Ekumenski dijalog - ka jedinstvu hrišćana

Nikola Knežević RSS / 12.05.2008. u 10:40

togetherforthegospelcross.jpgEkumenizam. Reč koja u našem društvenom kontekstu često poprima negativnu i pežurativnu konotaciju. Jedan od najpoznatijih teologa SPC, Justin Popović ga je kritikujući tendencije određenih ekumenskih krugova ka stvaranju neke varijante novog hrišćanstva svojevremeno okarakterisao kao „svejeres“ – jer ona u sebi obuhvata sve kroz istoriju poznate hrišćanske jeresi[1], koje predstavlja „zajedničko ime za psevdohrišćanstvo i psevdocrkve Zapadne Evrope“[2]. Nazivaju ga još i falsifikatom hrišćanstva.[3] Sa druge strane, težnja za jedinstvom svih hrišćana predstavljala je jedan od osnovnih tema kojim se bavio Drugi Vatikanski Sabor, naglašavajući ga kao težnju koju treba da ima svako ko pripada Rimokatoličkoj crkvi.[4]

Šta zapravo predstavlja ekumenizam i ekumenski dijalog kao takav? Ekumenizam predstavlja ravnopravan dijalog u kome učestvuju hrišćanske konfesije i težnju za prevazilaženjem i približavanjem dogmatskih razlika kroz kojeg se naglašava aspekt moralnog poslanja Hristove Crkve. Ovakav dijalog se postiže putem saglasnosti i teoloških diskusija, zajedničkog ispovedanja, raznih vidova saradnje i uzajamnog pomaganja. Još u 16 veku prostojali su dijalozi koje bi mogli okarakterisati kao začecima ovog pokreta, jedan takav primer je dijalog kojeg su vodili bogoslovi sa Univerziteta u Tibingenu sa tadašnjim carigradskim patrijarhom Jeremijom II.[5] Ekumenski pokret vuče svoje korene iz 19. veka u protestantizmu i javlja se kao težnja za osnivanjem “opšteg udruženja” svih hrišćanskih veroispovesti.[6] Iz toga su kasnije proistekle organizacije poput YMCA, World Sudent Christian Federation, Life and Work, Faith and Order, pa sve do 1938. godine, kada je osnovan Svetski savez crkava koji danas predstavlja glavni stožer ekumenskog pokreta. Treba napomenuti da postoji dva i širi aspekt ekumenizma, koji ne predstavlja ekumenski dijalog kao takav već podrazumeva međureligiski dijalog sa drugim religijama i on nije dogmatske i eklesiološke[7] prirode već ima svrhu afirmacije što mirnije koegzistencije sa drugim religijama, naročito islamskom.[8]

Ne želim ovde govoriti o razvoju ili aspektima ekumenizma jer je o tome mnogo pisano i na našem jeziku. Ono što bih u ovom tekstu želeo naglasiti jeste upravo važnost koji ekumenski dijalog ima u našem društvu i njegove implikacije na afirmaciju etničke i verske tolerancije, smanjivanja etničkih tenzija i u krajnjoj instanci značaj kojeg ovakav dijalog može imati na pacifikaciju i sveukupnu stabilnost u regionu.

Ako bi smo pošli od premise da su sukobi neretko unutar sebe i verski motivisani onda je sasvim jasno kolliki značaj ekumenski dijalog ima i u našem društvenom kontekstu, imajuću u vidu prethodne ratne sukobe ali i tenzije koje uveliko postoje i koje su primetan remetilački faktor u stabilizaciji regiona zapadnog balkana. Ulogu kojeg ekumenski dijalog ima u svetu a pogotovo našem regionu je od suštinske važnosti za uspostavljanje atmosfere uzajamnog uvažavanja, upoznavanja, tolerancije i mira uopšte, u kome se na najbolji način prevazilazi različitost sa jedne strane, a neguje partikularitet verske tradicije sa druge.

Jedna od analogija sa kojom bi se mogla približiti suština ekumenskog dijaloga jeste da bi sve tri hrišćanske tradicije trebalo posmatrati kroz prizmu Svete Trojice. Pravoslavna, rimokatolička i protestanska tradicija predstavljaju tri lica jedne iste suštine i na taj način pridonose bogatstvu iskustva vere. U ovakvom atmosferi jedinstva u različitostima očitavaju se i ispunjavaju Hristove reči "da svi budemo jedno". Šta zapravo označavaju Hristove reči da svi budemo jedno? Da li one predstavljaju imperativ i stanje kojeg sve hrišćanske tradicije trebaju da slede, dakle, eshatološki momenat, ili pak faktičko stanje koje se zavisi od eklesiološkog pristupa, odnosno tumačenja termina „Una sancta“[9] i čuvene dogmatske formulacije Sv. Kiprijana Kartaginskog „extra ecclessiam nulla salus“[10]. Radi pojašnjenja, pod terminom „Una sancta“ podrazumeva se punina i istinitost Hristove crkve kao i njeno apostolsko predanje. „Pravoslavna, kao i rimokatolička crkva, za sebe tvrdi kako je samo ona istinita Crkva u svoj njenoj punoći, dok druga nije Crkva nego je samo jeretička ili šizmatička grupacija. Jedino ta istinita Crkva u potpunosti sadrži istinito učenje i u potpunosti čuva istinito apostolsko predanje.“[11] U ovome se na jedan način odražava eklesiološka napetost između ove dve hrišćanske konfesije.

