Ovako je zvučalo prvih 80 sekundi Radija B92.
Danas je rođendan mojoj B92 i Mojoj najboljoj drugarici. I jedna i druga su mi ulepšale život nezaboravnim sekvencama. I jedna i druga u mom životu zauzimaju posebno mesto. Danas, u podne, B92 je napunila 19, a Moja najbolja drugarica više nema 23,5 godine, kao i ja upravo je stekla 24 godine.
A onog dana kada je Radio B92 otvaran...
15. maja 1989. godine u našoj redakciji u Domu omladine bila je trema do neba. Tonac Robert Klajn, legenda naša, vrteo se onako krakat između sastravljenog Verana i »ekipe sa drugog sprata«, tadašnjih naših vlasnika... na stolu je čekala flaša šampanjca, za koju se nije znalo ko sme da pristupi otvaranju, obzirom da smo se svi tako tresli, da bi pomenuti šampanjac mogli da dovedemo do čep-raketnog stanja. Ja sam stajala prilepljena uz zid i sa stravom gledala špajz, koji je godinama uspešno glumio naš studio, kako šljašti od jutarnjeg sunca i sve one koji su se u njega natrpali pretvara u neprepoznatljive senke. Negde u ćošku je čučao Saša Žigić, koji je trebalo da vodi prvi program novog radija.
A, pre toga su bili sastanci, dogovori, pregovori, nosili su se naokolo papiri, telefoni nisu prestajali da zvone. Do kraja se nije znalo, hoće li popiti našu priču i pustiti nas da u ime majskih omladinskih proslava, ostalih za pokojnim slavljenikom, napravimo radio i time kao doprinesemo opštenarodnom slavlju, veselju i radosti... samo malo, samo za tu priliku... a posle teško će nas neko skinuti, kada jednom zajašimo frekvenciju.
Kao da je sve gotovo, pravljene su redakcije. Naš dotadašnji životni prostor smanjio se dolaskom ekipe dvestadvojke, koja je sa nama pravila radio. Udelili su nam još malo prostora na drugom spratu. Galopiralo se gore-dole, a sastančilo svaki dan. Pravili smo programske šeme, objašnjavali, crtali... sve smo radili, samo da nam daju taj radio. Svi su ga imali, svuda po Jugi bili su omladinski radiji, samo ga Beograd nije imao.
Tražilo se ime. Bilo je svega. Veran je predlagao da se zovemo Radio ROB (Radio Omladine Beograda). Ekipa sa drugog sprata, političari-vlasnici užasnuli su se... kakav crni rob!? A, onda je Veran predložio B (kao Beograd) 92, jer to će nam biti dodeljena privremena frekvencija, a i 92 je pozivni za policiju... i tako je i bilo. Postali smo i ostali B92.
Hodnik je bio krcat, lift kao i obično nije radio. Članovi buduće redakcije, mileli su po stepenicama zaduvano, vrata su očajno škripala pod leđima svih koji su pokušavali da sačuvaju svoje mesto, pred navalom. U svoj toj gužvi cilj je bio samo da se unutra ostavi makar malo prostora, po kome bi Robert mogao da skače sa lemilicom, kojom je mlatarao, zavlačeći se pod miksetu i ko zna šta lemeći... Roberta nikada nismo mogli da pitamo šta radi, a da dobijemo razumljiv odgovor. Robert je vazda nešto lepio, lemio, prilepljivao, prelepljivao, sastavljao - od par žica pravio »bioskop«. I baš tada, kao i uvek u poslednjem trenutku, Robiška je odlučio da lemi, a vreme je prolazilo... primicalo se podne, čekao se Prvi glas.
A onda je odnekud stigao pomenuti Prvi glas, koga su odmah ugurali u špajz-studio. Kutije od jaja, kojima je studio tonski izolovan ponosno su iznenađivale gosta. Neko je zgrabio onaj šampanjac, u fazi vrenja na suncu, koje nikada nije štedelo naš peti sprat. Ni musavi prozori nisu mogli da ga spreče da od redakcije, zatrpane papirima, novinama, plakatima, trakama, baterijama, napravi saunu... Tog 15. maja sunce je posebno ozbiljno shvatilo svoj zadatak. Podne za veliku stvar moralo je očito da bude najsjajnije moguće.
Dok smo mi ukočeni od strave stajali gledajući zaslepljujuće staklo studija, konačno se upalila crvena lampica. Robert je iz ruke ispustio lemilicu i svoje klavirske prste prilepio na reglere. Prvi glas se čuo kao sa neba... ne znam kako je bilo onima koji su nas preko radija slušali, ali nama u redakciji, koji smo stajali pored, koji smo taj trenutak čekali godinama, da se javio dragibogsneba bilo bi manje iznenađujuće. Svi smo znali da samo što nije, da samo što nismo konačno i mi dobili radio, da uspeli smo, da blago nama, da ovo je ono što smo čekali...ali kada se začuo Prvi glas, svi smo klecnuli, Robert je drugom rukom brljao po nekoj traci, Žigić je cupkao pred vratima studija... šampanjac je ključao...
