Osojna strana istorije.
Stvari po ovom pitanju održavaju trend kakav imaju već više od jedne decenije, i, čak, unapređuju ga. Malo po malo, stigli smo do faze koja se zove - "Požarevljanin je bio bolji" - i baš tako piše na nekim zidovima. Iz roda negativnih stvari izbačeni su svi oni paklovi 90-ih. Hiljade umrlica mladića gurnutih na "front", razaranje na sve strane, apokaliptične slike svakodnevice u Srbiji, sudbine stotina hiljada srpskih izbeglica, hiperinflacija i beda, gigantska pljačka društvenih preduzeća i gomilanje prljavog novca koji će upravljati ekonomskom i svakom drugom sudbinom zemlje u narednih najmanje 30-40 godina,
potpuno rušenje pravne države i njeno pretvaranje u antipravnu, ubijanje skoro svih pozitivnih vrednosti, ubijanje nade ljudi u normalan život, guranje u anksioznost, trovanje fizičko i mentalno, masovna bežanija mladih, ... i okivanje Srbije u oličenje izopačenosti pred svetom... Veliko petooktobarsko ispiranje društvenog želuca od svih tih teških toksina i zgada proglašeno je u ovih 10-15 godina za nepotrebno, čak i pogrešno: kažu, trebalo je to ipak gutati dalje.
Pre neki dan organizovan štand u centru Beograda, na kome se potpisivala peticija za puštanje na slobodu ubica Zorana Đinđića.
Kad sam na početku rekao da stvari po ovom pitanju održavaju trend kakav imaju već više od jedne decenije - ipak nisam rekao potpunu istinu. Omaška za celih 6-7 godina. Taj trend počinje skoro odmah nakon streljanja Zorana Đinđića.
Odjutros u vestima i danas na portalima 5. oktobar nije ni pomenut. Barem ja nisam video.
5. oktobar je bio umetnost mogućeg. Protivnici 5. oktobra su ovaj dan preimenovali, pa su reč "moguće" izvrnuli su u "željeno", da bi se dalje, smišljeno, a kod mnogih i zbog uskoće posmatranja iskreno, nametnulo kako je to željeno neispunjeno.
Loše pojave onog društva u pokušaju, petooktobarskog, danas su pretvorene u pravilo (kako je bilo i 90-ih). To je neminovna posledica upravo pomenutog podmetanja želje na mesto mogućnosti.