Društvo| Kultura| Ljudska prava| Muzika| Obrazovanje

Predrasude i Romi

natasa_tasic_10 RSS / 10.11.2020. u 11:37

 

b1394d0c6f8e3066a7160219bc0d8f56.jpg 

Natasa T.K.

Pa od toga da romkinje treba da budu poslusne, da cute, da nemaju svoje misljenje, da smo zasticeni kao beli medvedi, da nam pregledaju torbe i samo nas prate po radnjama, da nemamo ista prava pri zaposljavanju...ima jos. Spisak je podugacak

Dobrila D.S.

Sa predrasudom da su svi romi isti i da sam zbog toga ostala bez posla.
Prvo pitanje je bilo da li sam udata i ako da, koliko dece imam, jer kao stereotip je da se romi rano udaju i žene i da imaju po 5, 6 - ro dece i onda kad čuju da nema ništa od toga, budu u šoku jer jelte romi smo.

Akif R.A.

Ti nisi Rom mnogo si pametan, ti si Makedonac Musliman.
Ti nisi kao ostali Romi...
Mora da priznam, u osnovnoj skoli sam imao krizu identiteta

Milos T.

"Ti ćeš svakako raditi kao fizikalac, ne moram te pitati koji ćeš fakultet upisati " ps. Diskusija bi bila efikasnija na izdvojenom online sastanku, gde će svako imati priliku da kaže svoju priču, svakako podržavam i ovaj način, ali svako će forsirati svoju priču, komentari se neće čitati, ovako ćemo imati priliku da se slušamo. Pozdrav.

Marija C.

Moram da dodam da to sve kreće od malih nogu. Ja i brat smo redovno dobijali ocenu 4 iz srpskog jezika.. Pa na osnovu čega ta ocena, kad su ostale bile sve petice? I još mnogo takvih primera iz detinjstva koja ostavljaju trag i u odraslom dobu.
Nažalost nismo ni umeli u to vreme da prepoznamo diskriminaciju u srednjoj skoli. Ja bar nisam umela. Diskriminisana sam u tom smislu da niko nije želeo da se druži samnom. Niko to meni nije direktno rekao ali sam ja osećala jer nisam imala drugarice. Imam sada sestru koja je u gimnaziji koja takođe nema ni jednu drugaricu jer ne želi niko da se druži sa njom.
A što se tiče fakulteta mislim da nisu ni znali da sam romkinja. Jedino je sekretar škole znao jer nam je izdavao potvrde za rmusp.

Antun C.

Moram vam ispricati jedan dogadjaj....
Naime, posle sastanka u Izvrsnom Vecu u NS, bila je i lepa dnevnica. Moj Babo Nebojsa, veli, sine, stani u mesaru da kupim meni nesto lepo za pasulj. Reko babo, onda cu i ja nesto lepo za pecenje.Ulazimo mi u odelu, torba, kravata... Dobar dan, veseli, nasmejani, kad ce jedna prodavacica... Vidi ti nasih muzicara , kako su veseli i kolko trguju, sigurno u dobro zaradili..Velim ja"Gospodjo, a zasto Vi imate predrasude ako smo u odelu, da smo odmah muzicari"," Jao oprostite veli ona, nisam znala da ste Jehovi svedoci." , a Babo ce, hajde muzicar idemo chere.

Alen D.

1. Kako to da su ti roditelji obrazovani
2. Kako to da ides u tu skolu
3. Kako to da imas pege
4. I jos.......
Stefane znas da pogodis.
Stavi rukavice dok saniras pacijenta on je Ciganin.

Stefana R.

Ti nisi kao tvoja nacija, ti si skolovana i lepo pricas.

Monika D.

Primeri iz srednje škole: "O, pa ti si upisala i ovu godinu, nisi se udala?"
Takođe, jednom je na času geografije bila tema religija, kultura i te stvari... profesor je počeo da govori o krsnim slavama, i na početku njegovog izlaganja, obratio se meni rečima: "Izvini što ćemo govoriti o hrišćanstvu, ali svakako možeš da nam kažeš nešto više o Ramazanu", misleći da sam Muslimanka. Meni je ovo tada bilo smešno, jer tada nisam znala da prepoznam diskriminaciju.
I to, kada govore loše o Romima u mom prisustvu, pa se izvine jer "ja ne ličim na Romkinju"...

Stevan N.

