Gost autor

Зимски дан

zilikaka RSS / 22.06.2021. u 16:32

Гост аутор: Nikvet pn

Половина децембра, мирна породична недеља, јутро. Одлучим да изведем сетерку у ловиште после ловне сезоне. Крећем у визиту на топ терен да извидим колико је преостало дивљачи. Пријавим излазак управнику ловишта. Ипак понеси пушку, каже, буде лисица, шакал... Послушам.

Миран, глуво тих зимски дан на ивици мраза; облачан, помало магловит. Керуша је у топ-форми, седма ловна сезона. Физички је тек прошла зенит. Ноге полако опадају, нос и даље одличан. Памет и искуство напредују и издижу је у највишу класу. Стварно уживам гледајући како клизи пољем, сетерски кас је чиста поезија. И посвећеност. За њу тада не постоји ништа осим мириса које тражи, мене тек крајичком ока покаткад констатује. Сцена пса који лови и ловца који прати идентична је од праисторије; та чаролија је темељ а нас двоје данашњи извршиоци. И гле, ето марке. То је оно замрзавање птичара кад открије топли мирис, дивљач је ту испред скривена. Напред! Фазанка оштро полеће, у доброј је кондицији; за њом још једна. Енглеска сетерка Жозефина блиста, убацила је у четврту брзину. У краткоме кругу зимским пољем подигосмо двадесетак фазанки, три фазана и зеца. Неочекивано лепо, као да се ту јесенас није ни ловило. Биће гнезда на пролеће.

 

Керуша пресрећна а и мени је пријала шетња. Вратимо се кући да помогнем око недељног ручка. Очекујемо госте, драге пријатеље из другог града на леп дивљи ручак и дружење. Али они су се управо одјавили. Код њих је таква магла да није паметно на пут од сат вожње. Баш штета, али добро, биће прилике. Имам дакле слободно преподне до ручка па хајде да обиђем занимљивог пацијента. То је крава са необичним тумором коже између рога и увета, величине и облика рагби лопте. Операција је захтевна, тражи људство, обарање, везивање, тоталну анестезију па сам одлучио претходно да пробам трик са гуменом повеском. Можда успе. Подвезао сам чврсто корен тумора са намером да прекинем циркулацију. Прошло је пет дана па ме копкало како иде.

 

Пацијент је у селу на магистралном путу 15км на исток. Пут је одличан, сув, празан. На првој петљи видим саобраћајну патролу. Откуд овде!? Никад их ту раније нисам видео а тим путем сам хиљадама пута прошао. Препознам једног и махнем, клијент, има псе. Прођем и тада ми нешто као кликне у глави. Сва чула ми продувају, рад мозга убрза на милион фрејмова у секунди. Откуд то? Дешавало ми се и раније понекад, рецимо на операцији која крене лоше па се мале сиве тако захуктају да се досетим чега ми никад на ум не би пало. Ваљда је тако људима на кокаину, вероватно зато га и арче. Али откуд сад и овде мене да задеси? Појма немам, брига ме, возим даље и то лагано, осамдесет, регионални пут. Друм је савршен, дозвољава и дупло брже. Нигде не журим, иако сам прошао патролу возим сасвим уредно. После онолике теренске километраже без огреботине не спадам у возаче жељне волана. Испред аеродрома претичем спороходни јаркозелени камиончић препун гвожђурије, из њега трешти музика. Пред крај аеродрома лево видим двојицу раде у воћњаку; ауто им је десно преко пута, успорим, прођем. Двеста метара даље са исте стране стоји бели пик-ап паркиран. Иза њега још сто метара видим ситног старијег човека у радничком оделу стоји поред пута и гледа у мене. Мозак ми ради двеста на сат: шта ће овај овде? Пољских радова половином децембра нема; не иде у воћњак него супротно. Три викендице с леве стране немају дима нити паркираних аута, нико не прави ждерачину; необично, успорим.

Човек ме тупо гледа. На десетак метара пре него што га прођем нагло подигне леву руку у џепу, покрије јакном главу и закорачи стројевим кораком на коловоз! Рефлексно набодем кочницу, скренем (туп!) на леву страну и брзо исправим да не слетим; зауставим се на самој ивици јарка. Срећом никога из супротног правца да ме збрише. Жив сам, читав, ауто ради. Погледам у ретровизор, гле нема га, нема ни шофершајбне. Али има милион стаклића по мени и свуда. Отворим врата и полагано сиђем у јарак све пазећи да се нагнут ауто не преврне на мене. Одједном ми је страшно хладно, тресем се. Погледам позади и десетак метара уназад тачно насред друма видим човека у радничком оделу неприродно згужваног. Нема покрета. Око главе полако се шири локва густе тамноцрвене крви. Не могу да му помогнем. Нећу ни да приђем да ме не прати та слика завека. Некако вадим мобилни да позовем патролу саобраћајаца које сам видео али не успевам. Руке ми се тресу, нема шансе да убодем број. Никад ми рука није задрхтала а сад ето. Зелени камиончић са гвожђуријом прилази, обилази, гаси музику и - додаје гас. Прилазе неки људи пешака, то су они из воћњака, препознају ме и зову патролу. У шоку причам саобраћајцу како је било, он ме смешта у њихов ауто. Угрејан је али мени зима у кости ушла; нуди ми воду, таблете за смирење, притисак, шећер... Воду узмем. Тресем се и даље. Мозак ми се заледио и успорио на лер. Не осећам ништа, тугу, бес, бол, жал, ма ништа осим језиве хладноће до костију. Појави се мој другар, причам му шта је било. Он позове адвоката да присуствује узимању трагова, да неко нешто не зезне. Немам никакву представу о времену колико све то траје. У неко доба возе ме у Хитну да ми ваде крв. Телефон непрекидно звони, цео град је чуо али не могу да разговарам ни са ким. Све време је неко поред мене и воде ме кући.

Смирио сам се, одморио, одспавао па размислио. Чињенице су: ауто је апсолутно исправан. Брзина - дозвољена. Кочио сам у милисекунди. Скренуо да избегнем. Алкохол нула. Да нисам тако тачно и брзо реаговао тип би кроз ветробранско стакло улетео у ауто да и мене одведе тамо где је пошао. Невероватна срећа је што сам жив и неповређен. Не осећам се кривим. Пред самим собом, Богом ако га има и пред људима - нисам крив за самоубицу што је баш мене нашао за извршење. Тако ми се заломило. Требаће ми много снаге да саставим коцкице и надаље нормално функционишем без штете по себе и око себе. Баш не дам да ми туђа лудост поквари живот.

 


Сутрадан сам уредно отишао на посао. Три заказане операције перфектно сам одрадио као и све остало. Радно размишљање одбија ројеве лоших мисли. По позиву надлежних отишао сам свуда где је требало. Били су пристојни, љубазни и саосећајни; као уосталом и свако ко држи волан у рукама. Тамо сам сазнао да је десетине сведока недељама раније виђало тог типа поред пута како зури у празно. Био је дужан зеленашима. Даље ме више није занимало нити сам пожелео да сазнам. После пар месеци стигао је и папир који каже да моје кривице у свему томе нема.

 

Нека му је лака земља али и данас сам љут сам на њега. А како и не бих? Ако је баш решио да оде са овога света могао је то и друкчије да уради. Откуд жеља да са собом још некога одведе? Самоубилачка мисаона траса ме не занима, напротив. Нисам морао две смрти буквално у очи да гледам, своју и његову. Мени није било суђено, њему његовом одлуком јесте.

Ауто сам оправио и возио. Нисам се освртао на савете да га се као малерозног курталишем што пре. Напротив, можда ме је баш и спасао, није издао. Хтео сам себе да пробам у њему на страшноме месту. Опробао и издржао. Служио ме лепо још пар година.

Није ми било лако. Данима, недељама потом дошло је мноштво другова и пријатеља да попричају, да понуде помоћ у невољи. (Добро, било је ту помало и крвожедне радозналости светине). Одмах сам одлучио свакоме да испричам све баш како је било. Поновио сам то безброј пута. И гле чуда - вредело је. Сваки пут када сам поделио било ми је бар један грам лакше. Хвала им свима, јесу помогли.

* * *

Прошло је скоро седам година. Прохујало са вихором, кажем себи. Али... Неко јутро идемо на посао кроз град у шпицу; испред вози чича бициклу са две кесе и кривуда. Ранојутарњи ракијаш свакако, држим одстојање пет метара, не претичем. Одједном тресну се налево испред кола посред улице, закопам кочницу; он одоздо међу кесама нешто жвалави и показује руком на мене. Севнуше ми флешке старога филма, супруга ме задржа у колима. Срећа те истрча један момак из радње, нагрди га и покупи онако пијаног са све бициклом и кесама на тротоар.

 

* * *

 

Заључак? Хм... Живот је драгоцена и необична појава препуна спортских активности. Ујутру устанеш и благог појма немаш какве су ти карте данас додељене.



Komentari (56)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

srdjan.pajic srdjan.pajic 18:18 22.06.2021

1.

Uh, kakava priča, i odlično napisana. Baš gadno iskustvo koje bih voleo da nikad ne steknem.

angie01 angie01 19:44 22.06.2021

Re: 1.

jezivo.
milisav68 milisav68 19:48 22.06.2021

Re: 1.

srdjan.pajic
Uh, kakava priča, i odlično napisana. Baš gadno iskustvo koje bih voleo da nikad ne steknem.

Da, inače na železnici kažu da nisi mašinovođa ako ne zgaziš nekoga.
tess1 tess1 20:54 22.06.2021

Re: 1.

Hrabrost je ovako teške i dobro napisane priče podijeliti s nama. Preporuka.
Milan Novković Milan Novković 22:50 22.06.2021

Re: 1.

tess1
Hrabrost je ovako teške i dobro napisane priče podijeliti s nama. Preporuka.

Jako je teško hrabru priču loše napisati - ni perfekcija, sterilna ili ne, ne može mimo hrabrosti ... valjda

tess1 tess1 04:58 23.06.2021

Re: 1.

Jako je teško hrabru priču loše napisati - ni perfekcija, sterilna ili ne, ne može mimo hrabrosti ... valjda

Hoćeš reći, nema loše teške priče? Zatim, primjetiću, oprostićeš :), nije svaka teška priča i hrabra, npr ona Ženska priča.
nikvet pn nikvet pn 07:19 23.06.2021

Re: 1.

milisav68
nisi mašinovođa ako ne zgaziš nekoga


Јесбре Милисаве. Како се зваше оно ваше железничко село?

Један од долазника био ми је другар из основне машиновођа. (На писменом Шта ћеш бити кад порастеш нас двојица смо једини своја занимања потрефили). И с врата: Положио си! Можеш сад на локомотиву! Него... ммјбм што пред мене није изашо да га изујем и не трепнем; ни доручак више не прекидам због ти несоји.

Мој другар сере ко грлица. Кад је на њиховој АТП листи изразито повео сустигло га. Отишао је у превремену пензију и постао тежак богомољац; ако се већ није и замонашио.

Milan Novković Milan Novković 07:46 23.06.2021

Re: 1.

tess1
Jako je teško hrabru priču loše napisati - ni perfekcija, sterilna ili ne, ne može mimo hrabrosti ... valjda

Hoćeš reći, nema loše teške priče? Zatim, primjetiću, oprostićeš :), nije svaka teška priča i hrabra, npr ona Ženska priča.

Ne, mislio sam na hrabre priče, širi ljudski karakter kad su, u moralnom prostoru, strah/hrabrost u pitanju,. Pa sam mislio na prosečne čitaoce.

Primer - po mom mišljenju prosečnog čitaoca je lakše dotaći pričom o Jeffu Bezosu koji sa prvim komercijalnim putnicima seda u svoju raketu da bi uzleteo 70-80kM u vis, koliko li bejaše, nego pričom o višedecenijskom robijanju Nelsona Mendele.

Što ne znači da ogromna većina pripovedača, talentovanijih i onih drugih, neće, sa malo dodatnog truda, napisati bolju i hrabriju priču o Nelsonu Nandeli.

Dobro, ovde mi je kriterijum za dobro-loše, pa hrabro-strašljivo, priprost, i ja često ovu vrstu rizika pokrivam upotrebom proseka - tj slažem se da nije svaka teška priča i hrabra, u proseku, dok je neke hrabre priče lako loše ispričati, ali su u manjini.

A neke teške priče je teško ispričati u nehrabrom maniru, neke samo. Tj moguće je, ali teško. Baš ova Nikvetova je dobar primer.
shmoo shmoo 07:54 23.06.2021

Re: 1.

nikvet pn
milisav68
nisi mašinovođa ako ne zgaziš nekoga


Јесбре Милисаве. Како се зваше оно ваше железничко село?



Ево, ја ћу ти кажем... Кусадак.

Ономад, пре неких месец и по дана, путовао сам возом од Београда (Прокоп) до Паланке скоро три сата. Кренусмо из Београда око пет-пола шест поподне, стигли у Паланку у пола девет увече. Два сата касније од предвиђеног времена. И то не због лоших пруга и возова (врло пристојан вагон за путнике, модеран, чист, као у авиону, пријатно сам се изненадио јер нисам путовао железницом још од оних каубојских вагона деведесетих) као што бисте помислили него зато што је једна баба одмах ту код Младеновца решила да прелази отворену пругу ван пружног прелаза. Па се баби оно камење на насипу на којем стоје шине откотрљало испод ногу и баба пала (што је била срећа у несрећи) па је воз закачио само мало по прсту једне руке (остао прст на руци цео).

Али је воз онда морао да стане да се сачека, поред полиције и амбулантних кола - превезли бабу одмах у паланачку болницу, и комисија из Младеновца и комисија из Београда, да се утврде све околности несреће.

А та баба треба од сада сваке године на тај дан да иде у цркву и да упали свећу јер ју је бог погледао. Да се није оклизнула на то камење, воз би је покупио на сред шина.

Пре неколико дана једног код Плане није бог погледао, погинуо је на лицу места прелазећи отворену пругу ван пружног прелаза. (Човек од око 30-40 година.)

Ја памтим још откао сам био клинац да је овде у мом крају Бгд. ко зна колико њих који су радили у ковници новца у Топчидеру гинуло на том парчету пруге од Саве до станице Топчидер јер их је мрзело да се прошетају до оне некадашње рампе код Цареве ћуприје и да ту пређу пругу па да 'ватају трамвај тројку за град. Сваке године по двоје-троје гинуло.

Кажу ови моји из фамилије што раде на железници да машиновође врло често и не знају да су некога ударили на прузи (није ни чудо, видно поље из локомотиве им и није баш толико широко) и да им онда то саопште тек на следећој станици на којој воз стане.

И кажу да сваки машиновођа, ни крив ни дужан, носи ко зна колико њих на души.

Какав смо, бре, то народ. Тврдоглав. Мени ни воз не може ништа. Па се сви коцкамо прелазећи тако пругу где не треба замишљајући да смо бесмртни и некакви супермени који ће увек бити бржи од воза.

Замислите тек колико њих би изгинуло на пругама по Србији да нам возови иду брзином као возови у Јапану. Гробља би нам била мала...







Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 09:22 23.06.2021

Re: 1.

Неко јутро идемо на посао кроз град у шпицу; испред вози чича бициклу са две кесе и кривуда. Ранојутарњи ракијаш свакако, држим одстојање пет метара, не претичем.


Ovo si pominjao cini mi se u nekom komentaru nedavno. Sad je jasnije zasto. :(
tess1 tess1 10:14 23.06.2021

Re: 1.

Ne, mislio sam na hrabre priče, širi ljudski karakter kad su, u moralnom prostoru, strah/hrabrost u pitanju,. Pa sam mislio na prosečne čitaoce.

Ili prosječne ljude. Izvini, malo mi se percepcija hrabrosti izmjenila nakon onog mog bloga na kojem su konačno ca 160 komentara obrisali.

Vidim samo mrtvo slovo na papiru.


Nego, jesi li to još na odmoru? :)

milisav68 milisav68 11:27 23.06.2021

Re: 1.

shmoo
Ево, ја ћу ти кажем... Кусадак.

Da, mada je tu Bermudski trougao, Kusadak, Ratare i Glibovac.

U toj "klasi" je i Lapovo.

Kusadak je bio najmoćnije selo što se tiče železnice i u SFRJ.Tada je recimo onaj međunarodni voz što je išao iz Beča za Istanbul, stajao u Kusatku.

Čak i ako mašinovođa nije bio iz tog kraja, kočio bi tu da ne bi neko povuko onu ručnu kočnicu, pa bi voz stajao dugo dok se ne otkoči.

Inače, ja sam jednom doživeo da je voz uleteo u stado ovaca baš ispred Palanke.Kakav grozan osećaj, osećaš kako se voz ljulja preko tela dok čuješ kako pucaju kosti.

Milan Novković Milan Novković 14:59 23.06.2021

Re: 1.

tess1
Ne, mislio sam na hrabre priče, širi ljudski karakter kad su, u moralnom prostoru, strah/hrabrost u pitanju,. Pa sam mislio na prosečne čitaoce.

Ili prosječne ljude. Izvini, malo mi se percepcija hrabrosti izmjenila nakon onog mog bloga na kojem su konačno ca 160 komentara obrisali.

Vidim samo mrtvo slovo na papiru.

Nego, jesi li to još na odmoru? :)

Ma, ja se često "zanesem" šta god da napišem. Razumem i Nikvetovu ljutnju donekle - dok sam ja svakodnevno išao na posao Londonskim metroom sećam se zbunjeng osećanja sitne ljutnje kad se neko baci pod metro (par puta godišnje, pa tako 20 godina, recimo), zbog kašnjenja, pa onda uskakanja samokontrole da ne dozvolim toj ljutnji imalo bitnog prostora u tim onda sebičnim mislima - a ovo je ispod prosečno iako ovde ti operatori uređinja/procesiranja metrike nemaju nekog značajnog smisla.

Plus ta blogodinamika naše komunikacije ovde, mislim na šire blogodruštvo - "donekle" mi je boldovano gore zato što je dvosmisleno i na blogu mi često srljamo u pogrešan smisao, to ume da nam bude dominantan instinkt, ne mislim kako imam malo razumevanja zato što ga nije ni potrebno mnogo za Nikvetovo iskustvo, nego ga imam malo zato što za više nisam sposoban ovom prilikom pošto se incident nije meni desio - većina mojih sitnih svađa na blogu sad pre više od 10 godina je po pravilu bila oko pomerenog/tendencioznog (ne)razumevanja.

A prosečnosti u hrabrosti - sećam se ćaleta u pričama iz WW2 - njemu se zalomilo da se sa Nemcima ganjao, plus bežanja pred ustašama u početku, i Nemci ga ranili 3 puta (sitno), ali mi se činilo da je na tu dihotomiju hrabro-kukavički sasvim oguglao, tj svi su mu bili hrabri i to mu je bilo normalno, dok su mu najbolnija sećanja (on je u rat otišao kao klinac sa 17 godina, u 43., pre toga su ga vratili) pored drugara koji su mu poginuli, neki na rukama, bila sećanja o nedostatku soli?! Ajd pokušaj da zamisliš (posle je do kraja života dosoljavao hranu pre nego što bi je probao)

Kad smo kod Nikveta, tj njegove profesije - taj subjektivni prostor patnje i moralnosti je meni ćale kasnije dosta dodatno zbrkao kad mi se učinilo da on mnogo više brine i naglije skače u akciju ako bi komšijska krava imala teško telenje, pa bila ugrožena, nego što bi kod mene izazvala mnogo (realno - al ovo je još jedna čudno relativistička do nejasna reč) tj dramatično izazovnija životna situacija.

Sve je to strašno nelinearno - kako shvatiti da neko ko jede meso više brine o komšijskoj kravi (aj dobro, ćaletovi su bili jako siromašni u Lici) nego ja o sudaru vozova u Indiji.

Dobro, namerno sam dao ovaj pogrešan primer pošto su mi Indusi izvan monkeys' circle (Dunbar number), tj izvan tih 100-200 ljjdui koji su mi u unutrašnjosti ovog kruga, pa tako sasvim različita bića od onih spolja (to ovi krugovi i kažu, da imamo do par stotina ljudi koji su nas na neki način dotakli i koje shvatamo kao drugačija bića od ostalih)

Nego je, nažalost, bez nekog napora moguće naći i hladne primere unutar kruga - ljudska jednačina je bizarna u koju god stranu da se okreneš, ali evolucija kaže da treba tako, to je optimum koji možemo donekle da pomeramo samo tako što decu od malena učimo da budu bolja, u svetlu onoga što smo mi do tada naučili pa sakupili.

Elem, još sam na odmoru, do 30., ne razmišljam previše i sad već, bez foliranja, smem da se kladim da je razmišljanje precenjeno - emocije su sve, u stvari, kako god da ih posadimo pa negujemo kroz život (aj dobro, i one su "razmišljanje" - ovi navodnici signify (ko bi se baktao Srpskim u "teškim" trenucima nas cahllenged geeks)) probabilističku distribuciju značenja reči "razmišljati".

