Sa Covid19 sam se upoznala preko naših kineskih kolega koji su nam rekli da se nešto čudno dešava u provinciji Vuhan. Od toga je prošlo dosta vremena koje je bilo ispunjeno strahom, panikom i raznim drugim teorijama zevere koje su masovno deljene putem društvenih mreža.
Sve je stalo, a opet život mora da ide dalje, trebao bi zar ne?
Juče je moj profesor glume Marko Stojanović, rekao jednu neverovatnu stvar: Umetnost su pluća društva, a trenutno su napadnuta koronom.Prvi smo zatvoreni, pozorišta, koncertne, bioskopske sale, otkazani su nam festivali i stavljeni smo u visokorizične profesije, a naša radna mesta postadoše izvor klica i zaraze.
Posle prvobitnog šoka i vanrednih stanja, počele su da se otvaraju razne privredne i sportske grane, a mi smo i dalje na ledu.
Značaj kulture za jedan narod je od neprocenjivog značaja, a za duh naroda neophodni su kulturni sadržaji. Ako je neko izmislio fizičku i drugu distancu, to su bili Britanci sa njihovim : „How do you do?“, pa opet oni najviše i ulažu u kulturu, jer znaju da ce tako i samo tako uspeti da se podignu, iznova i iznova iz pepela i da krenu napred, mnogo sigurniji i jači nego li pre. Kod njih je kultura stvar identiteta i prestiža, zaista, kod svakoga od njih, počevši od čistača ulice pa do kraljevske porodice.
Šta je kultura kod nas, kada smo svi i dalje pod ključem dok su se maltene svi oko nas otvorili i uložili određene resurse, ali i entuzijazam i znanje da u sigurnom okruženju praćenom merama opreza otvore vrata i počnu da dišu, bez respiratora i cevčica.
Umetnici nikada nažalost nisu imali iste uslove i visinu honorara kao estradni radnici, mada koliko vidim sa njihovih twitova sve vreme pričaju kako ne mogu da žive i žao mi je i njih, ali kada pomislim da je plata vozača autobusa sa SSŠ veća od naše bude mi malo žao, pa opet nikada ne bih išla drugim putem.
Pored zatvaranja, umetnici se suočavaju sa još dva velika problema, a to su uslovi rada, jer svako od nas ima određene uslove pod kojima radi, ali i radni vek. Vek baletskih igrača je izuzetno kratak, a samo stupanje na scenu i vežbanje zahteva određeni vremenski period koji je takođe usred mera koje su stupile na snagu neizvestan. Iz ugla operskog umetnika mogu reći samo da je mera dupla, koliko god da traje pauza, povratak i stupanje na scenu se vremenski duplira i kao i kod drugih izvođačkih grana praćeno je stahom od uspeha ili neuspeha, tj.da li će sve biti kao pre ili ne.
Bitna stavka u radu je da svako pozorište ne čine samo umetnici, vec čitav tim ljudi koji radi, od čistača, pa do administracije i svi čekaju, zajedno sa slobodnim umetnicima početak rada.
Da li su teretane, nove koncertne sale kao i bazeni, ne znam, ali s obzirom da sve radi uključujući i avio saobraćaj pitam se zašto su pozorišta i bioskopi zatvoreni kod nas, dok u regionu i širom Evrope skidaju kulturu sa respiratora i počinju uz mere opreza sa radom?