Pravo da vam kažem, te prve reči Prvog glasa slušala sam kao gluva... samo poslednje: »...ovo je radio koji ste želeli, kontraradio, B92... od sada pa zauvek!« ostale su mi u ušima. A onda je otvoren kuvani šampanjac, Robert je sedećki poskočio na stolici, Žigić je uspeo između nogu svečanih gostiju da se ugura u studio, počeli su da iskaču džinglovi i konačno... to je bilo to, u čemu smo se snalazili – RADIO!
Tog dana sam pravila vesti ni od čega. Ništa nismo imali. Nismo imali para da platimo servis novinske agencije. Nismo imali faksove. Kompjuteri... tek to nismo imali. Imali smo gomilu kucaćih Olimpija koje su treštale u agoniji... Vesti smo krpili kako smo znali i umeli, na noge smo morali da ih skupljamo... slala sam reportere svuda, gde god, svuda – samo donesite vesti!
Telefoni su se usijavali. U programu se čulo zarazno kikotanje Moje najbolje drugarice... toliko je dugo čekala da se kako samo ona zna smeje na samo našem, baš našem radiju. Muvali smo se do ponoći po redakciji, svuda se čuo smeh i galama. Posle smo niz stepenice, jer lift i dalje nije radio odbauljali kući, a za nama je ostao zvuk iza starih, izdrndanih vrata špajz-studija, zvuk konačno našeg Radija. Jeste da se čuo u intimnom krugu od nekoliko ulica (ako je bilo nizbrdački, mogli smo i dalje da dobacimo). I nikada nije ućutao. Kao što je i rekao Prvi glas, koji u ovom blog-dvorištu nastupa poznatiji kao Žmu.
Svi smo tada imali oko dvadesetak godina. Danas je naš radio star skoro toliko kao mi kada smo ga pravili.
Ako sam, pored dece, na nešto ponosna u životu, na nešto u čijem sam stvaranju učestvovala, na nešto na šta sam bez žaljenja potrošila godine, to je taj Radio. B92. I danas je to deo mog života, za koji radim i za koji ću uvek raditi.
Jeste, u međuvremenu smo se razrasli... i TV i sajt i Samizdat i Rex i ima svega... i nova zgrada, koja izgleda kao svemir u poređenju sa špajzom u kome smo počeli.
Kada odem u Beograd tamo je moja kuća. Tamo se ne osećam drugačije. Tamo su ljudi koje volim. Tamo se čuje smeh i galama. Tamo živi naš Radio B92. Zauvek.
Dakle, dobrodošli na rodjendan!
P.S. Mojoj priči dodajem Veranovu, koju mi je u međuvremenu poslao:
draga jelice,
hvala na ovom podsecanju. malo suza u ocima nije visak...
tvoja prijateljica je svakog dana razdragana. "ubija" nas pozitivnim vibracijama; danas bili u vrnjackoj banji, doneli mi kurometar, licni poklon od djankarla.
gordan sedi preko puta, jos jedan od osnivaca. pricamo o tome kako razbijati tabue oko raka dojke, mamografije ...o zdravstvu; kako da prikupimo pola miliona evra za digitalni pokretni mamograf. veliki sleper, mini bolnica. misim da cemo to napraviti za mesec dana. poverenje u nase akcije raste. gledamo ko je pobedio u gradovima u kojima gradimo sigurne kuce za zene i decu zrtve porodicnog nasilja...moramo i ove godine da radimo animiranje za resavanje problema nestasice krvi tokom leta...imamo akciju povecanja bezbednosti u saobracaju. u medjuvremenu gordan otisao kod kineza i kupio za nas nekoliko papuce crocs za 400 dindzi (proizvode se u istoj fabrici u kojoj i "orginali" od 50 evra).
gledam prilog o godisnjici i zao mi je sto nema nekih drugih ljudi. npr. moj licni heroj je zorka bera koja puni deset godina na b92. kao izbeglica dosla je kod nas i pocela da radi sa nama da kuva kafu i sve sto treba... tek kasnije saznao sam da je ing.tehnologije.. kada su nas zatvarali pocetkom bombardovanja i kada su nas sve izbacili iz doma omladine, prisla mi je i rekla ...da bi mozda bilo dobro da ostane i da iznosi sve ono sto nam nije bilo dozvoljeno da iznesemo: licne stvari, cigarete koje smo nabavili za sve zaposlene, itd. predstavila se kao izbleglica...koju ne interesuje ko je sef i sl. svako vece smo se sastajali u haustorima gde je donosila kese za smece sa nasim licnim stvarima, nekim simbolima i pricala nam kako se sire nikacevic, nemanja djordjevic..sta sa njima prica ivica dacic kada svrati itd.
izdrzala je puno mozda citavih mesec dana.
i danas je sa nama. to su heroji koji treba da budu u prvom planu narocito danas. kada nam se bliska istorija smeje u lice.