I dalje sam na ćaleta strašljiv ko zec ako treba "skoknuti" do doktora, dentiste ... iako sam naučio da isključujem prefrontal neocorteks u takvim situacijama i kobajagi nezainteresovano to uradim, a uskakati u bizarne situacije sa 1,2,3,4,5% rizika da se ozbiljno povredim ... toga sam ja, kao najnormalniju pojavu, video kod mnogo pajtosa, ne samo sebe, i to srljanje nam je isto dala evolucija, kad već davim s dotičnom ...

... neopravdani optimizam i srljanja su potentne i jako brze strategije da se čiste minska polja, npr, tako im je evolucija i dalja solidnu ocenu, i žene su drugačije na tu temu, po dizajnu, tj evolucija nas je uparila da se družimo i kombinujemo "znanja" ... ukratko, nemam blage veze pa nikavih ideja kako da uredim te planete Marsove pa Venere kako u bližoj tako i u daljoj okolini

Mislim, ja znam da ti sve ovo znaš, ali je uvek dobro ponoviti kako smo mi muškarci mnogo veći foliranti u salonima nego što vam se to učini i na prvi i na drugi pogled, ako ti je to bilo kakva uteha
tess1 tess1 18:10 23.06.2021

Re: 1.

Plus ta blogodinamika naše komunikacije ovde, mislim na šire blogodruštvo - "donekle" mi je boldovano gore zato što je dvosmisleno i na blogu mi često srljamo u pogrešan smisao, to ume da nam bude dominantan instinkt

Prije nekoliko godina parkiram se časkom na jednom parkingu malo dalje od restorana u kojem me čekaju drugari da se pozdravimo - ja idem nazad, sinoć stigla, nisam ni 24 sata bila tu - kad, evo je kraj mene i auta, samo što sam izašla, stoji žena, traži para, i kaže mi "tako ti volana".. uh, što me to nešto potreslo jer sam već razmišljala da sam umorna, vrijeme loše, jesenje.. I ok, dam joj para da skinem kletvu, pričam im šta mi se desilo, a jedan će moj drugar "što je nisi udarila nogom u glavu?"

Dinamika komunikacije kad je preko mojih leđa kao ova kletva il kao kad ti se spodoba natovari rješava u kontekstu moje dinamične ličnosti, pametan i dobronamjeran čovjek, ne mora biti ni dobar drugar, samo da me pita "što ga nisi bacila svinjama?"

smem da se kladim da je razmišljanje precenjeno - emocije su sve,

Velike su ovo riječi, ne varaj se. :)

Mislim, ja znam da ti sve ovo znaš, ali je uvek dobro ponoviti kako smo mi muškarci mnogo veći foliranti u salonima nego što vam se to učini i na prvi i na drugi pogled, ako ti je to bilo kakva uteha


- aj mi kupi čokoladu, ja ću praviti pizzu
- praviću sam
- ićeš ti meni kupiti čokoladu i pravićeš sam pizzu
- touché :)

(moj sin i ja maloprije, pregovaramo, vidiš:)

gvozden1 gvozden1 18:50 23.06.2021

Re: 1.


Мој другар сере ко грлица

Ma svira, hrabrii se.
Pogađa i tuđa muka

дужан зеленашима.

Jutros čitam ovo, danas u komšijskom dvorištu vidim istovaraju traktor, prikolicu i traktorsku kosačicu.
Znam da komšiji to ne treba, nije kupio, lezilebović, penzioner od onih koji govore "ja sam napravio Krušik, život sam tamo ostavio" a u stvarnosti neradnik koji se vukao po lažnim bolovanjima, i tipičan predstavnik škole, ne mogu mene malo da plate, koliko ja mogu malo da radim.

I pitam ga, šta je to komšo, rešio i ti da radiš?

Kaže ma jok, brat mi naplatio neki dug.

A brat zelenaš, poznati.

Kaže, ovo je procenjeno na 2500 evra, a dug je 12 hiljada, treba i krave da doteram.

E sad, taj što se zadužio je lakomislena budala, nije to sporno, ali zamišljam ga sad, sezona, bez traktora, kosačice, prikolice ne može ništa. Sutra ujutru kad ustane on nema kud, ne može ništa da radi, a sve treba.

Uzeće mu i krave, sve će mu uzeti, a ima decu, porodicu, znam ih, susedno selo.

I šta je tome ostalo?

Treba biti mnogo jaka ličnost da se kaže, ok, sutra idem kod Gvozdena da berem višnje za 20 evra, nas troje 60 evra, pa polako, iz početka.

Ne može on to, znam ga, imao je nekad mnogo, Gvozden je za njega bio sirotinja.

Ne bi me začudilo da nekome skoči pred kola.
srdjan.pajic srdjan.pajic 19:30 23.06.2021

Re: 1.

milisav68
srdjan.pajic
Uh, kakava priča, i odlično napisana. Baš gadno iskustvo koje bih voleo da nikad ne steknem.

Da, inače na železnici kažu da nisi mašinovođa ako ne zgaziš nekoga.


Zajeban posao...

Mog dedu, očevog oca, je zgazio auto. Kao zeca, na Zrenjanincu kad se ovaj vraćao iz crkve, praktično ispred kuće. Najbliže komšije nisu mogle da ga prepoznaju, pa smo ga tražili nekoliko dana po bolnicama i mrtvačnicama. I to, da ironija bude veća, udario ga je tip koji je robijao jer je ranije zgazio nekog. Samo što je u ovom slučaju kriv bio moj pokojni deda jer je pretrčavao put van pešačkog prelaza, i ispred ili iza autobusa i ovaj ga nije video.

I mog brata je, stotinak metara odatle, udario auto, na semaforu, kad je išao u školu, prošao kroz crveno. Srećom, nije poginuo, samo mu je slomio nogu, sećam se da je taj magarac posle dolazio u posetu, donosio čokolade i bombonjere.

Taj Zranjaninac je bio baš opasan put, dosta dece je tu nastradalo, a semfor su podigli tek kasnije. Ali burazeru ni to nije pomoglo.












zilikaka zilikaka 20:05 23.06.2021

Re: 1.

Taj Zranjaninac je bio baš opasan put, dosta dece je tu nastradalo, a semfor su podigli tek kasnije. Ali burazeru ni to nije pomoglo.

Crnjak, istinit.
Cimerka mi studirala medicinu. U ono vreme nepisano pravilo bilo da se za poslednji ispit ostavlja Sudska medicina i kad to položiš, postaješ doktor.
E, ali, polagalo se tako što radiš obdukciju, a da bi to radio, moraš da imaš nad kim.
I najveći deo pokojnika je poticao od saobraćajki sa Zrenjaninca.
Onda student bukvalno čeka da neko pogine, pa da mu jave da dođe da diplomira.
A najviše se po tompitanjuočekivalo od Zrenjaninca. Nije ni sad spašeno, al onda...
Kuće uz sam put, svi pretrčavaju, uključuju se kako stignu, nigde semafora...
Strašno.

shmoo shmoo 20:27 23.06.2021

Re: 1.

milisav68
shmoo
Ево, ја ћу ти кажем... Кусадак.

Da, mada je tu Bermudski trougao, Kusadak, Ratare i Glibovac.

U toj "klasi" je i Lapovo.

Kusadak je bio najmoćnije selo što se tiče železnice i u SFRJ.Tada je recimo onaj međunarodni voz što je išao iz Beča za Istanbul, stajao u Kusatku.

