Ekumenizam. Reč koja u našem društvenom kontekstu često poprima negativnu i pežurativnu konotaciju. Jedan od najpoznatijih teologa SPC, Justin Popović ga je kritikujući tendencije određenih ekumenskih krugova ka stvaranju neke varijante novog hrišćanstva svojevremeno okarakterisao kao „svejeres“ – jer ona u sebi obuhvata sve kroz istoriju poznate hrišćanske jeresi[1], koje predstavlja „zajedničko ime za psevdohrišćanstvo i psevdocrkve Zapadne Evrope“[2]. Nazivaju ga još i falsifikatom hrišćanstva.[3] Sa druge strane, težnja za jedinstvom svih hrišćana predstavljala je jedan od osnovnih tema kojim se bavio Drugi Vatikanski Sabor, naglašavajući ga kao težnju koju treba da ima svako ko pripada Rimokatoličkoj crkvi.[4]
Šta zapravo predstavlja ekumenizam i ekumenski dijalog kao takav? Ekumenizam predstavlja ravnopravan dijalog u kome učestvuju hrišćanske konfesije i težnju za prevazilaženjem i približavanjem dogmatskih razlika kroz kojeg se naglašava aspekt moralnog poslanja Hristove Crkve. Ovakav dijalog se postiže putem saglasnosti i teoloških diskusija, zajedničkog ispovedanja, raznih vidova saradnje i uzajamnog pomaganja. Još u 16 veku prostojali su dijalozi koje bi mogli okarakterisati kao začecima ovog pokreta, jedan takav primer je dijalog kojeg su vodili bogoslovi sa Univerziteta u Tibingenu sa tadašnjim carigradskim patrijarhom Jeremijom II.[5] Ekumenski pokret vuče svoje korene iz 19. veka u protestantizmu i javlja se kao težnja za osnivanjem “opšteg udruženja” svih hrišćanskih veroispovesti.[6] Iz toga su kasnije proistekle organizacije poput YMCA, World Sudent Christian Federation, Life and Work, Faith and Order, pa sve do 1938. godine, kada je osnovan Svetski savez crkava koji danas predstavlja glavni stožer ekumenskog pokreta. Treba napomenuti da postoji dva i širi aspekt ekumenizma, koji ne predstavlja ekumenski dijalog kao takav već podrazumeva međureligiski dijalog sa drugim religijama i on nije dogmatske i eklesiološke[7] prirode već ima svrhu afirmacije što mirnije koegzistencije sa drugim religijama, naročito islamskom.[8]
Ne želim ovde govoriti o razvoju ili aspektima ekumenizma jer je o tome mnogo pisano i na našem jeziku. Ono što bih u ovom tekstu želeo naglasiti jeste upravo važnost koji ekumenski dijalog ima u našem društvu i njegove implikacije na afirmaciju etničke i verske tolerancije, smanjivanja etničkih tenzija i u krajnjoj instanci značaj kojeg ovakav dijalog može imati na pacifikaciju i sveukupnu stabilnost u regionu.
Ako bi smo pošli od premise da su sukobi neretko unutar sebe i verski motivisani onda je sasvim jasno kolliki značaj ekumenski dijalog ima i u našem društvenom kontekstu, imajuću u vidu prethodne ratne sukobe ali i tenzije koje uveliko postoje i koje su primetan remetilački faktor u stabilizaciji regiona zapadnog balkana. Ulogu kojeg ekumenski dijalog ima u svetu a pogotovo našem regionu je od suštinske važnosti za uspostavljanje atmosfere uzajamnog uvažavanja, upoznavanja, tolerancije i mira uopšte, u kome se na najbolji način prevazilazi različitost sa jedne strane, a neguje partikularitet verske tradicije sa druge.
Jedna od analogija sa kojom bi se mogla približiti suština ekumenskog dijaloga jeste da bi sve tri hrišćanske tradicije trebalo posmatrati kroz prizmu Svete Trojice. Pravoslavna, rimokatolička i protestanska tradicija predstavljaju tri lica jedne iste suštine i na taj način pridonose bogatstvu iskustva vere. U ovakvom atmosferi jedinstva u različitostima očitavaju se i ispunjavaju Hristove reči "da svi budemo jedno". Šta zapravo označavaju Hristove reči da svi budemo jedno? Da li one predstavljaju imperativ i stanje kojeg sve hrišćanske tradicije trebaju da slede, dakle, eshatološki momenat, ili pak faktičko stanje koje se zavisi od eklesiološkog pristupa, odnosno tumačenja termina „Una sancta“[9] i čuvene dogmatske formulacije Sv. Kiprijana Kartaginskog „extra ecclessiam nulla salus“[10]. Radi pojašnjenja, pod terminom „Una sancta“ podrazumeva se punina i istinitost Hristove crkve kao i njeno apostolsko predanje. „Pravoslavna, kao i rimokatolička crkva, za sebe tvrdi kako je samo ona istinita Crkva u svoj njenoj punoći, dok druga nije Crkva nego je samo jeretička ili šizmatička grupacija. Jedino ta istinita Crkva u potpunosti sadrži istinito učenje i u potpunosti čuva istinito apostolsko predanje.“[11] U ovome se na jedan način odražava eklesiološka napetost između ove dve hrišćanske konfesije.
U hrišćanskoj teologiji sasvim je jasno da ljudsko biće ne može da ostvari svoje naznačenje bez zajedničarenja unutar Crkve kao tela Hristovog. Međutim, bitno je razlikovati definisanje formalnog i moralnog značenja tela Hristovog. Ako Telo Hristovo posmatramo isključivo u formalnom smislu, odnosno, definišemo ga kao spoljašnju manifestaciju jedne od hrišćanskih konfesija,[12] dolazimo do problema soteriološke apsolutizacije jedne od njih, primera radi, Pravoslavne crkve u odnosu na Rimokatoličku ili Protestantsku, ili obrnuto.[13] Sa druge strane, poimanje Crkve kao moralne zajednice vernih koja podrazumeva sve verujuće koji pripadaju Crkvi kao nevidljivom telu bez obzira kojoj od hrišćanskih konfesija pripadaju može dovesti do problema relativizacije dogmatskih načela i njihovog soteriološkog značaja.
Kako pomiriti ova dva stajališta? Od vremena dogmatskih formulacija kao što je to slučaj sa „extra ecclessiam nulla salus“ Sv. Kiprijana Kartaginskog uvrštene u dokumente Četvrtog lateranskog sabora i papsku bulu Unam Sanctam Bonifacija VIII i njihovog strogog tumačenja, došlo je do izvesnih promena u njihovoj interpretaciji. Drugi vatikaski sabor donosi izvesne promene u razumevanju ovog eklesiološko – soteriološkog pitanja. Pozitivna reformulacija ovih reči podrazumeva da spasenje ljudskog bića dolazi kroz Hrista koji je glava Crkve čije je ona Telo.[14] Drugi vatikanski sabor ostavlja mogućnost spasenja izvan vidljive i formalne zajednice Rimokatoličke crkve dajući mu jak ekumenistički naglasak:
„Uprkos njima (preprekama) ostaje jasno da svi oni koji su opravdani verom putem krštenja jesu deo Hristovog Tela i imaju pravo nazvati se Hrišćanima i na taj način se prihvataju kao braća i kao deca Katoličke Crkve. Braća koja su odvojena od nas također koriste brojne liturgijske radnje koje su karakteristične za Hrišćansku religiju. Ovakva liturgijska praksa treba se razumeti kao dosledna i kao ona koja omogućava pristup zajednici spasenja.“[15]
Dokument Rimske kurije pod nazivom „Dominus Iesus“, pozivajući se na dokumente Drugog vatikanskog sabora, na sličan način sagledava jedinstvenost i jedinstvo Crkve: „S druge strane, crkvene zajednice koje nisu očuvale valjani Episkopat i autentičnu i integralnu suštinu evharistijskog tajinstva, nisu Crkve u pravom smislu; međutim, oni koji su kršteni u ovim zajednicama jesu u izvesnom opštenju, mada nesavršenom, sa Katoličkom crkvom.“[16] Dokument dalje citira tekst sabora: „Prema tome, ove odvojene Crkve i zajednice kao takve, iako verujemo da poseduju određene manjkavosti, nisu uskraćene od značaja i važnosti koju predstavlja tajna spasenja.“[17]
Iz prethodnog teksta jasno je da je u savremenoj katoličkoj teologiji tumačenje reči Sv. Kiprijana dobilo jedno šire i otvorenije značenje, iako se još uvek može primetiti jaka nota eksluzivnosti.[18] Ovakva interpretacija je slična Luterovoj moralnoj interpretaciji duhovne i nevidljive crkve i analogna je značenju Kalvinovih reči: „...izvan Crkve nema nade za oproštenje greha niti spasenja..“,[19] ili njegove čuvene parafraze reči Sv. Kiprijana: „onima kojima je On otac, Crkva mora biti majka“.[20] Ovakav pristup eklesiologiji sigurno prevazilazi napetost koja je vekovima postojala u odnosima između Pravoslavnih i Rimokatolika, a posebno u interpretaciji odnosa prema crkvama koje pripadaju Protestanskoj provenijenciji.
U kontekstu ovoga naš poznati psiholog Vladeta Jerotić ispoljava realni optimizam: „Kada je reč o razlikama u hrišćanskom ispovedanju jednog Boga i jednog Bogočoveka Hrista, odnosno Svete Trojice, među rimokatolicima, protestantima i pravoslavnim ljudima i narodima, uzimajući u obzir sve istorijske i antropološke neminovnosti razlika među njima, ne izgleda mi nemoguće i neizvodljivo njihovo međusobno približavanje i dopunjavanje. Odbacujući u potpunosti svaki sumnjivi sinkretizam, a pogotovo svaki besmisleni "sintetički koktel" različitih a specifičnih sastojaka pojedinačnih učenja pomenutih veroispovesti, prihvatajući osobitost i posebnost pravoslavlja, rimokatolicizma i protestantizma, kao deo Božijeg Promisla u istoriji i stvaralački izazov narodima u napredovanju njihove sopstvene individuacije, zastupam uverenje u mogućnost, pa i neophodnost, upravo na kraju jednog milenijuma, uzrastanja sve tri hrišćanske veroispovesti do "mere i rasta punoće Hristove".[21] Sergije Bulgakov tačno primećuje: "Svaka od istorijskih grana vaseljenskog hrišćanstva ima svoj naročiti dar koji je posebno izdvaja: katoličanstvo – organizatorski dar vlasti i organizacije, protestantizam – etički dar životne i intelektualne čestitosti, pravoslavnim narodima dato je viđenje umne lepote duhovnog sveta"[22]
Možemo to objasniti i na drugi način. Pravoslavni hrišćanin svoje duhovno iskustvo doživljava u afektivnom nivou, dakle u ovakvom doživljavanju duhovnog naglašena je osećajnost, mističnost, tajanstvenost i transcedentnost koju vernik oseća u Božanstvenoj liturgiji i vrhunac jedinstva i sabornosti tela Hristovog koje se oseća u samom činu evharistije – pričešća. Sa druge strane u zapadnom modelu hrišćanstva, naglašen je kognitivni odnosno, racionalni nivo doživljavanja duhovnog iskustva, gde se u prvi plan stavlja poruka – omilija (propoved) koja nadahnjuje vernika i usmerava ga.
Nesumnjivo je da ovakav eklesiološko – soteriološki pristup otvara mnogo pitanja i postavlja pitanje mogućnosti koju ovakva perspektiva pruža, jer ne treba zaboraviti činjenicu da je u ovakvom dijalogu nužno postaviti izvesne okvire dogmatske prirode izvan kojih ne bi trebalo ići. Sasvim je sigurno da je ovakva otvorena eklesiologija dobrošla jer vodi ka izgradnji dijaloga tolerancije, međusobnog uvažavanja, približavanja i razumevanja između tri hrišćanske konfesije.
[1] Vidi: Episkop Artemije, Srpska crkva protiv ekumenizma
[2] Popović, Justin, Pravoslavna Crkva i Ekumenizam, 145.
[3] Vidi: Janjić, Sava, Ekumenizam i vreme apostazije, 5.
[4] Decree on Ecumenism, Unitatis Redintegratio, 1964.
[5] Više o tome: D. Richard Stuckwisch, Justification and Deification in the Dialogue Between the Tübingen Theologians and Patriarch Jeremias II, http://www.angelfire.com/ny4/djw/Lutherantheology.stuckwisch.html; Steven Runciman, The Great Church in Captivity, New York: Cambridge University Press, 1968 (deo je preveden u obliku članka na srpski jezik: Luter je imao šansu, http://sabornik.com/index.php?lang=sr&ldd=bibliotexts&tid=1001
[6] Vidi: Đakovac, Aleksandar, Kratak pregled istorije razvoja ekumenskog pokreta
[7] Nauka o crkvenom ustrojstvu
[8] Svaka druga konotacija ovakvog dijaloga bila vodila bi sinkretizmu i bila bi suprotna svetopisamskoj i crkvenoj praksi, drastičan primer predstavlja dijalog koji je vođen u Aziziju (Assisi, 27 Oktobar 1986. Godine)
[9] „Jedina sveta“
[10] „Izvan Crkve nema spasenja“
[11] Afanasjev, Una sancta, paraf. 12.
[12] Pod ovim podrazumevam Pravoslavnu, Rimokatoličku i Protestanska crkvu
[13] Usko konfesionalna interpretacija „extra ecclessiam nulla salus“ Sv. Kiprijana Kartaginskog podrazumeva ovakav stav, međutim, u njenoj interpretaciji postoji određeno razmimoilaženje unutar Pravoslavne crkve. O tome više u: Ekumenizam i vreme apostazije, Eparhija Raško Prizrenska
[14] Lumen Gentium, 14.
[15] Unitatis Redintegratio, 3.
[16] Dominus Iesus, 14.
[17] Vidi, Isto, 14.
[18] Vidi: Đakovac, 2005.
[19] Calvin, 1957: 627.
[20] Isto, 625.
[21] Jerotić, Vladeta, Vera i nacija
[22] Buglakov, Sergije, Pravoslavlje