, "tax evasion" začkoljice vezane za svekolika egzotična i druga ostrva.
Na kraju krajeva, nije to nikakvo čudo i nikakva novost, kako tamo, tako ni ovde. Pa zar svaki rat i turbulencija koje su preživeli ovi i drugi prostori nisu iznedrili neke nove (ili nove-stare) slojeve kriznih špekulanata. Da ne pominjem čuvenu generaciju ratnih profitera koja je na ovim prostorima iznikla iz I sv. rata. Ili sve one revolucionare, koji su neizmernu bol i tugu zbog socijalnih nepravdi ovog sveta gasili po dedinjskim dvorcima i vilama nakon II. sv rata. Pa sve do novih generacija "bizmismena", koje su bujale devedesetih i dvehiljaditih.
Sad, jedno što plaši je i to što izgleda kao da se neretko jedna te ista imena ponavljaju kroz više nasumičnih kriza, kako ovde, tako i tamo. A, opet, možda upravo to i jeste način kako se stiču prava bogatstva, ne kroz jednu krizu, već kroz njih bezbroj.