zašto je kultura pogubna za pojedinca
promašaj života
Rekla bih da je do određenog stepena kultura u kojoj se odrasta pogubna za svakoga, splet uglavnom nesrećnih okolnosti koje niko ne može da bira, kao ni roditelje, ali ako si ona sin ćerka u porodici sa četiri devojčice onda se ima prilika da se nesreća preokrene u sopstvenu korist, kada za to dođe trenutak.
U nedostatku prenosioca prezimena, pošto deo genetike i moje sestre i ja prenosimo dalje, kako koja odluči po manje više slobodnoj volji, otac je, pod uticajem naučenih obrazaca mišljenja i ponašanja, verovatno nesvestan toga, neku morao prozvati sine. Tako sam prva naučila da vozim bicikl, prva sam umela da pustim VCR, pa i DVD, prva sam probala rakiju i, na moju veliku žalost, i tada i sada, naučila da pucam iz puške. Mogu samo da nazovem srećom to što sam rođena u zapadnoj Srbiji a ne u zapadnoj Amazoniji pa nisam poslata sama, sa bodežom, ili u mom slučaju sa vatrenim oružjem, u planinu, da preživim nedelju ili dve i donesem kući neki leš, ili makar lešo priče. Preživljavanje će postati trend, ali samo preko malih ekrana, uz strogo muške protagoniste, ili ako postoji žena, obavezno ima muškog pomagača.
Elem, od kad sam stasala da idem u lov, zbog čega sam pored titule muškog potomka dobila i mnogo lukrativnije zvanje tatine mezimice, to jest udovoljavalo se mojim željama prvo, a kad spletom nesrećnih okolnosti zapalim pola varoši, ne uzme mi se za zlo, baš mnogo, umesto batina ili zatvora ili i batina i zatvora, dobijem samo nanogicu, što bi se reklo u današnje vreme. Odlasci u lov kao mali, ili tačnije, mala od palube, odnosno Sančita Pansa moga vrlog oca, nisu bili tolika muka, koliko postaje bolno iskustvo kada sam ohrabrena, a više puta ponovljeno prisustvo u nezgodnoj prilici samo pospešuje potpadanje pod uticaj iste, da pucam. Sa ove vremenske distance postaju mi kao dan jasni mehanizmi manipulacije koji me dovode u situaciju da povlačim oroz, sada takođe jasno, od strane mog oca potpuno nesvesni, pod uticajem kulturnog nasleđa.
Ali eto, pucala sam.
Pucanje ne mora da znači ništa da sa sobom ne povlači neminovno i ubijanje.
Lov je legalizovano ubijanje ako mene pitate, a i ako me ne pitate.
Moj otac je bio neupitni proizvod kulturnog obrasca u kom je odrastao.
Reklo bi se da je bilo viđeno da se desi sve što se spremalo da se uskoro desi.
Imala sam jedanaest dvanaest godina kada sam već dovoljno porasla i raskrupnjala se, kako je skalemio otac, da mogu da držim lovački karabin za levoruke sa optikom, mislim da je bio marke Zastava (mada koje bi druge i mogao da bude). Do tada postepeno prošla sva postavljena gađanja u predmete, što sa dijabolama, što sa pravom municijom, za mog oca, sa zadovoljavajućom ocenom. Bila je jesen, naravno, to otužno godišnje doba koje se sprema da sahrani sve hlorofilno što su starije sestre sezone donele na svet od marta, aprila.
Sećam se da sam pred polazak pila vrelu kafu s lovcima, moju prvu kafu, takođe pre mojih sestara koje su samo mogle da je mirišu. Do podneva nameštena na čeku za divljeg vepra, sa crvenim trakama u kosi, kao kakva Rambo klinka, i svetloodbojnim prslukom, pravim raritetom u tom momentu, nabavljenim samo zbog moje bezbednosti, pet brojeva većim, u potpunoj estetskoj suprotnosti sa malopre pomenutim kikama. Nišanim u mrtvoj tišini muških feromona, što od lovaca što od vepra, uz krckanje suvih grančica negde u scenografiji poda mnom, dok mi otac stoji nad glavom i čeka da odrastem u jednoj sekundi.
I kako u mnogim pričama devojčice doista odrastu u sekundi kada zgaze neko već polumrtvo ptiče ispalo iz gnezda što ih posle proganja do penzije, ili mače po koje se mama maca nije vratila i ostavila ga slepo na zimi da crkne, pa pukne vratić ili lobanjica, ili još gore u pričama u kojima odrastu u sekundi kada pukne himen, što ih posle proganja do iza penzije, ova devojčica odlaže svoje odrastanje, rekla bih polusvesna, nišani namerno iznad sus scrofa primerka koji se ukipio i ni sam ne može da veruje da ga je žensko markiralo, puca u istom momentu kada i neki drugi lovac, što bi se moglo podvesti pod vrhunski sinhronicitet, mada sa ove vremenske distance bih rekla čista sreća, vepar pada, a moj otac narednih šest meseci časti sve koji svrate u lovački dom. Za tih šest meseci, postepeno radeći na tom sekundu kad god sam imala prilike, dovodim sebe u stanje nepokolebljive sigurnosti da sam nišanila da promašim i da sam promašila. Živim sa ubeđenjem da nikome u životu nisam oduzela život.
Sa druge strane, već sledeće godine mom ocu se njegovo latinski colere, nastanjivati uzgajati, štititi, poštovati, obija o glavu kada ga pod punom ratnom opremom šalju na Kosovo da iz snajpera skida šiptarske prljave svinje, kako mu je rečeno s vrata, dok se jednom rukom pakovao u maslinasto zeleni džak a drugom grlio svoje ćerke koje su sve do jedne plakale.
I majka je plakala, to je poslednji put da sam je videla da plače.
Pitam se, sada, da li je moj otac, mlađi tad nego što sam ja danas, da li je možda najednom osetio koliko će njegovo definišuće obeležje roda Homo sapiens biti pogubno po njega kada se sledeće leto vrati, izvesno kao neki drugi čovek, koga više niko ne poznaje.
(nastaviće se)