13. januar
Sećate se Giacomo Venturelli i Violet Biru - Italijana i Malajke na putu oko sveta biciklima? Upoznali smo se pre oko godinu dana, negde u čileanskoj Terra del Fuego, nakon celodnevnog pedalanja kroz pampas sa jakim čeonim vetrom. Ja sam našla smeštaj u jednoj od radničkih prikolica, sa zajedničkim kupatilom i velikom kuhinjom, koje su se izdavale po prihvatljivoj ceni od oko šest evra.
Već sam se bila smestila i krenula sam pod tuš, kada sam ih videla na parkingu: Đakomo na ležećem biciklu, Violeta na klasičnom. Nisu želeli da plaćaju smeštaj, već samo tuš, pa sam ih uputila na vlasnika. Međutim, on ih je odbio.
- Ja bih bila jako srećna ako biste prihvatili da vam platim noćenje ovde. Donedavno sam i sama putovala skoro bez para i nebrojeno puta dobri ljudi su mi pomogli. Bogu hvala, sad sam u mnogo boljoj situaciji, a i red je da uzvratim za toliku dobrotu i da i sama pomognem drugima - otprilile tako sam rekla.
Ali nisu prihvatili. Rekli su mi da oni imaju da plate, ali to ne žele iz principa. Tako putuju. I otišli su da negde nađu mesto za divlje kampovanje.
Posle toga, sretali smo se mnogo puta, napredujući približno istim tempom. I u Coyhaique smo stigli otprilike u isto vreme, kad je proglašeno vanredno stanje. I oni su iznajmili kabañu, kao i ja, ali su već sredinom aprila produžili pedalanje na sever. Ostali smo u kontaktu, prateći jedni druge na društvenim mrežama, a povremeno i privatno razmenjujući informacije.
U dva-tri navrata, Đakomo i Violeta zastajali su negde i volontirali, u zamenu za besplatan smeštaj i hranu. Najduže su ostali u Vikuñi, gradeći zid za penjanje u privatnom kampu. I kada smo se čuli pre nekoliko dana u vezi sa daljim planovima, Đakomo mi je dao kontakt Maria, njihovog domaćina od zimus. A s njim je dogovorio da mogu da ostanem jednu noć besplatno u kampu.
I evo me sad, nakon pedalanja po pakleno vrelom danu sa (obaveznim) čeonim vetrom, u debeloj hladovini ispod breze. Bolje od ovoga teško da bih i sama zamislila.
Hvala, Đakomo.
video: https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=10221462383643804&id=1077011844
★
16. januar
Pošto ne znam gde ću dalje, a situacija se pogoršava i u Čileu i u susednim zemljama, shvatila sam da mi je najpametnije da stanem i sačekam da se stvari iskristališu. Da se primirim i kupim vreme, a potreban mi je i duži odmor nakon petomesečnog neprekidnog pedalanja. Samo, kako to izvesti u zemlji u kojoj je sve preskupo, pa bi mi samo na smeštaj otišao ceo mesečni budžet?
Odgovor je bio: volontiranje! I ranije sam povremeno zastajala i radila u zamenu za besplatni smeštaj i hranu. Ali, sad nisam želela da to bude vezano za turizam, jer ovde je letnja ludnica od gostiju, u hostelima i kampovima je bučno, a i opasno sa tolikom fluktuacijom ljudi. Htela sam nešto što će mi ostavljati dovoljno vremena i pre svega mira za (malo ozbiljnije) pisanje. A opet, da ne bude ni rad na nekoj farmi, jer teško je to i kad si mlad, a nekmoli u mojim godinama. Mnogo uslova koji bi u normalno vreme bili nerealni, no, sada nema stranaca, a potražnja za tom vrstom razmene i dalje postoji.
I nakon nekoliko neuspešnih pokušaja, pre dva dana nađem ponudu jedne čileansko-vijetnamske porodice iz mestašca pored Vikunje, za podučavanje njihove četvorogodišnje ćerkice. Pomislim: 'Super!', to je ono što sam radila i u Kini, u trening centru (mada tamo za dobre pare). I juče se nađemo, i ja se uselim u veliku kuću koju su iznajmili kad su prošle godine pobegli ovde iz Santjaga, zbog vanrednog stanja.
Renato, Yen i Jazz - sve troje su mi se odmah dopali. Pristojni, zanimljivi, opušteni, a dete drago i lepo vaspitano. I meni najbitnije od svega - tihi. Mozak me boli od buke koja me je u poslednje vreme pratila u svim kampovima i gde god bih noćila. Čileanci na odmoru - a sad je vreme godišnjih odmora - doslovno podivljaju.
Sedimo sinoć i pričamo, i dođe na red tema mog angažmana. Treba definisati šta su moji zadaci, kada, koliko... I potpuno neočekivano, kao da su pročitali moje prave želje, Renato i Yen mi ponude da umesto volontiranja, jer njima suštinski i nije potrebna pomoć, ostanem kod njih kao podstanar, za više nego prihvatljivu stanarinu.
Tako ću se narednih nedelja odmarati u Mističnoj dolini, gde ću verovatno sačekati dok prođe leto, kako bih početkom jeseni nastavila kroz Atakama pustinju na sever, prema prvobitnom planu. Sve se posložilo baš kako i treba.
Foto: pogled iz moje sobe.
★
18. januar
Još nekoliko fotki iz Mistične doline.
A jutros je izašao i putopis o ovoj avanturu, koji možete pročitati na mom blogu snezanaradojicic[.]com, ukoliko ste registrovan član. Pretplata iznosi samo 1€ mesečno, a ako ste zainteresovani, pošaljite mejl na ciklonomad@gmail.com i dobiće sva uputstva.l
19. januar
Doživeh i svoj prvi MacBook Air 13.
Nadam se da ću uspešno raditi na njemu i da će mi dugo poživeti.
★
21. januar
Seoce Viljaseka, u kome sam smeštena, poznato je po solarnim kuhinjama, tj. pripremanju jela uz pomoć sunčeve energije. O tome kako solarni šporeti rade i kakva su jela na meniju, pišem u novom blogu koji izlazi za vikend.
Ukoliko želite da postanete član, pretplata na blog iznosi samo 1 € mesečno, a plaća se za pola godine ili godinu unapred. Za sve info, pošaljite mejl na ciklonomad@gmail.com
★
23. januar
Malo sam obilazila novi kraj, sišla prašnjavim putem do reke, zevala u cvetove kaktusa nebu pod oblacima, umislila da sam na Divljem zapadu zbog jahača koji je trenirao konja, i nije mi uopšte bilo loše. Svašta ima da se vidi u ovoj Mističnoj dolini.
★
24. januar
Hvala svima na brizi da li sam dobro zbog poslednjeg zemljotresa na Antarktiku. U regiji u kojoj sam, zemljotresi su skoro svakodnevni, za ovih desetak dana osetila sam barem 6-7 puta kako mi se krevet ozbiljno ljulja (jer sam na spratu), a sinoć je to potrajalo sigurno minut, možda i duže. Međutim, ovde se niko ne uzbuđuje oko toga, jer znaju da žive u trusnom području. Utešno je što sam oko sto kilometara daleko od obale, pa u slučaju cunamija, nema direktne opasnosti. Inače, krizni centar za cunamije ima telefone svih stanovnika duž obale po regijama i u slučaju formiranja velikog talasa, svima stiže alarm meseci pridružila mu se i devojka Kate, tako da je priča dobila i romantičnu dimenziju.
★
29. januar
Našla vratanca u ogradi plantaže mandarina, ušunjala se, te se ispenjala na brdo da snimim ovaj pogled. Kontrast između pustinje koja se širi sa svih strana i uzanog pojasa oaze oko reke Elkui. Nikad nigde svesnija značaja vode za Život nego kad ovo gledam.
★
31. januar
Ljudi moji, ja stvarno imam neviđeno puno sreće. Pazite ovo:
U kući u kojoj sam iznajmila sobu postalo je prebučno (pisala sam o tome u blogu koji je jutros izašao), a spremalo se još gore jer krajem nedelje mojim domaćinima dolaze dve porodice sa decom, na petnaest ili mesec dana. Dakle, morala sam da se hitno evakuišem. Ali to nije baš jednostavno, jer su cene sad skočile pošto je vreme odmora i niko ne želi da izdaje na duže od nekoliko dana, pošto im se tako više isplati. A nije mi se išlo čak na obalu, u velike gradove kao La Serena ili Coquimbo, jer su oni u polukarantinu i verovatno će uskoro sve da ih stave u totalni karantin.
Danima sam kopala po oglasima, tražila i pitala sve koje znam. I danas saznam da - verovali ili ne - u susednoj kući do ove postoji prazna soba, koja se inače izdaje preko Arbnb, ali od početka pandemije nisu je oglašavali. U kući živi sama žena, njena ćerka sa porodicom je u kući pored, a prva radi po ceo dan što znači da je veoma mirno. Cena je malo jača od one prve, ali su uslovi mnogo bolji. I upravo sam se uselila, yeah!
★
5. februar
U lokalnoj pivari u kojoj se pravi pivo Guayacan. Mesto je Diaguitas - kako se zvalo indijansko pleme starosedelaca u Mističnoj dolini.
O ovoj poseti, o Diaguitasima i kako su odolevali osvajanju Inka i kasnije Španaca, pisaću u novom blogu koji izlazi u nedelju. Do tada, živeli!
★
8. februar
Diaguitas Indijanci naseljavali su Elki dolinu još od četvrtog veka. Bavili su se zemljoradnjom i razvili su veoma napredni sistem navodnjavanja pomoću kanala. Osim obrađivanje zemlje, gajili su i stoku: lame, alpake, guanakose i vikunje, posebno u visokim i hladnim područjima. Bili su i izuzetno vešti grnčari. Svaka porodica izrađivala je svoje lonce, vrčeve, posude koje su često imale antropomorfne i zoomorfne oblike. Dugo su odolevali trećoj ekspanziji Carstva Inka, kao i Špancima, iako su bili malobrojniji i lošije vojno organizovani.
Link za YT vlog: https://m.youtube.com/watch?v=Lk9xRLWChnk&feature=youtu.be
★
12. februar
Dobar dan, ja došla da gledam zvezde.
★
16. februar
Nakon mesec dana mirovanja, idemo dalje, via Atacama. Bye-bye, Villaseca!
★
17. februar
Juče se dokopala obale i danas nastavljam lagano na sever, rutom 5, kroz Atakamu.