Čak i ako mašinovođa nije bio iz tog kraja, kočio bi tu da ne bi neko povuko onu ručnu kočnicu, pa bi voz stajao dugo dok se ne otkoči.





Јесте, доживео и ја више пута то кочење и стајање у Кусатку.

Ко није знао за Кусадак, није то могао никако да схвати тада...


Inače, ja sam jednom doživeo da je voz uleteo u stado ovaca baš ispred Palanke.Kakav grozan osećaj, osećaš kako se voz ljulja preko tela dok čuješ kako pucaju kosti.



Ужас!


nikvet pn nikvet pn 08:58 24.06.2021

Re: 1.

gvozden1

E sad, taj što se zadužio...


Дакле Хучи остао сам без текста, овога што си написао ни Милован Глишић не би се постидео. Штета само што урбана блогопопулација не може баш да похвата дубину и ширину изнешене клиничке слике; о дијагнози и терапији тек да не говоримо. Ово је и даље бесудна земља.
gvozden1 gvozden1 11:13 24.06.2021

Re: 1.


Дакле Хучи остао сам без текста, овога што си написао ни Милован Глишић не би се постидео.

Auh!
Još kad ti to napišeš.
Hvala, šta drugo reći.

Штета само што урбана блогопопулација не може баш да похвата дубину и ширину изнешене клиничке слике

Zato bih ja to sve na njivu, da nauče nešto, a ne da pod klimama pametuju nama, poštenom svetu :)

Šala naravno, a i logično je da većina ne može da uhvati to što si ti uhvatio.

haklberi_tom haklberi_tom 20:19 24.06.2021

Re: 1.

gvozden1

Мој другар сере ко грлица

Ma svira, hrabrii se.
Pogađa i tuđa muka

дужан зеленашима.

Jutros čitam ovo, danas u komšijskom dvorištu vidim istovaraju traktor, prikolicu i traktorsku kosačicu.
Znam da komšiji to ne treba, nije kupio, lezilebović, penzioner od onih koji govore "ja sam napravio Krušik, život sam tamo ostavio" a u stvarnosti neradnik koji se vukao po lažnim bolovanjima, i tipičan predstavnik škole, ne mogu mene malo da plate, koliko ja mogu malo da radim.

I pitam ga, šta je to komšo, rešio i ti da radiš?

Kaže ma jok, brat mi naplatio neki dug.

A brat zelenaš, poznati.

Kaže, ovo je procenjeno na 2500 evra, a dug je 12 hiljada, treba i krave da doteram.

E sad, taj što se zadužio je lakomislena budala, nije to sporno, ali zamišljam ga sad, sezona, bez traktora, kosačice, prikolice ne može ništa. Sutra ujutru kad ustane on nema kud, ne može ništa da radi, a sve treba.

Uzeće mu i krave, sve će mu uzeti, a ima decu, porodicu, znam ih, susedno selo.

I šta je tome ostalo?

Treba biti mnogo jaka ličnost da se kaže, ok, sutra idem kod Gvozdena da berem višnje za 20 evra, nas troje 60 evra, pa polako, iz početka.

Ne može on to, znam ga, imao je nekad mnogo, Gvozden je za njega bio sirotinja.

Ne bi me začudilo da nekome skoči pred kola.

Muka!
gedza.73 gedza.73 20:22 24.06.2021

Re: 1.

Zato bih ja to sve na njivu, da nauče nešto

Džabe. Dovoljno je da pročitaš komentare koji su uglavnom postali tipski 'neka bere sam voće kad je sadio'.

nemaju oni pojma šta znači kad žena iz porodice čiji je voćnjak kaže ujutru kako ne može od umora da ustane. A cena spada, otkup staje.

Tvoja priča postoji u svakom kraju Srbije. I niko od tih ljudi nije dobro prošao.
Skoro nešto pričamo i neko iz grupe kaže
- Pa što nije na njega baksuza, nego na unuka, bio dobar momak'

'Ostao da svojim očima gleda propast'
gvozden1 gvozden1 21:14 24.06.2021

Re: 1.


nemaju oni pojma šta znači kad žena iz porodice čiji je voćnjak kaže ujutru kako ne može od umora da ustane. A cena spada, otkup staje.

Upravo mi se nešto slično dešava.

Računica, suva matematika kaže, ne treba brati, ali ima ono drugo, često jače od matematike, ono, ne sme da propadne.
Ne zato što se ne valja, ne zbog malera, ne zbog, šta će selo reći, nego nešto što je nemoguće opisati, nešto iskonski u seljaku koji ne dopušta da išta propada.
Neka košta koliko košta, neka se pada od umora, ali da propadne ne sme.

Čitao sam nešto o Danku Popoviću koji je imao to nešto, nije dozvoljavao da mu se zemlja, očevina, zaparloži, obrazlagao je to time što zemlja mora da bude obrađena, letina ne sme da propadne, i to je tako, tako mora da bude jer je sve drugo neprihvatljivo.
Zašto?
Zato.

Normalno je da ovo blogovsko društvo to ne može da oseti, da razume neko i može, ali da oseti teško, i to im je prednost.
Objektivno je prednost.

A ti neradnici koji ispred prodavnice računaju, i naslađuju se mukom onih koji rade i kad gube, i još kažu da su glupu, da ne znaju da računaju kao oni, ti ne zavređuju ni pomen.
Idioti.

Черевићан Черевићан 19:46 22.06.2021

пут путујем....a возачку мантру* чујем

Ујутру устанеш и благог појма немаш какве су ти карте данас додељене

кад ..........за волан се заседне
ил'ш згазити ......и'л изгинут',*
из возила (пос'о)....не избијам
с'ума мантру* немош скрајнут'

и то .........тако......... више од п'о века
новoм вожњом не знам шта ме чека
nask nask 19:48 22.06.2021

Za uvod u priču



Što se drugog dela priče tiče stvarno si imao sreće u toj nesreći. Moj rođeni brat je 1999. za vreme bombardovanja malo lošije prošao. Zamračenje, most Gazela, udari ga tip koji je odlučio da izađe iz života tako što je vozio bez svetla u suprotnom pravcu sa nekih 150 na sat. Buraz i vozač bili u službenom autu generalštaba SE 280, u bilo kom drugom autu ne bi preživeli. Bratu slomilo kičmu, rebra, grudnu kost, vilicu i članak, plus otprilike 90% tela mu bilo u krvnim podlivima. Od siline udarca ispao iz auta. Ne seća se ničega. Vozač prošao malo bolje. Samoubica umro posle par godina, nakon lupanja ostao nepokretan i polusvestan. Burazer nije imao duše da ga juri za odštetu.

Ovde kod mene je bacanje pod voz dosta popularan način da se prekine život. Nešto preko 200 puta godišnje na 1800 samoubistava. Ozbiljan problem imaju sa mašinovođama koji su bili te sreće da im se neko baci pod voz. Ima ih koji su po nekoliko puta morali da prođu kroz taj bedak, neki se nikada ne oporave od toga.
zilikaka zilikaka 20:34 22.06.2021

Uh

Bila sam suvozač kad nam je motorista na Tasosu preleteo preko auta.
Situacija nadrealno glupa. Semafor na izlazu iz luke. Nama se otvara,krećemo pravo, prvi u koloni. Iz suprotnog smera, traka za levo, tip ladno motorom kreće, skreće ispred nas, udara u levi far i telo preleće preko...
Ma nismo išli ni 20, al dovoljno. Izlazimo iz auta i meni se noge odseku. Ne mogu da stojim. Vidim motor i veliku tamnu fleku pored. Srećom, tip se iza podiže, ništa mu nije. Grci ko Grci. Svi se skupili, viču na njega, ono rasuto oko motora je ulje iz maslina....i svi posedaše u kola i vozi dalje. Jedino Holanđanin, na motoriću sa devojkom ponudi da zove policiju i svedoči.
Naravno, letovanje upropašteno, sto problema posle al budala srećom čitava. Jedino što je imao da kaže je da se nešto bio zamislio.
Milan Novković Milan Novković 22:40 22.06.2021

Eh...

... Нека му је лака земља али и данас сам љут сам на њега. А како и не бих? Ако је баш решио да оде са овога света могао је то и друкчије да уради. Откуд жеља да са собом још некога одведе? ...

... nema tu logike, tu udariš na tuđu pomerenu osu koja je tebi imaginarna.

Od meni jako bliskih ljudi jedan je otišao u večna lovišta tako što se obesio zbog sramote koju je on video u ponašanju sina i snaje. Ili je ona, sramota, bila povod. A to su meni bile "sitnice", na prvi pogled, po blogo merilima bi nam bilo oprošteno ako pomislimo da nije ni do ramena olakšem blogo koškanju.

Sa tim sinom sam ja proveo više dečačkih meseci u Krajini. Jednom je, po bežaniji od ustaša, kako je završio u Srbiji umoran zastao i pitao zašto mu mi neki pomažemo kad nam nije nikakav rod - suludo i za suze teško pitanje za trivijalno lak odgovor.

A blizak ortak je u bolnici, sateran u ćošak, tražio da mu isključe kiseonik - umirujuća činjenica da možemo da napustimo ovaj na trenutke bizarni svet po želji teče mimo utabanih egzistencijalnih misaonih puteva.

Ovog ortaka smo ispratili uz pesmu pesnikovog pesnika:



Neues aus der Nachbarschaft Neues aus der Nachbarschaft 09:24 23.06.2021

Re: Eh...

Ovog ortaka smo ispratili uz pesmu pesnikovog pesnika:



Besmrtna muzika Townes Van Zandta!
Milan Novković Milan Novković 22:55 22.06.2021

Ili ...

...Ујутру устанеш и благог појма немаш какве су ти карте данас додељене...

... nekom drugom koga tek treba da sretneš ... karte ko duhovi jurcaju uz i niz ulicu ...

gedza.73 gedza.73 23:01 22.06.2021

Uf

Ovo mi bila noćna mora neko vreme u kamionu. Dal' sam čuo, šta li, uvek mi podsvesno bila neka frka.

Срећа те истрча један момак из радње, нагрди га и покупи онако пијаног са све бициклом и кесама на тротоар.

Jedne letnje noći se vraćam sa ženom kući i vidim masu narodu sa strane ispred neke kafane. Prvo par ludaka gura rakovicu pravo na put i nekako mi već pogled skreće ka njima kad ugledam ženu na sred puta, sedi na beloj liniji.
Otkinuo sam se od straha. nekako smotam, omašim, nastavim... pa se vratim. Ljudi sa strane se klibere, smeju, navijaju a ona se valjda posvađala s mužem pa navodno oće da se ubije.

bem ti familiju, do'vatim je za ruku i počnem da vučem po onom asfaltu onako otromboljenu... da naleti neko sa kamionom...

. Били су пристојни, љубазни и саосећајни; као уосталом и свако ко држи волан у рукама

Ујутру устанеш и благог појма немаш какве су ти карте данас додељене.


tetkino tetkino 09:29 23.06.2021

To meni ne može da se desi

Kad pročitaš vest u novinama - zgazio pešaka... pomisliš to meni ne može da se desi...

Život ti se okrene u sekundi - kako tebi, tako i onom drugom.

Trenutak nepažnje, gluposti, loš dan, loš život...

I ode sve u PM

Drago mi je bar da su svi bili ljudi prema tebi
mirelarado mirelarado 11:49 23.06.2021

Re: To meni ne može da se desi

Kad pročitaš vest u novinama - zgazio pešaka... pomisliš to meni ne može da se desi...


Mada mislim da svaki savestan vozač strepi od toga, da će mu pred kola izleteti neoprezno dete, ili neko ko trči za autobusom, tramvajem... Noćna mora.
Ribozom Ribozom 13:29 23.06.2021

Zlocin i kazna

Ja ne bih mogao da se nosim sa time. Zato nisam nikad vozio, pa kada sam se zenio trazio zenu kao u oglasima za posao da ima vozacku B kategorije.
Nista miraz.

Cak i samoubice moraju razmisljati da li ce jos nekog ubiju ili povrede kada se odlice za taj cin.

Sa druge strane, kuda bre vozaci u Srbiji tako zure. Ne koristim auto i nikad ne kasnim. A i da kasnim, doci cu. Ne znam da li imate mogucnost 'kliznog radnog vremena' pa ako kasnis, to i odradis.
zilikaka zilikaka 16:35 23.06.2021

Re: Zlocin i kazna

Cak i samoubice moraju razmisljati da li ce jos nekog ubiju ili povrede kada se odlice za taj cin.

Pitanje. Ipak je to jedan vid pomračenja svesti. Mislim da se u najvećem broju odvija na mah.
Dobro planirano samoubistvo sa predumišljajem je mislim retko.
nikvet pn nikvet pn 09:00 24.06.2021

Re: Zlocin i kazna

Ribozom
Ja ne bih mogao da se nosim sa time.


То ти се само чини. Појма немаш шта се све поднесе и изнесе. Човек је најтврђа стока.
cmix909 cmix909 10:01 24.06.2021

Re: Zlocin i kazna

Ribozom
... Ne koristim auto...

Pre dozvole, ili vozacice, potrebno je imati:

- zivopisne predele s dobrim putevima s dve trake,
- divlje deponije, stracare i kvazi-arhitekturu izvan vidokruga,
- ogranicenje na 70 km/h,
- kuću sa garazom,
- M-B 300 Adenauer,
- u njemu Becker-ov radio,
- a na radiju...



tess1 tess1 16:39 24.06.2021

Re: Zlocin i kazna

Pre dozvole, ili vozacice, potrebno je imati:

- zivopisne predele s dobrim putevima s dve trake,
- divlje deponije, stracare i kvazi-arhitekturu izvan vidokruga,
- ogranicenje na 70 km/h,
- kuću sa garazom,
- M-B 300 Adenauer,
- u njemu Becker-ov radio,
- a na radiju...

Ne razumijem, al dobro zvuči. :)
vcucko vcucko 19:56 24.06.2021

Re: Zlocin i kazna

cmix909
Ribozom
... Ne koristim auto...

Pre dozvole, ili vozacice, potrebno je imati:

- zivopisne predele s dobrim putevima s dve trake,
- divlje deponije, stracare i kvazi-arhitekturu izvan vidokruga,
- ogranicenje na 70 km/h,
- kuću sa garazom,
- M-B 300 Adenauer,
- u njemu Becker-ov radio,
- a na radiju...


cmix909 cmix909 09:55 25.06.2021

Re: Zlocin i kazna

tess1
Ne razumijem, al dobro zvuči. :)

Stanica se moze promeniti ili radio iskljuciti -- nebitno je. Naglasak je na utiscima tokom i usled kretanja. (U ubijanju zadovoljstva jos dalje se otislo vozovima od pola Maha, dzambo avionima i monstrumima tipa Costa Concordia.)
tess1 tess1 11:15 25.06.2021

Re: Zlocin i kazna

Stanica se moze promeniti ili radio iskljuciti -- nebitno je. Naglasak je na utiscima tokom i usled kretanja. (U ubijanju zadovoljstva jos dalje se otislo vozovima od pola Maha, dzambo avionima i monstrumima tipa Costa Concordia.)

Radio Moskva je bila ok. :)
kick68 kick68 23:50 23.06.2021

Baš

dobra priča, ako tako može da se kaže s obzirom na temu.

I moram da dodam da ne razumem lov i lovce, stvarno. Imala sam i imam i dan danas lovce u bližoj i daljoj familiji, ali nije mi jasno u čemu je stvar. Znam da je to sve po zakonu, krivolov je kažnjiv, ne lov, ali opet, zašto pobogu?
cmix909 cmix909 10:03 24.06.2021

Re: Baš

kick68
... nije mi jasno u čemu je stvar....

Slican se slicnom raduje. Ziv zivom, a...
nikvet pn nikvet pn 11:52 24.06.2021

Re: Baš

kick68
ne razumem lov i lovce


Надметање човека са дивљачи је старије и од најстаријег заната на свету.

У тексту је описан лов, и то сама суштина. Вратио сам се пуна срца (и празног ранца). Неко зато оде у позориште, неко на Цецин концерт... Сам одстрел је најмањи део, највећи део лова је нешто сасвим друго.

Зашто лов и ловци још увек постоје? (Као веганско питање: зашто људи још увек једу месо?)

Шта би на то одговорио фармер после дивљих свиња у кукурузу или вукова међ'овцама? Село са бесним лисицама у шетњи? Шта да каже Хучи кад му зецови по снегу изеду млад шљивар? Или Пајић са пупупу-далекобило пумом у дворишту? Да зову ватрогасце, Вулина и интервентну?

Лов је одувек постојао и постојаће, лимитиран цивилизацијом свакако али не може без њега.
mariopan mariopan 21:24 24.06.2021

Re: Baš

Strašna priča.

Lepo si je napisao. Uspeo si da dočaraš i nešto što sam zapazila, (možda grešim): kao da si osećao da će se nešto neobično dogoditi?

Nisi još znao šta će se desiti ali si zato (što si osećao) zapažao neobične detalje na tom putu. Kao ljudi koji dožive traumu pa neke nebitne detalje pamte i nikad ne zaborave? To im se ureže u sećanje kao sastavni deo događaja, pamte i kakvo je vreme bilo, kakva svetlost, zvuci, boje, mirisi...a ti to opisuješ nekako kao da si "znao", kao da si osećao da taj dan neće biti kao svi drugi?

Imam taj osećaj iz priče i sviđa mi se.
kamilo_emericki kamilo_emericki 23:18 24.06.2021

Isto ali drugačije

Decembar '98. Ne sjećam se datuma precizno, dan-dva pred Nikoljdan i ramazanski post.
Te jeseni iz izbjeglištva, negdje u centralnoj Bosni, u Sanski Most se doselila ženina tetka sa kćerkom udovicom. Tokom dana trebali zaklati 200-tinjak pilića i isporučili lokalnom trgovcu. Odlučim da zakoljemo još 20 i da kad se završimo odnesemo ih toj tetki, sirotinji ali sjajnoj ženi.
Rat skoro umiren, vlažno decembarsko popodne, magla za očekivati, žena ne voli noćnu vožnju i predlaže da ne idemo to veče već sutra, tokom dana. Ne, idemo večeras, sutra sam planirao raditi nešto drugo.
Loši uslovi za vožnju, čepovi magle, sipi nešto između kiše i magle. Oko Oštre Luke vidim da se asvalt presijava pod svjetlima farova . Poledica. Sami smo na putu, cimnem malo volanom da osjetim kako auto drži put. Dobro drži, gume nove ali na kočnici se osjeti klizanje. Ulazimo u sve gušću maglu, vidljivost oko 10 metara vozim oko 10 km/h, prelazimo entitetsku granicu, držim se bijele linije po sredini puta, jedine stvari što je vidljiva. Žena predlaže da se vratimo ali ja ne odustajem, valjda će proći i ovaj čep, prešli smo više nego dvije trećine puta.
Prilazimo nevelikom mostu koji je praktično na sredini lijeve krivine i ispred sebe ugledam dignutu ruku, kao da je nikla iz asvalta. Neko leži na putu. Kočim, nisam siguran da se zaustavljam, pokušavam skrenuti lijevo ali auto slabo sluša. Nisam čuo nikakav udarac ali mislim da je auto dodirnulo tijelo i da polako klizimo prema lijevoj bankini gdje se i zaustavljamo.
Izlazim i vidim ispred branika tijelo starice koja je živa. Pokušavam je dignuti ali ne mogu, supruga izlazeći iz kola i pada. Poznajem taj put, znam da ima kuća oko puta ali ih ne vidim. Nađem jednu i zalupam na vrata da tražim pomoć. Čovjek izađe i kad je čuo šta se desilo odmah je znao o kome se radi. Pali nekakav džip i kaže ja ću je odvesti u hitnu, ti ostani kod kola, na licu mjesta.
Tako i bude.
Za pola sata dolazi policija, prije njih niko ne prolazi. Sjedam sa njima u kola da da dam izjavu i dok jedan popunjava formular drugi čita komandiru moje ime i prezime. Komandir traži da mu ponovi i pita imam li "E" i "D" kategoriju. "Da ima". "Nemoj da neko slučajno priđe tom čovjeku, odgovaraš mi lično" čujem kako kaže komandir.
Odvode me u policijsku stanicu u Sanskom Mostu i smještaju u jednu kancelariju. Hladno mi, drhtim, donose neku grijalicu da se ugrijem, nude čaj.
U jednom trenutku u kancelariju ulazi moj bivši radni kolega i dobar drug. Ima činove, on je zamjenik komandira kojeg sam čuo na radio vezi. Tješi me, kaže da se ne trebam bojati, razumije da je pasje vrijeme za vožnju, jedan policajac pao i slomio nogu izlazeći iz kola. Pitam ga šta je sa ženom koju sam udario. "Umrla je" kaže tiho, gledajući u pod. Pitam ga ko je ta žena a on će opete tiho, poslije tišine za koju ne zna da li je trajale 1 sekundu ili sat vremena: "Moja mati"
Osjećaj u grlu, stomaku, nogama, ne mogu opisati.
Epilog:
Sutradan me izveli pred istražnog sudiju koji je odredio zadržavanje iz razloga što se niko iz Republike Srpske ne odaziva napozive suda u Federaciji BiH a policija RS ih ne privodi. Nekoliko dana proveo u zatvoru u Bihaću dok sud nije odredio neku kauciju da mogu izaći na slobodu. Poslije nekoliko mjeseci bilo suđenje. Saobraćajni vještak utvrdio da se brzina kretanja vozila ne može utvrditi jer je na putu bila poledica ali da je ta brzina svakako bila minimalna jer na vozilu nije bilo nikakvih oštećenja a mjesto kontaka je vidljivo samo po obrisanoj prljavštini na braniku. Osuđen na 6 mjeseci zatvora koji je odmah pretvoren u uslov 18 mjeseci.
Advokat na suđenju krenuo u moju odbranu sa pričom da je žena imala demenciju i da je ponekad odlazila od kuće. Prekinem ga odmah na početku izlaganja a odbio sam i žalbu na presudu koju je bio najavio.

Ponekad se sretnem, ne slučajno, sa tim drugom, popijemo piće, progovorimo.
To što je trebalo raditi sutradan i nije se moglo odgoditi bi odgođeno.

PS
Za one koji ne znaju. Sve se dešava 3 godine poslije rata, povratak stanovništva još nije počeo, u Sanskom Mostu žive samo Bošnjaci a polovina tadašnjih stanovnika SM su bili protjerani Prijedorčani.

angie01 angie01 23:51 24.06.2021

Re: Isto ali drugačije

kamilo, covece,....porasla mi knedla u grlu, dok sam citala.
nikvet pn nikvet pn 08:10 25.06.2021

Re: Isto ali drugačije


Мој дубок наклон блогоколега.
milisav68 milisav68 09:52 25.06.2021

Re: Isto ali drugačije

To što je trebalo raditi sutradan i nije se moglo odgoditi bi odgođeno.

Da, to je ono kad se kaže - tero te đavo da kreneš na put.

Teška priča na mnogo nivoa.
nask nask 23:05 25.06.2021

Re: Isto ali drugačije

Uh, šta reći na ovo. Skidam kapu za to što si ovu priču podelio sa nama.
kamilo_emericki kamilo_emericki 13:18 26.06.2021

Re: Isto ali drugačije

angie01
kamilo, covece,....porasla mi knedla u grlu, dok sam citala.

Eh angie. Ne znam šta bih rekao.
U ekstremnim situacijama svako djeluje na različit način.
Kod mene se isključe i emocije i razum. Samo instikt me vodi. Nekoliko puta sam se izvukao iz kritičnih situacija a da ni sam ne znam kako. Ruke i noge djeluju, čini mi se, prije nego im mozak izda naređenje. U ovom slučaju vidiš da nekom treba pomoć, pokušavaš pomoći, tražiš pomoć.
Isto, valjda sam programiran tako od male noge, ne odričeeš se djela koje si učinio i spreman si prihvatiti posledice tog djela. Dobre ili loše.

kamilo_emericki kamilo_emericki 14:25 26.06.2021

Re: Isto ali drugačije

milisav68
To što je trebalo raditi sutradan i nije se moglo odgoditi bi odgođeno.

Da, to je ono kad se kaže - tero te đavo da kreneš na put.

Teška priča na mnogo nivoa.


Teška priča milisave i sa više nivo nego što se vidi iz opisanog. Iznenadiš se kako ljudi mogu biti zahvalni za najobičniju sitnicu koju svi praktikujemo svaki dan.
Ne sjećam se da li je bila subota ili nedjelja, uglavnom neradni dan, dovode me pred istražnog sudiju i nakon 10 minuta otvaraju se vrata i u kancelariju ulazi bivši prijedorski advokat, tada jedan od sudija u Sanskom Mostu. Poznavali smo se iz jedne prijedorske kafane gdje smo povremeno pili, svako sa svojim društvom. Bili na dobar dan i poneki lakonski komentar na svakodnevnicu.
Da ne ulazimo u polemiku o bijelim trakama, tog čovjeka sam sreo na početku rata sa bijelom trakom na rukavu, zaustavio se pozdravio ga i malo popričao sa njim. O poslije prošao kroz Omarsku i Manjaču i otišao u izbjeglištvo.
Elem, taj čovjek ulazi u kancelariju kod kolege sudije i kaže mu: "Kolega, došao sam od kuće da ti kažem da poznajem ovog čovjeka iz Prijedora, da ti kažem da je častan čovjek što dokazuje i to što nije pobjegao sa mjesta nesreće jer da sam bio na njegovom mjestu nisam siguran šta bih ja uradio. Molim te da imaš ovo u vidu kad budeš donosio odluku". Pozdravio se sa svima, meni pružio ruku i otišao.
Samo onaj ko zna kakva je tad bila atmosfera u BiH mogao je shvatiti težinu tišine koja se na trenutak spustila u tu kancelariju i šta je taj čovjek rizikovao zalažući se za "ćetnika i agresora" kako su tada svi Srbi bili tretirani.

Kod mene kažu: "Il' ne da Đavo il' ne da Bog" i vjeruj mi da mi se više puta desilo da me nerezonsko ponašanje dovede u probleme ali i do neočekivano prijatnih situacija.




kamilo_emericki kamilo_emericki 14:29 26.06.2021

Re: Isto ali drugačije

@nikvet, @nask
Zadovoljstvo je dobiti komplimente od ljudi kao što ste vi.
Hvala.
milisav68 milisav68 20:10 26.06.2021

Re: Isto ali drugačije

kamilo_emericki

Kod mene kažu: "Il' ne da Đavo il' ne da Bog" i vjeruj mi da mi se više puta desilo da me nerezonsko ponašanje dovede u probleme ali i do neočekivano prijatnih situacija.

I kod nas se tako kaže ili Bog ga čuva.

Mene su moji učili - Čini dobro, i dobro će ti se vratiti.I stvarno kad sam uletao u neke teške situacije, samo se pojavi neko koga eto tako znaš iz viđenja - pomogne ti neočekivano.


zaharaga zaharaga 22:17 25.06.2021

A krava?


То је крава са необичним тумором коже између рога и увета, величине и облика рагби лопте. Операција је захтевна, тражи људство, обарање, везивање, тоталну анестезију па сам одлучио претходно да пробам трик са гуменом повеском.


I kako je prosla ta krava s tumorom? Je li delovao podvez?
nikvet pn nikvet pn 07:39 26.06.2021

Re: A krava?

За дивно чудо, успело је . Није ме звао, увиђаван, да ме не подсећа. После десетак дана звао је мог колегу да откине трулу крушку
zaharaga zaharaga 21:27 26.06.2021

Re: A krava?

nikvet pn
За дивно чудо, успело је . Није ме звао, увиђаван, да ме не подсећа. После десетак дана звао је мог колегу да откине трулу крушку


Na psu nekog rodjaka poce da raste kliker na glavi taman tako, izmedju uha i roga, gde bi ovaj bio da ga jeste. Isekose, sve uredno, pod totalnom, pas se posle malo ceskao nogom po krasti, ali izgleda da je u redu. A mozda je moglo i bez secenja.

I hvala za pricu, potresna, navodi na svakojaka razmisljanja o sudbini i slucajnosti.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana