Prošlo 31 godina od 9. marta, 21 od 5.oktobra, 18 godina od ubistva Zorana Đinđića, a novinari uglavnom i dalje o tome pišu anegdotski i hronološki prepričavaju gde su i sa kim su u tom trenutku bili, šta su tada radili i slične prazne priče. I tu se manje-više završava doprinos obeležavanju ovih važnih istorijskih događaja u modernoj Srbiji.
Niko da uzme izjavu od nekog akademskog autoriteta koji bi dao stručne i naučne odgovore na teška pitanje koja nas uvek tokom tih godišnjica zanimaju; šta nam se dešavalo, zašto se dešavalo, koji su bili koreni toga, i što je najvažnije šta treba i šta možemo da uradimo da bi od Srbije napravili bolje mesto za život. Ruku na srce, ovo kako se živi u Srbiji je ponižavajuće.
Ako imamo mrvu želje da menjamo i modernizujemo naciju, mi ćemo svi morati da vrlo brzo izađemo iz sopstvene zone komfora. Moraćemo da naučimo da diskutujemo, da prestanemo da eksplodiramo u petoj sekundi, da protivnike devlaviramo argumentima a ne diskvalifikacijama.
Moraćemo da se aktiviramo i da počnemo da planiramo kako da menjamo prvo sebe a samim tim i prilike u zemlji u kojoj živimo. Moraćemo da naučimo da živimo bez nišana pored onih koji ne dele naša politička mišljenja. Moraćemo da naučimo da je kompromis rešenje a ne poraz i izdaja, a da je razgovor pogled u budućnost.