danas sam negde rekao da smo prosli dokazivanje u uslovima politicke diktature i da se danas dokazujemo u uslovima trzisne diktature. pa to neko komentarise "dakle, trziste je sve...a on mislio da je cilj novinarstva B92: sloboda informisanja, tolerancija, grajdansko drustvo, mir, ljubav, evroatlanska harmonija evropski epicentar a ne ruska guberija...'
namerno citiram ovo iz komentara na vestima jer cesto to cujem a to je tipicno neshvatanje nase misije; ostali smo pri svim ovim principima ali sa nastojanjem da sami obezbedimo kroz nase prihode mogucnost da nas niko nikada ne ugrozava, kada je rec o vrednostima. i to je kljuc; nekada smo nezavisnost gradili na sirokoj lepezi donatora koji nisu mogli da uticu na nasu uredjivacku politiku, a danas kroz uspesnost na trzisnom planu tu samostalnost ostvarujemo i reinvestiramo ne u cilju licnih bogacenja vec ostvarivanja i garantovanja na dug rok autonomije i kontinuiteta uredjivacke politike. imamo nekoliko akcionara koji su morali da se kvalifikuju da postanu akcionari time sto su garantovali da uredjivacku politiku vode osnivaci i menadzment b92... mislim da je malo medija koji su uspeli da na ovakav nacin obezbede kontinuitet onoga sto je stvarajo pocetkom 1989. godine. ja to smatram posebnim uspehom...narocito danas. kada se vidi mogucnost poraza onih koji svoju infrastrukturu i strategiju nisu shvatali na isti nacin kao mi.
trentuno imamo oko 500 zaposlenih a od toga oko sto onih koji su vise od deset godina mozda oko 50 onih koji su vise od 15 godina na b92.
nadam se da i oni koji su postali deo b92 familije mnogo kasnije mogu da prepoznaju ono sto ja konstantno osecam; istu energiju i duh iz 89. i godina koje su usledile.
zahvalan sam svakom saradniku koji emituje tu energiju, koju vrlo lako prepoznaju npr. oni koju su nam se ove godine pridruzili i kod kojih prepoznajem zelju da budu isto onoliko posveceni koliko smo mi bili onda ... a neki ostali i do danasnjeg dana.
vidim da neki pominju i bikove i zaista ima nas najvise rodjenih kao takvi od tvoje drugarice, b92, roberta itd. do nas petoro koji cemo slaviti u ponedeljak.
vozac nova je drugi heroj. kada je trebalo pocetkom bombardovanja izvaditi iz pristine nasu dopisnicu i njenog muza sam se prijavio. htela ceca lukic da ide a onda on rekao, to je moja obaveza i otisao. svi smo brinuli. onda upao nikacevic sa policijom oduzeo radio, mi sedeli u ulazu doma omladine i jedino sta nas je obradovalo je cinjenica da su oni stigli tog istog dana.
nevidjena je provala ovakvih secanja...a dobro je dok se toga zivo secamo, pamtimo. i dok smo svesni odakle smo potekli.
nije lako i nece i dalje biti lako; ali sam siguran da kod nas ne radi niko zbog toga sto bi ocekivao da bi mu bilo lako.
dosta veliku cenu smo platili. nase porodice, mi sami...gradjani.
nikada necu shvatiti zasto ne mozemo da pozitivnu energiju iskoristimo protiv zla.
znas da se jos uvek mucimo da od sajmista napravimo memorijalni centar. i nema snaznih pomaka. iako je to nesto sto smo ocekivali da ce ici lako posto je to mesto - holokausta, genocida, ubistva pripadnika svih nacija iz cele regije itd.
mozda je to nesto sto nudi odgovor zbog cega stalno placamo iste i vise cene.
sutra imamo karaoke parti. prosli put je dva puta policija intervenisala zbog prituzbi komsija. nadam se da ce ovog puta biti veselo za sve.
inace, zigic se pre neki dan javljao iz cikaga ko zna sta tamo radi ali nudi neku saradnju, dragan pavlovic se cesto javi, on je sa brankom otvarao te 89. godine b92. o cekicu i vasi nema potrebe da te informisem.
sta ce biti sa bgd. ? da li ce biti kenjigrad kako ga je zvao pokojni fleka koji je ostavio snazan pecat u identitetu b92 (njegov sin Lun poceo je da radi kod nas) ili cemo se oteti tom palanckom duhu mozda cak nije ni vazno vise kada je rec o sudbini b92.
uspeli smo mislim da sacuvamo osnovne vrednosti. i da osnazimo nase kapacitete, sto ce sigurno pomoci da se snaznije odupremo svakoj pretnji.
ja inace mislim od kada smo poceli sa implementacijom novih tehnologija jos 95.te godine da smo neunistivi.
zahvaljujem se svima koji su nam cestitali. puno nam znaci.
podsecanje na teske momente mislim da nas uvek snazi.
pozdrav i zahvalnost svima
veran