U hrišćanskoj teologiji sasvim je jasno da ljudsko biće ne može da ostvari svoje naznačenje bez zajedničarenja unutar Crkve kao tela Hristovog. Međutim, bitno je razlikovati definisanje formalnog i moralnog značenja tela Hristovog. Ako Telo Hristovo posmatramo isključivo u formalnom smislu, odnosno, definišemo ga kao spoljašnju manifestaciju jedne od hrišćanskih konfesija,[12] dolazimo do problema soteriološke apsolutizacije jedne od njih, primera radi, Pravoslavne crkve u odnosu na Rimokatoličku ili Protestantsku, ili obrnuto.[13] Sa druge strane, poimanje Crkve kao moralne zajednice vernih koja podrazumeva sve verujuće koji pripadaju Crkvi kao nevidljivom telu bez obzira kojoj od hrišćanskih konfesija pripadaju može dovesti do problema relativizacije dogmatskih načela i njihovog soteriološkog značaja.

Kako pomiriti ova dva stajališta? Od vremena dogmatskih formulacija kao što je to slučaj sa „extra ecclessiam nulla salus“ Sv. Kiprijana Kartaginskog uvrštene u dokumente Četvrtog lateranskog sabora i papsku bulu Unam Sanctam Bonifacija VIII i njihovog strogog tumačenja, došlo je do izvesnih promena u njihovoj interpretaciji. Drugi vatikaski sabor donosi izvesne promene u razumevanju ovog eklesiološko – soteriološkog pitanja. Pozitivna reformulacija ovih reči podrazumeva da spasenje ljudskog bića dolazi kroz Hrista koji je glava Crkve čije je ona Telo.[14] Drugi vatikanski sabor ostavlja mogućnost spasenja izvan vidljive i formalne zajednice Rimokatoličke crkve dajući mu jak ekumenistički naglasak:

„Uprkos njima (preprekama) ostaje jasno da svi oni koji su opravdani verom putem krštenja jesu deo Hristovog Tela i imaju pravo nazvati se Hrišćanima i na taj način se prihvataju kao braća i kao deca Katoličke Crkve. Braća koja su odvojena od nas također koriste brojne liturgijske radnje koje su karakteristične za Hrišćansku religiju. Ovakva liturgijska praksa treba se razumeti kao dosledna i kao ona koja omogućava pristup zajednici spasenja.“[15]

Dokument Rimske kurije pod nazivom „Dominus Iesus“, pozivajući se na dokumente Drugog vatikanskog sabora, na sličan način sagledava jedinstvenost i jedinstvo Crkve: „S druge strane, crkvene zajednice koje nisu očuvale valjani Episkopat i autentičnu i integralnu suštinu evharistijskog tajinstva, nisu Crkve u pravom smislu; međutim, oni koji su kršteni u ovim zajednicama jesu u izvesnom opštenju, mada nesavršenom, sa Katoličkom crkvom.“[16] Dokument dalje citira tekst sabora: „Prema tome, ove odvojene Crkve i zajednice kao takve, iako verujemo da poseduju određene manjkavosti, nisu uskraćene od značaja i važnosti koju predstavlja tajna spasenja.“[17]

Iz prethodnog teksta jasno je da je u savremenoj katoličkoj teologiji tumačenje reči Sv. Kiprijana dobilo jedno šire i otvorenije značenje, iako se još uvek može primetiti jaka nota eksluzivnosti.[18] Ovakva interpretacija je slična Luterovoj moralnoj interpretaciji duhovne i nevidljive crkve i analogna je značenju Kalvinovih reči: „...izvan Crkve nema nade za oproštenje greha niti spasenja..“,[19] ili njegove čuvene parafraze reči Sv. Kiprijana: „onima kojima je On otac, Crkva mora biti majka“.[20] Ovakav pristup eklesiologiji sigurno prevazilazi napetost koja je vekovima postojala u odnosima između Pravoslavnih i Rimokatolika, a posebno u interpretaciji odnosa prema crkvama koje pripadaju Protestanskoj provenijenciji.

U kontekstu ovoga naš poznati psiholog Vladeta Jerotić ispoljava realni optimizam: „Kada je reč o razlikama u hrišćanskom ispovedanju jednog Boga i jednog Bogočoveka Hrista, odnosno Svete Trojice, među rimokatolicima, protestantima i pravoslavnim ljudima i narodima, uzimajući u obzir sve istorijske i antropološke neminovnosti razlika među njima, ne izgleda mi nemoguće i neizvodljivo njihovo međusobno približavanje i dopunjavanje. Odbacujući u potpunosti svaki sumnjivi sinkretizam, a pogotovo svaki besmisleni "sintetički koktel" različitih a specifičnih sastojaka pojedinačnih učenja pomenutih veroispovesti, prihvatajući osobitost i posebnost pravoslavlja, rimokatolicizma i protestantizma, kao deo Božijeg Promisla u istoriji i stvaralački izazov narodima u napredovanju njihove sopstvene individuacije, zastupam uverenje u mogućnost, pa i neophodnost, upravo na kraju jednog milenijuma, uzrastanja sve tri hrišćanske veroispovesti do "mere i rasta punoće Hristove".[21] Sergije Bulgakov tačno primećuje: "Svaka od istorijskih grana vaseljenskog hrišćanstva ima svoj naročiti dar koji je posebno izdvaja: katoličanstvo – organizatorski dar vlasti i organizacije, protestantizam – etički dar životne i intelektualne čestitosti, pravoslavnim narodima dato je viđenje umne lepote duhovnog sveta"[22]

Možemo to objasniti i na drugi način. Pravoslavni hrišćanin svoje duhovno iskustvo doživljava u afektivnom nivou, dakle u ovakvom doživljavanju duhovnog naglašena je osećajnost, mističnost, tajanstvenost i transcedentnost koju vernik oseća u Božanstvenoj liturgiji i vrhunac jedinstva i sabornosti tela Hristovog koje se oseća u samom činu evharistije – pričešća. Sa druge strane u zapadnom modelu hrišćanstva, naglašen je kognitivni odnosno, racionalni nivo doživljavanja duhovnog iskustva, gde se u prvi plan stavlja poruka – omilija (propoved) koja nadahnjuje vernika i usmerava ga.

Nesumnjivo je da ovakav eklesiološko – soteriološki pristup otvara mnogo pitanja i postavlja pitanje mogućnosti koju ovakva perspektiva pruža, jer ne treba zaboraviti činjenicu da je u ovakvom dijalogu nužno postaviti izvesne okvire dogmatske prirode izvan kojih ne bi trebalo ići. Sasvim je sigurno da je ovakva otvorena eklesiologija dobrošla jer vodi ka izgradnji dijaloga tolerancije, međusobnog uvažavanja, približavanja i razumevanja između tri hrišćanske konfesije.


[1] Vidi: Episkop Artemije, Srpska crkva protiv ekumenizma

[2] Popović, Justin, Pravoslavna Crkva i Ekumenizam, 145.

[3] Vidi: Janjić, Sava, Ekumenizam i vreme apostazije, 5.

[4] Decree on Ecumenism, Unitatis Redintegratio, 1964.

[5] Više o tome: D. Richard Stuckwisch, Justification and Deification in the Dialogue Between the Tübingen Theologians and Patriarch Jeremias II, http://www.angelfire.com/ny4/djw/Lutherantheology.stuckwisch.html; Steven Runciman, The Great Church in Captivity, New York: Cambridge University Press, 1968 (deo je preveden u obliku članka na srpski jezik: Luter je imao šansu, http://sabornik.com/index.php?lang=sr&ldd=bibliotexts&tid=1001

[6] Vidi: Đakovac, Aleksandar, Kratak pregled istorije razvoja ekumenskog pokreta

[7] Nauka o crkvenom ustrojstvu

[8] Svaka druga konotacija ovakvog dijaloga bila vodila bi sinkretizmu i bila bi suprotna svetopisamskoj i crkvenoj praksi, drastičan primer predstavlja dijalog koji je vođen u Aziziju (Assisi, 27 Oktobar 1986. Godine)

[9] „Jedina sveta“

[10] „Izvan Crkve nema spasenja“

[11] Afanasjev, Una sancta, paraf. 12.

[12] Pod ovim podrazumevam Pravoslavnu, Rimokatoličku i Protestanska crkvu

[13] Usko konfesionalna interpretacija „extra ecclessiam nulla salus“ Sv. Kiprijana Kartaginskog podrazumeva ovakav stav, međutim, u njenoj interpretaciji postoji određeno razmimoilaženje unutar Pravoslavne crkve. O tome više u: Ekumenizam i vreme apostazije, Eparhija Raško Prizrenska

[14] Lumen Gentium, 14.

[15] Unitatis Redintegratio, 3.

[16] Dominus Iesus, 14.

[17] Vidi, Isto, 14.

[18] Vidi: Đakovac, 2005.

[19] Calvin, 1957: 627.

[20] Isto, 625.

[21] Jerotić, Vladeta, Vera i nacija

[22] Buglakov, Sergije, Pravoslavlje



Komentari (39)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

antioksidant antioksidant 14:22 12.05.2008

.

Ekumenizam. Reč koja u našem društvenom kontekstu često poprima negativnu i pežurativnu konotaciju


Kada rasprave o ekumenizmu ostanu na teoloskom nivou (ili bar medju crkvenom) - kod mene nema negativne konotacije. Ali to cesto postaje drzavno pitanje. Suvise cesto. Mada ima tumacenja da crkva mora imati jaku drustvenu ulogu (toliko jaku da postane "partner" drzavi).

I sta bi na kraju sa dokumentom iz Ravene? Mi to potpisasmo ali bez ovlascenja (Rusi otisli). Ko SSP?
Nikola Knežević Nikola Knežević 14:40 12.05.2008

Re: .

Koliko je meni poznato, niko od zvaničnika SPC nije tamo bio prisutan. Dokument je prouzrokovao tenzije između Carigradskog i Moskovskog patrijarhata.

O tome možeš više videti na: http://www.verujem.org/ekumenski_dijalog/ravena_alfejev.htm
antioksidant antioksidant 14:43 12.05.2008

Re: .

ja mislim da je bila nasa delegacija i da su potpisali dokument. sad im ne daju "ratifikaciju". A Rusi su se povukli, Vaseljenski potpisali, pa je sad pitanje da li taj dokument ima ikakvo znacenje.

Probacu da nadjem linkove Bilo je u nekom Vikend izdanju Danasa nesto na tu temu (ali sutra) pa cu proslediti
antioksidant antioksidant 22:29 12.05.2008

Re: .

Iako je Ravenski dokument dostupan, arhijereji SPC nisu zvaničnim putem obavešteni od onih koji su bili u Raveni šta je tamo bilo, šta su potpisali, šta taj papir uopšte znači i kakve ingerencije i kome on daje. U svakom slučaju, smatram da ovakav način da pojedini predstavnici SPC, bilo delegirani ili ne, bez ovlašćenja od Sabora ili Sinoda potpisuju bilo šta u naše ime, ne obavezuje nikoga u SPC dok ne prođe kroz zasedanje Svetog arhijerejskog sabora na kojem bi se donela ocena o tom dokumentu
.
episkop raško-prizrenski Artemije (Radosavljević)
=http://www.danas.co.yu/20080105/vikend2.html]
Nikola Knežević Nikola Knežević 13:27 13.05.2008

Re: .

Hvala vam na podacima o članku.
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 14:55 12.05.2008

A duse?

Sve je to politikantsvo u okviru Crkve... borba za uticaj, politicki a ne verski (sirenje dobre reci). Crkva nije uspostavljena radi "moralnog poslanja" vec da pruzi "support" i infrastrukturu u procesu spasavanja duse. Crkva nije zamisljena ni da bude humanitarna organizacija da se bori protiv siromastva ili da pomaze u prirodnim katastrofama.

Nije da ne sme ili ne treba to da radi ali to je sekundarna delatnost koja ne sme da bude na ustrb primarne.

E sad, ako je to tako, a po Svetom pismu jeste (bar sto se Hriscanstva tice a o tome pricamo) onda je ekumenizam u smislu potpunog ujedinjenja svih hriscanskih religija u jednu u tim uslovima nemoguc jer put do spasenja po datom putu moze biti samo jedan (sto ce reci, neko je u pravu a ostali nisu). Osim ako ne napuste ulogu spasavanja dusa i prihvate humanitarnu ulogu kao primarnu.

A i taj put je opisan u Svetom Pismu i cak je i naglaseno da ce do toga doci (samo da napomenem, u negativnom kontekstu). SPC je cak vrlo aktivna u tome i veliki broj vladika nema nista protiv ekumenskih sadrzaja, sastanaka i priblizavanja. Vec su uradjene bitne izmene koje ih priblizavaju katolicima. Kako to vernici primaju (a to je najvaznija grupacija gradjana u kontekstu ove price) je vec druga prica.
antioksidant antioksidant 15:08 12.05.2008

Re: A duse?

Crkva nije zamisljena ni da bude humanitarna organizacija da se bori protiv siromastva ili da pomaze u prirodnim katastrofama.

Nije da ne sme ili ne treba to da radi ali to je sekundarna delatnost koja ne sme da bude na ustrb primarne.

Ovo sam par puta cuo od pravoslavnih svestenika. NIje da se ne slazem ali....
Zar ne bi bilo logicnije da da se novac potrosi na humanitarne poslove umesto na crkve, hramove.... ? A kamoli na "licna zadovoljstva" (retko koji svestenik je bas u bedi)?

I nije mi bas jasno na koji nacin se povezao drugaciji stav o "humanitarnoj ulozi crkve" i nemogucnost ekumenizma?
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 15:18 12.05.2008

Re: A duse?

antioksidant
Zar ne bi bilo logicnije da da se novac potrosi na humanitarne poslove umesto na crkve, hramove.... ? A kamoli na "licna zadovoljstva" (retko koji svestenik je bas u bedi)?


Bilo bi logicnije naravno, narocito ako govorimo o podnim grejanjima, mermernim zgradama itd. Ok je dizati hramove tamo gde ih nema a ima potrebe... ali obelezavanja mesta "strajka gladju" (sto je smrtni greh ako se ne varam, barem u tom obliku) je sasvim nesto drugo.

I nije mi bas jasno na koji nacin se povezao drugaciji stav o "humanitarnoj ulozi crkve" i nemogucnost ekumenizma?



Zato jer je ekumenizam sustinski moguc samo na tim pitanjima (humanizam, ispomoc, "zemaljske stvari"...) a ne na pitanjima vere i spasenja duse (jer ima "puno laznih proroka" i "put do spasenja samo je jedan".
Nikola Knežević Nikola Knežević 15:24 12.05.2008

Re: A duse?

Zato jer je ekumenizam sustinski moguc samo na tim pitanjima (humanizam, ispomoc, "zemaljske stvari"...) a ne na pitanjima vere i spasenja duse (jer ima "puno laznih proroka" i "put do spasenja samo je jedan".


Vaša teza je onda upravo ona u kojoj je jedna crkva "Una sancta". A na koji put spasenja konkretno mislite?
antioksidant antioksidant 15:25 12.05.2008

Re: A duse?

a ne na pitanjima vere i spasenja duse (jer ima "puno laznih proroka" i "put do spasenja samo je jedan".

Put je samo jedan. I tu se slazemo. Ali zar nije malo pogresno biti bas toliko uveren da je tvoj put sigurno ispravan? Zar nema tu nekog samoispitivanja? Pa se onda nadje taj jedan put. Zajednicki. Ekumenski.


Ok je dizati hramove tamo gde ih nema a ima potrebe.
A kako se to odredjuje gde to ima potrebe? Filaret je zakljucio da je strajk gladju ok necin za tako nesto. Ja mislim da je pogresan. Vidim i ti. Ali koji nacin je pravi?
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 15:28 12.05.2008

Re: A duse?

Nikola Knežević
Vaša teza je onda upravo ona u kojoj je jedna crkva "Una sancta". A na koji put spasenja konkretno mislite?


To nije bitno u ovom kontekstu (posto onda prelazimo na moj subjektivan stav a to ne doprinosi razgovoru). Odricanje od "Una sancta" stava radi ekumenizma ne negira postojanje samo jednog puta (koji god da je). To samo potvrdjuje skretanje sa tog puta i negiranje Svetog pisma kao Bozje reci (uputstva).
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 15:45 12.05.2008

Re: A duse?

antioksidant
a ne na pitanjima vere i spasenja duse (jer ima "puno laznih proroka" i "put do spasenja samo je jedan". Put je samo jedan. I tu se slazemo. Ali zar nije malo pogresno biti bas toliko uveren da je tvoj put sigurno ispravan? Zar nema tu nekog samoispitivanja? Pa se onda nadje taj jedan put. Zajednicki. Ekumenski.
Ok je dizati hramove tamo gde ih nema a ima potrebe.A kako se to odredjuje gde to ima potrebe? Filaret je zakljucio da je strajk gladju ok necin za tako nesto. Ja mislim da je pogresan. Vidim i ti. Ali koji nacin je pravi?


Pa ima religija koje to dozvoljavaju. A ima i koje to ne dozvoljavaju. Ako me pitas za moje licno misljenje, ja mislim da taj put nije autoput za koji se dogovaramo da li ce okolo ili kroz tunel, vec set preciznih uputstava koje ako pratis stignes gde si krenuo a ako ne pratis... ne stignes. I to je to.

Ta crkva na Filaretovom mestu teskog postojanja je njegov ego trip i rezultat nacionalnog fundamentalizma u trenutku odlaska Crne Gore a ne verske i duhovne potrebe naroda. Da su njega na tom mestu ubili jer je branio veru, pa i da razumem. Oznacava se crkvom mucenistvo. Ali on je narusavao hram bozji (po njegovoj veri) sto je smrtni greh ravan samoubistvu (jer to i jeste krajnji ishod strajka gladju ako je pravi).
antioksidant antioksidant 17:45 12.05.2008

Re: A duse?

vec set preciznih uputstava koje ako pratis stignes gde si krenuo a ako ne pratis... ne stignes. I to je to.

A pravila je napisao....ko?
Oni imaju svoja pravila.
Mi imamo nasa.
Cija su tacna?
Ili da cekamo Sudnji dan pa ce se videti
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 21:27 12.05.2008

Re: A duse?

A pravila je napisao....ko?


Zavisi od religije do religije :)
vishnja vishnja 14:57 12.05.2008

hvala

na tekstu, jako je zanimljiv.

imam vrlo 'prizemno' pitanje - da li se pokusaji priblizavanja pravoslavne katolickoj dogmi izmedju ostalog ogledaju u promeni liturgijskog teksta ili je to nesto drugo? da li je skorasnja "odluka" o promeni visine ikonostasa vezana za ovo i da li je polozaj oltarskih vrata (otvorena/zatvorena) prilikom sluzenja vid ispoljavanja neke vrste 'kompromisa'?

izvinjavam se zbog potpuno laickog pitanja, ali bila sam u prilici da vidim snimke (to su zapravo sati i sati bogosluzenja i dogadjanja oko njih) koji se odnose na ovu problematiku a u velikoj meri uzbudjuju ne tako mali broj vernika u unutrasnjosti Srbije. u pitanju su ispadi pojedinih episkopa, premestaj svestenih lica zbog 'neposlusnosti' iz sela u selo, 'bogosluzenje' svih mestana bez prisustva svestenika...... svega ima tu. koliko znam, postoji grupa ljudi koja nedeljom putuje po malim mestima i snima svestenike pri bogosluzenju, praveci na taj nacin neku vrstu spiska 'podobnih' i 'nepodobnih', odnosno 'pravovernih' i 'novovernih' popova. sve to deluje kao tihi rat sa ogromnim brojem ucesnika. citava sela su 'pod uzbunom'. mene je ovo zgranulo i veoma zbunilo. cela ideja njihovog otpora se sastoji u odbijanju 'pokatolicavanja' pravoslavne crkve. kao vrhunski dokaz svega 'djavoljeg' pojavljuje se snimak sa putovanja svestenika SPC po Italiji i Papin blagoslov koji su pritom dobili.

s obzirom na to da su u pitanju uglavnom vernici niskog stepena obrazovanja a sa velikim poznavanjem liturgijskih tekstova i crkvenih obreda, veoma privrzeni pravoslavlju, postoji li strategija za priblizavanje ekumenske ideje verujucem stanovnistvu? i sta znace izmene u obredima koje su toliko uznemirile sve te ljude?
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 15:03 12.05.2008

Re: hvala

vishnja
postoji li strategija za priblizavanje ekumenske ideje verujucem stanovnistvu?


Ovo je apsurd. Ako se menja nesto sto je radilo posao vec 2000 godina znaci da ili to nije radilo posao (verovali pogresno) ili se radi na tome da vise ne radi posao (pa je to nemoguce pribliziti vernicima).

Izmene u obredima znace upravo ono o cemu ste pisali u svom komentaru.
vishnja vishnja 15:24 12.05.2008

Re: hvala

nije apsurd.
vi tvrdite da je nemoguce menjati svest, a to je apsurd.
pravoslavlje ne postoji 2000 godina.
ekumenizam kao teorijska postavka bez ideje da se sprovede u stvarnosti je cist larpurlartizam. ali pokusaji sprovodjenja ocigledno postoje. mene zanimaju nacini.
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 15:38 12.05.2008

Re: hvala

vishnja
nije apsurd.vi tvrdite da je nemoguce menjati svest, a to je apsurd.pravoslavlje ne postoji 2000 godina.ekumenizam kao teorijska postavka bez ideje da se sprovede u stvarnosti je cist larpurlartizam. ali pokusaji sprovodjenja ocigledno postoje. mene zanimaju nacini.


Ako mislite da je pravoslavlje nastalo 1054. godine, gresite. Ali da ne ulazimo u to, zavisi od izvora :)

Ja ne pricam o menjanju svesti, sto je naravno moguce i nije apsurd. Govorim o menjanju necega sto u svom sistemu jeste nepromenljivo bez obzira kako ga mi posmatrali, racionalizovali ili opisivali. A to su svrha i nacin. Zasto verujemo i kako spasiti dusu. A to je glavna uloga vere. Ako postoji samo jedan nacin kako to uraditi, a pokusavamo da ga menjamo, onda to znaci da ili nam je pogresna vera sve ove godine pa samim tim i nema pravih vernika, ili u suprotnom ako nam je prava vera, neko onda zeli da nametne ili priblizi pravim vernicima nesto drugo i svako ko to prihvati prestaje da bude verujuci (jer vise nije u pravoj veri).

Nikola Knežević Nikola Knežević 16:52 12.05.2008

Re: hvala

s obzirom na to da su u pitanju uglavnom vernici niskog stepena obrazovanja a sa velikim poznavanjem liturgijskih tekstova i crkvenih obreda, veoma privrzeni pravoslavlju, postoji li strategija za priblizavanje ekumenske ideje verujucem stanovnistvu? i sta znace izmene u obredima koje su toliko uznemirile sve te ljude?


O pitanjima reformiranja liturgijske prakse, npr. citanja molitava naglas, otvorenih ili zatvorenih dveri itd mnogo se diskutovalo na forumu sajta verujem.org ... Pogledajte ovaj thread na forumu verujem.org , tu će te naći dosta diskusija o ovim pitanjima.
Nikola Knežević Nikola Knežević 17:19 12.05.2008

Re: hvala

vishnja
nije apsurd.
vi tvrdite da je nemoguce menjati svest, a to je apsurd.
pravoslavlje ne postoji 2000 godina.
ekumenizam kao teorijska postavka bez ideje da se sprovede u stvarnosti je cist larpurlartizam. ali pokusaji sprovodjenja ocigledno postoje. mene zanimaju nacini.


Načina i rezultata ima, primera radi u protestantizmu. Danasnja Holandska crkva je sjedinjena iz Evangelicke (Luteranske), Reformirane (Kalvinističke) i Metodističke crkve.
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:01 12.05.2008

Zanimljiv tekst

Meni, takodje, je malo zasmetala ta prva recenica g. Knezevica:
Ekumenizam. Reč koja u našem društvenom kontekstu često poprima negativnu i pežurativnu konotaciju.

Naime, sa mog laickog stanovista, ona nema ni negativnu ni pezorativnu konotaciju. To sto se neki teolozi a priori ne slazu sa idejom ekumenizma ne mora da znaci da je sama ideja ekumenizma losa per se.

Dalje, ja se donekle slazem sa ovim sto Antioksidant kaze:
Kada rasprave o ekumenizmu ostanu na teoloskom nivou (ili bar medju crkvenom) - kod mene nema negativne konotacije. Ali to cesto postaje drzavno pitanje. Suvise cesto. Mada ima tumacenja da crkva mora imati jaku drustvenu ulogu (toliko jaku da postane "partner" drzavi).

Samo, nije mi jasno sta se htelo reci sa ovim poslednjim - zapravo da li Crkva treba da bude partner Drzavi ili ne treba. Ovo pitam zato sto smatram da ne bi smelo da se jednostrano gleda na stvar u ovom vremenu naglasene sekularizacije (koja se, na zalost, cesto pogresno shvata i tumaci, kao potpuna deoba Drzave i Crkve, tako da nemaju nikakvih dodirnih aktivnosti). Naime, ja smatram da i Drzava i Crkva postoje samo i jedino zbog naroda, znaci narod im je zajednicki imenitelj, pa se onda ne mogu potpuno odvojiti njihove aktivnosti, odnosno potrebno je da na odredjeni nacin te aktivnosti Drzave i Crkve budu partnerske.
Kazezoze Kazezoze 21:41 12.05.2008

Re: Zanimljiv tekst

Samo, nije mi jasno sta se htelo reci sa ovim poslednjim - zapravo da li Crkva treba da bude partner Drzavi ili ne treba. Ovo pitam zato sto smatram da ne bi smelo da se jednostrano gleda na stvar u ovom vremenu naglasene sekularizacije (koja se, na zalost, cesto pogresno shvata i tumaci, kao potpuna deoba Drzave i Crkve, tako da nemaju nikakvih dodirnih aktivnosti). Naime, ja smatram da i Drzava i Crkva postoje samo i jedino zbog naroda, znaci narod im je zajednicki imenitelj, pa se onda ne mogu potpuno odvojiti njihove aktivnosti, odnosno potrebno je da na odredjeni nacin te aktivnosti Drzave i Crkve budu partnerske

gledajuci sa aspekta novog svetskog poretka koji nam stizhe preko globalizacije trzhishta, stvorice se jedna centralistichka vlada na svetu koju ce oformiti velike korporacije i pojam drzhave ce bit potpuno izbachen. sa drzhavom ce i crkva postati nepotrebna jer nece vishe morati da sluzhi svrsi kojoj je sluzhila do sada. centralistichka vlast n.s.p. ce imati razvijenu jaku administrativnu mrezhu, prikljuchenu na sve bolju tehnologiju, koja ce obavljati sve vrste poslova koje su do sada obavljale drzhavne i crkvene administracije . crkva kao sredstvo manipulacije vishe nece biti potrebne, jer mikrochipovi ce i onako zameniti sveshtenike.
Nikola Knežević Nikola Knežević 21:46 12.05.2008

Re: Zanimljiv tekst

Apokaliptična i zastrašujuća perspektiva, nadam se da ne priželjkujete ovakav razvoj događaja?
antioksidant antioksidant 21:48 12.05.2008

Re: Zanimljiv tekst

Samo, nije mi jasno sta se htelo reci sa ovim poslednjim - zapravo da li Crkva treba da bude partner Drzavi ili ne treba. Ovo pitam zato sto smatram da ne bi smelo da se jednostrano gleda na stvar u ovom vremenu naglasene sekularizacije (koja se, na zalost, cesto pogresno shvata i tumaci, kao potpuna deoba Drzave i Crkve, tako da nemaju nikakvih dodirnih aktivnosti).

Moje licno misljenje je da crkva i drzava ne mogu biti partneri. Religija je licna stvar svakog pojedinca i ukoliko se neko ne "prepozna" u nekoj religiji ima svako pravo da ode (sa aspekta drzave). Ako se nekom neko "drzavno" pravilo ne svidja on ipak mora da ga postuje jer to je zakon. Religijsko organizovanje mora biti kontrolisano od strane drzave da bi se sprecile zloupotrebe (kako crkve od strane pojedinaca tako i pojedinaca od strane crkve) ali drzava svoj put bira sama bez upliva crkve. Drustvena pitanja koja se resavaju (zlo)upotrebom religije mogu samo da koce drustveni napredak. Postoji moral i van religije/crkve.

Da probam da (mozda previse plasticno) objasnim preko sporta. Drzava treba da pomaze sport ali ne sme biti partner sa sportskim klubovima. (Jedan od "sportova" je i ateizam).

Ne smatram da je sekularizacija previse naglasena. Ja je vise dozivljavam kao civilizacijsku tekovinu francuske revolucije.
Kazezoze Kazezoze 22:11 12.05.2008

Re: Zanimljiv tekst

to je realnost i nema nikakve veze sa mojim prizheljkivanjima.
new age religija pokushava da se nametne kao nova zajednichka religija koja prati globalizaciju, ali ce tehnologija na kraju preuzeti tu ulogu. vec se implantiraju mikrochipovi u ljude, a sa novim tehnoloshkim izumima ce ti chipovi biti toliko savrsheni da ce moci upravljati nashom sveshcu... vrlo brzo, za 10ak godina.
ioOoi ioOoi 23:19 13.05.2008

Re: Zanimljiv tekst

Poštovani,
to što ovde iznosite je pubertetsko Mad Max predvidjanje nečega što neće doći
Kazezoze
to je realnost i nema nikakve veze sa mojim prizheljkivanjima.
new age religija pokushava da se nametne kao nova zajednichka religija koja prati globalizaciju, ali ce tehnologija na kraju preuzeti tu ulogu. vec se implantiraju mikrochipovi u ljude, a sa novim tehnoloshkim izumima ce ti chipovi biti toliko savrsheni da ce moci upravljati nashom sveshcu... vrlo brzo, za 10ak godina.


Kako će meni ta kompanija da zabrani da idem u crkvu? Ili kako će ugasiti sveću u Gračanici ili Žiči?
vladimir petrovic vladimir petrovic 21:11 12.05.2008

Jos nesto.

Ja smatram (opet sa laickog stanovista) da je ideja ekumenizma dobra, da njoj treba teziti, ali bez prevelikih ocekivanja da ce se jednog lepog dana stvarno stvoriti jedinstvo svih hriscana. Medjutim, sama ta teznja moze imati dobrih rezultata u priblizavanju stavova tri grupacije, te u pojacanoj saradnji.
Pada mi na pamet da je do rascepa Hriscanske crkve doslo tek 1054. godine (a stvaranje protestantizma jos nekoliko vekova kasnije), dok je u jednoj drugoj monoteistickoj religiji (islamu) do deobe na siite i sunite doslo, koliko se ne varam, pedesetak godina posle Muhameda...
Na kraju, neka mi g. Knezevic oprosti sto primecujem da on kaze:
od najpoznatijih savremenih teologa SPC, Justin Popović ga je kritikujući tendencije određenih ekumenskih krugova ka stvaranju neke varijante novog hrišćanstva svojevremeno okarakterisao kao „svejeres“ – jer ona u sebi obuhvata sve kroz istoriju poznate hrišćanske jeresi

Ja koliko znam, g. Justin Popovic nije "savremeni teolog SPC", jer je pokojnik vec odavno. Pre bih rekao "jedan od novijih teologa SPC"...
Nikola Knežević Nikola Knežević 21:27 12.05.2008

Re: Jos nesto.

Sigurno da je pokojni već duže vreme, pod savremenim podrazumevam nekom ko je blizak našem vremenu, ali složio bih se sa vama, i shodno tome napravio sam izmenu u tekstu...

Što se ekumenizma tiče moje lično mišljenje o ekumenizmu je veoma pozitivno, na početku teksta sam prevashodno podrazumeva svojevrstan bipolaran stav koji postoji unutar SPC po ovom pitanju...
Dejan Nikolic Dejan Nikolic 23:32 12.05.2008

Re: Jos nesto.

Ja imam negativan stav prema ekumenizmu jer on pretpostavlja da je vera lazna, tj. da nijednoj religiji nije poverena istina vec da je pitanje vere pitanje dogovora oko zajednickih imenilaca. To je vrlo sekularan pogled na veru i sam sebi suprostavljen u korenu. Onog trenutka kad projekat ekumenizma uspe, hriscanska zajednica poslace poruku svetu da Bog iz Svetog pisma ne postoji.

A ja to odbijam da prihvatim :)
vishnja vishnja 09:01 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Ja imam negativan stav prema ekumenizmu jer on pretpostavlja da je vera lazna

vera ili dogma?
Nikola Knežević Nikola Knežević 09:03 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Ja sam u tekstu objasnio šta podrazumevam pod ekumenskim dijalogom. Pod ekumenskim dijalogom podrazumevam ravnopravan dijalog hrišćanskih konfesija, dakle, pravoslavne, rimokatoličke i protestantske, a ne dijalog sa ostalim religijama. Ne vidim zašto postavljate antinomičan stav pitanja ekumenizma u kontekstu u kojem ja o njemu govorim i Boga. Za početak mislim da bi bilo jako dobro da se afirmiše dijalog ovakog tipa među protestantskim denominacijama i da se tu teži ka potpunom ujedinjenju svih protestantskih denominacija, bar onih najvećih Evangeličke, Luteranske, Metodističke, Baptističke crkve.... Opet ponavljam, dobar primer predstavlja Holandska crkva koju sada čine ujedinjena Evangelička, Luteranska i Metodistička crkva...
antioksidant antioksidant 09:49 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Opet ponavljam, dobar primer predstavlja Holandska crkva koju sada čine ujedinjena Evangelička, Luteranska i Metodistička crkva...

Evangelisticka, Luteranska i Metodisticka crkva ili njeni delovi?
Da li ujedinjenje u Holandsku crkvu znaci da Evangelisticka, Luteranska i Metodisticka crkva vise ne postoje (nigde u svetu)?
Nikola Knežević Nikola Knežević 09:53 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Naravno da postoje ali su se konkretno u Holandiji ujedinile u jednu crkvu. Ovo bi mogao biti model za tzv male protestantske verske zajednice u Srbiji, gde bi se sve mogle ujediniti u jednu crkvu i samim tim izbeći taj pežurativni verski pluralizam...
antioksidant antioksidant 10:12 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Znaci ekumenizam na drzavnom nivou.
To se ne poklapa bas sa mojim aspiracijama, ali .... Njihovo je pa nek biraju. Ja nit sam Holandjanin nit protestant.

A zasto bi verski pluralizam bio pezurativan?
Nikola Knežević Nikola Knežević 10:42 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Nije ekumenizam na državnom nivou već primer plodonosnog ekumenskog dijaloga. Svoje dogmatske razlike su prevazišli u spojili se u jednu crkvu. Ne mislim da je pežurativan već se tako posmatra u našem kontekstu, bar ga tako posmatra SPC.
antioksidant antioksidant 12:22 13.05.2008

Re: Jos nesto.

Svoje dogmatske razlike su prevazišli u spojili se u jednu crkvu.

U okviru jedne crkve. Drugi ugao posmatranja je da su im je drzavno jedinstvo bilo vaznije od dogme. Ne kazem da je lose samo po sebi, ali s obzirom da za mene drzava i religija ne bi trebalo da imaju dodirnih tacaka imam rezervu prema ovakvim resenjima.

A sto se tice stava SPCa prema verskom pluralizmu - slazem se sa vasom konstatacijom da nije bas najtolerantniji ali mislim da takav stav SPCa ne bi imao znacaja da mu znacaj ne da drzava
antioksidant antioksidant 12:22 13.05.2008

Re: Jos nesto.

U okviru jedne crkve

Ispravka - u okviru jedne drzave
ioOoi ioOoi 23:28 13.05.2008

Poštovani,

molim Vas da kao poznavaoc tematike ukratko navedete meru ispravnosti katoličkog, pravoslavnog i protestantskog verovanja u Isusa Hrista. Na kom delu puta je koja od ove tri crkve napravila veće skretanje? Koja je po Vama najbliža onome kako nas je učio Isus da treba da molimo verujemo i tražimo spasenje?
Nikola Knežević Nikola Knežević 12:45 14.05.2008

Re: Poštovani,

U samoj Trijadologiji (nauka koja se bavi odnosima između Svete Trojice) i Hristologiji (naukom koja se bavi Hristom Bogocovekom, pitanjima Bozije i Covekove volje u Hristu itd..) stavovi su monolitni, dakle jedinstveni u sve tri hriscanske konfesije. Razmimoilazenja nastaju u pitanjima eklesiologije (nauke o crkvenom ustrojstvu) soteriologije (nauke o spasenju) i drugim oblastima teologije... To je svakako tema za sebe i zahteva poseban tekst. Ja se ne mogu izjasnjavati o tome koja je meni najbliza, jer sam zagovornik ideje da svaka od tri hrišćanske konfesije na poseban način oslikavaju i pridonose širenju poruke evanđelja...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana