ili Sve šta treba da znate o Evroviziji 5. U prošlom postu ste mogli pročitati o izboru jezika, glasačkom sistemu, o Norveškom putu od trnja do zvezda, o voditeljima. Sledi peti deo teksta Željka Jankova o Evroviziji.
GRUPA ZA ISTORIJU
Upravo na poslednjoj «Pesmi Evrovizije» gde je domaćin bila Miss Boyle pojavila se grupa koja je prodrmala i promenila ovu manifestaciju. Iako je prvi nastup Švedske bio 1958. godine, sve do sredine sedamdesetih ova zemlja nije mogla da se pohvali naročitim rezulatima, ako se izuzme drugo mesto 1966. u Luksemburgu (zemlju je zastupala upravo buduća voditeljka Lill Lindfors), dobijeno pre svega glasovima najbližih suseda: Danaca, Finaca i Norvežana. Na takmičenju u Brajtonu 1974. za najvećeg favorita je važila čuvena italijanska pevačica Gigliola Cinquetti sa melodijom «Si». Međutim četvorka iz Švedske koju su činili: Anni-Frid Lyngstad, Björn Ulveaues, Benny Andersson i Agnetha Fältskog je praktično «oduvala» sve svoje konkurente.
Dirigent Sven-Olof Waldorf, koji je stao pred orkestar obučen kao Napoleon nije izgubio bitku. Kompozicija «Waterloo» je nadmoćno trijumfovala u odnosu na drugoplasiranu Italiju, a grupa ABBA je posle ove «Evrovizije» krenula u osvajanje sveta. Ređali su se hit za hitom: «Mamma mia», «S.O.S», «Fernando», «Dancing queen», «Money, money, money», «The winner takes it all» a za ove popularne Šveđane se govorilo da donose svojoj zemlji vise profita nego sama fabrika «Volvo». Grupa je ostala na vrhu svetske muzičke scene do početka osamdesetih godina, kada se sastav i raspao.
Na proslavi pedesetogodisnjice «Eurosonga» kada se birala najbolja pesma svih vremena «Waterloo» je ubedljivo pobedio u konkurenciji: «Nel blu dipinto di blu» (Italija '58), «Poupée de cire, poupée de son» (Luksemburg '65), «Congratulations» (Velika Britanija '68), «Eres tu» (Spanija '73), «Save your kisses for me» (Velika Britanija '76), What's another year» (Irska '80), «Ein bisschen Frieden» (Nemacka '82), «Hold me now» (Irska '87), «Ne partez pas sans moi» (Svajcarska '88), «Diva» (Izrael '98), «Fly on the wings of love» (Danska '00), «Everyway that I can» (Turska '03) i «My number one» (Grčka '05).
ČUVENA IMENA NA FESTIVALU
Među 14 kompozicija koje su po oceni publike bile najpopularnije tokom istorije «Pesme Evrovizije» mogu se zapaziti i dve irske melodije, obe u izvodjenju Johnny Logana. Ovaj pevač je i jedini kome je pošlo za rukom da dva puta osvoji najveći evrovizijski trofej (1980. i 1987.), a mora se istaći da je on i autor muzike kako numere sa kojom je odneo pobedu 1987. tako i one sa kojom je trijumfovala Linda Martin u Malmeu 1992. «Why me», pa sada s pravom nosi nadimak «Mister Eurovision».
Osim Logana bilo je tu sijaset drugih umetnika čije su karijere neraskidivo povezane sa «Evrovizijom». Nemica grčkog porekla, Vicky Leandros je ostavila iza sebe dva velika evrovizijska hita: «L'amour est bleu» (Luksemburg 1967.) i «Après toi» (Luksemburg 1972.). Ove pesme koje su snimljene u desetine verzija se i danas često emituju na programima radio stanica širom kontinenta. Britanski sastavi «Brotherhood of Men» i «Back's fizz» koji su trijumfovali na «Eurosongu» 1976. odnosno 1981. su imali izuzetno plodonosne karijere. Kanađanka, Céline Dion koja je 1988. godine donela Švajcarskoj pobedu sa «Ne partez pas sans moi» spada u najpopularnije svetske interpetatore, bivajući jednako uspešna kako sa svojim anglofonskim tako i sa repertoarom na francuskom jeziku. Prva irska pobednica Dana je osim muzikom pokušala da se bavi i politikom, pa se pre desetak godina kandidovala i za Predsednika svoje zemlje.
Od onih pevača koji nisu uspeli da se domognu evrovizijskog postolja, ali koji su ostavili dubok trag na evropskoj muzičkoj sceni moraju se pomenuti i: sestre Kessler (Nemačka 1959.), Lale Andersen (Nemačka 1961), Françoise Hardy (Monako 1963.), Nana Mouskouri (Luksemburg 1963.), Kathy Kirbi (Velika Britanija 1965.), Karel Gott (Austrija 1968.), Iva Zanicchi (Italija 1969.), Julio Iglesias (Španija 1970.), Serge Lama (Francuska 1971.), Patrick Juvet (Švajcarska 1973.), Alan Sorrenti (Italija 1980.), Alice i Franco Battiato (Italija 1984.), Plastic Bertrand (Luksemburg 1987.), Lara Fabian (Luksemburg 1988.), Azucar Moreno (Španija 1990.), Dulce Pontes (Portugalija 1991.), Michael Ball (Velika Britanija 1992.) Patrick Fiori (Francuska 1993.), Gina G (Velika Britanija 1996.), Natasha St-Pier (Francuska 2001.), Las Ketchup (Španija 2006.), DJ BoBo (Švajcarska 2007.)...
OD NAJUPORNIJIH DO «NIKAD VIŠE»
Bilo je i onih koji su se stideli svog učešća na najvećem evropskom festivalu lakih nota. France Gall je uglavnom izbegavala da priča o svojoj pobedi 1965. godine, dok je Velsanka, Mary Hopkin, koja je osvojila drugo mesto za Britaniju 1970. govorila o svojoj pesmi «Knock, knock... who's there» da je to obično smeće. Sandie Shaw se žalila da joj je «Evrovizija» uništila karijeru. Kad su novinari upitali Britanca Michaela Balla, drugoplasiranog sa «Eurosonga '92» da li bi ponovo nastupio na festivalu, on je rekao da to ne bi uradio više ni za živu glavu.
Suprotno njima, neki kao da nisu mogli da odustanu od takmičenja. Fud Leclerc je krajem pedesetih i početkom sezdesetih godina čak 4 puta branio boje Belgije, švajcarski trio Peter, Sue & Marc su takođe četiri puta zastupali svoju zemlju i to svaki put izvodeći takmičarsku pesmu na nekom drugom jeziku. Norvežanka Elisabeth Andreassen je pevala što za Švedsku, što za Norvešku u četiri navrata, a 1985. i pobedila. Najuporniji je bio sigurno nemački kompozitor Ralph Siegel, koji je na «Eurosong» poslao u periodu od 1974. do 2006. ukupno 18 kompozicija zastupajući tri zemlje: Nemačku, Luksemburg i Švajcarsku. Sa jednom od njih, «Ein bisschen Frieden» je 1982. godine uspeo i da trijumfuje, što je do sada i jedino prvo mesto Nemačke.
PROŠIRENJA I PONEKO ODUSTAJANJE
Verovatno je malo ko slutio da će jedan skroman muzički festival koji je prve godine okupio samo sedam zemalja prerasti u prvorarzredni šou koji će od jednočasovnog tv programa postati spektakl sa dva polufinala i jednim finalom koji traje skoro nedelju dana. Nakon prvih učesnika a to su bile zemlje budući osnivači Evropske ekonomske zajednice i Švajcarska, evrovizijska groznica se ubrzo proširila na Britaniju i Skandinaviju, a docnije i na zemlje južne Evrope i Mediterana. Posle burnih političkih dogadjaja 1989. godine i države sa istoka kontinenta su želele da se što pre uključe u ovu smotru, što im je i omogućeno od 1993. tako da danas skoro da i nema evropske nacije koja nije učestvovala na «Eurosongu». Azerbejdžan i San Marino su svoj debi najvavili baš za ovu godinu.
Ipak i ima i onih država koje više ne nastupaju. Luksemburg se «oprostio» od daljeg učešća 1993., Italija je to uradila 1997. a Slovačka godinu dana kasnije. Monako je odlučio jos pre dve godine da napravi pauzu, dok Austrijanci, nezadovoljni lošim rezultatima prethodnih sezona neće poslati svoje predstavnike u Beograd. Sa tv kućama svih ovih zemljama se vode pregovori da se one u što skorije vreme ponovo vrate u festivalsku porodicu.
U SUTRAŠNJEM POSTU: JUGOSLAVIJA 1961 - 1976
ARHIVA:
1. SVE ŠTO TREBA DA ZNATE O EVROVIZIJI
2. OD KLIFA RIČARDA DO DANE INTERNACIONAL
3. OD PLAKARA DO KUĆE