Zdravo svima,
Veoma je bitno da se kaze da ovakvih slucajeva ima na tone, da je podcenjvanje, podsmeh izrugivanje deo nasih zivota od najranijeg detinjstva do najdublje starosti.
Jedno od vecih pitanja koje sam postavljao sebi je sto nas niko nije spremio za bol koja nas ocekuje u buducnosti. Razmisljao sam zasto bar roditelji ne spreme decu na bol, nepravdu.. ? Mislim da sam uspeo da razumem jednu dimenziju problema, spremanje dece na to da ih ocekuje rafal boli vec u prvom razredu ili vrticu bi znacilo priznavanje surove istine. Mnogo je lakse ziveti u iluziji da je to sto se nama desilo ili nekome iz nase blizine slucajnost. Ostaje nam da decu posaljemo nespremnu i da se nadamo da ce nju/njega preskociti sa uvredama ili da ce bar biti blagi. Cinjenica je da ce se neprijatnost desiti, pre ili kasnije, neko ce nasu decu pitati da li imaju konja, nestace nekome gumica i nekako skroz spontano prvi osumnjiceni bice nase dete, nekako sasvim slucajno uciteljica ce ocekivati od vaseg deteta manje nego od druge dece, nekako ce doci do toga da pricaju o ciganima u negativnom kontekstu u vasem prisustvu pod izgovorom da vi niste kao oni. Nekako ce doci do toga da nam dete dodje zbunjeno kuci, ne znajuci sta ga je snaslo sa raznim pitanjima. Bas kao sto smo i mi svi nasim roditeljima.
Ova perspektiva nam moze dati osecaj kako bi se odrasla osoba osecala u poziciji roditelja deteta kom sledi najblaze receno pakao u trajanju od 8 i vise godina. Meni najpoznatije reakcije na ovo su uglavnom "ne obaziri se na to, ti samo uci, moras biti bolji da bi se dokazao" ili sa druge strane oni koji su vise zastitnicki nastrojeni obavezno nakon nekoliko pokusaja da se utice na razrednu i roditelje pocnu da svoje dete sve redje salju u skolu.
Vece pitanje je sta je sa decom? Kako se oseca dete u trenutcima osuda? Verovatno se, kao i mnogi od nas, tada upoznaje sa osecanjima poput stida, straha, neprijatnosti... ovo su prirodni osecaji koje svako dete mora iskusiti isto kao i ljubav i srecu. Ali sta je sa decom koja zbog svoje nacionalne pripadnosti negativna osecanja dozivljavaju iz dana u dan 8 godina? Da li to prerasta u traumu? Da li to dete gubi motivaciju za nastavkom skolovanja zauvek? Sta je sa samopouzdanjem? Sta je perspektiva deteta? Da li je to jedan od razloga dropouta iz skolskog sistema? Da li biste vi isli u skolu gde, iako nosite naocare, sedite u poslednjoj klupi, na svakom odmoru vas vredjaju, neretko udaraju i obavezno se podsmevaju vasoj uzini koju vam je mama spremila jer nije dovoljno fensi?
Da li ce ikada biti u stanju da o svojim traumama govori?
Vecina nas koji komentarisemo smo se osnazili u tim trenutcima ustali i borili se. Strah me je i da pomislim sta se desava sa onima koji ostanu dole?
Muce me pitanja sta treba da uradimo da pomognemo buducim generacijama? Da li da ih ucimo sta ih ceka i stvaramo mehanizme odbrane? Koga da edukujemo kada je rasizam toliko ukorenjen u nase drustvo da ce nam trebati vekovi edukacije da bi ubili vekove ugnjetavanja i ponizavanja? Da li su institucije duzne da najstrozije kazne svaki oblik diskriminacije? I zasto to ne rade? Da li su to nepopularne odluke?
Nesto moramo drugacije. Treba da odgovorimo na pitanja sta mi kao zajednica treba da uradimo da se situacija promeni? Sta vecinsko stanovnistvo? Sta svi zajedno? I sta institucije? Kada bude bilo istinske volje svih strana da se nadju odgovori deca ce nam rasti u zdravim sredinama. Verujem da ce biti sluha i institucija kada svi koji smo za zdravo drustvo progovorimo zajedno.

Marija C.

Mene je psihijatar na lekarskoj proveri za posao pitao kako to da se nisam do sada udala pa Romi se udaju rano.. ko je ovde lud ja ili on

Hvala na svim ovim pričama.

 



Komentari (97)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana