Gost autor

Okreni jastuk

Unfuckable RSS / 17.05.2008. u 12:24

(gošća : Alava)

    Kada je Srđan Mitrović objavio tekst „Odgovori dece u beogradskim vrtićima“  tih dana sam se ubila tražeći ovu knjigu. Dobila sam je kao poklon razrednog starešine za odličan uspeh i primerno vladanje u V ili VI razredu. Bila je negde zaturena, a pošto sam se pre tri dana preselila, u selidbi sam je konačno pronašla. I sada je poklanjam vama.

     „Okreni jastuk“ je zbornik rukopisa dece iz Doma za decu i omladinu bez roditeljskog staranja „Spomenak“ u Pančevu. Tekstovi koji se ovde mogu naći prikupljani su tokom sedam godina postojanja Knjigrališta, jedne od radionica u Domu.

        „... i šibaj za Pančevo u dom“


    - Nisu znali gde da me stave pa su me stavili u dom.                (Stevica)

    - Jednoga dana došli su po mene iz socijalnog i rekli mi da spremim stvari. Nisam imao nikakve stvari. Nije pomoglo.                                                                           (Sava O.)  

    - Ja sam došao u dom zbog bezbednosti, zato što mi je tata u bolnici, a mamu nemam. Ja sam se osećao prvog dana u domu lepo, a tog dana sam se uplašio Ferike. I moja sestra, Jelena, je u domu isto kao i ja, samo se ona nije uplašila Ferike.

    - Deda je plakao zato što Jelena opsuje babi mater. Kada baba spomene tatu, Jelena zapuši uši. Isto i za mamu. Tata je mnogo pio i mamu je tukao svako veče jer popije litar konjaka a on je čiraš i sada je u bolnici u Kovinu. On je skoro pod ključem i kada negde ide ipak ga pretresu da ne bi pobegao kao što ima običaj. Tamo mogu da gledaju televizor i da igraju loto u trpezariji. I u sobama im je lepo, imaju po šest kreveta. Kroz prozor se vidi ulica i prolaznici i kiosk. Ja nisam bio tamo.   (Mirko)

    - Ja kad sam bio Mađar nisam znao da govorim na naš jezik pa jednog dana sam bio u zabavište baba me prevarila rekla je da če mi kupi sok pa su me strpali u kola i šibaj za Pančevo u dom.     (Robert Kojadinović - Robert je do svoje pete godine bio na porodičnom smeštaju u Skorenovcu, kod Kovina, u porodici mađarske narodnosti, i otuda: „Kad sam bio Mađar“)

    - U životu je najgore kad te stave u dom a zatim majka uzme jednog sina a drugog stavi u dom a mene šta briga meni je dobro u domu.       (Milan Jovanović)

    - Često se pitam zbog čega sam kako sam dospeo u dom. Možda bi umeo neko da mi objasni. Možda je videla neka ptica koja je slučajno proletela tuda. Možda pas koji je bežao tuda dok su ga gađali kamenjem. Možda me je neko gledao dok sam odlazio. Voleo bih nekog od svojih da upoznam ponovo.                (Nikola Dimitrov)

    - Ima jedan razlog ja sam morao da idem u dom jer nisam bio dobar a i baba nije imala sa čime da me hrani jer je morala za sebe da ima hrane a i morala je da ide u Nemačku kod njene ćerke da vidi unuku par meseci zato sam ja otišao u dom.        (Robert)

   - Jedva čekam da izađem iz doma, jer onda ću, mislim ako dotle ne zaglavim u krušku, biti pored sestre i majke, jer ulica će uzviknuti iz sveg glasa STIGAO JE, STIGAO!      (Goran Petković)

   - Meni je lepo u domu a nekad, kad se setim nečega, sasvim tužno i onda me tera da zaplačem i da tugujem. Jednom ili dva puta kada sam bio u školi ja sam se setio nečega učiteljica mi je rekla proći će to.     (Robert Krnić)

   - Najviše želim da izadžem iz doma nigde me niko ne pušča tražim da idem na sporski centar ne može tražim da idem u parkič ne može pa gde onda može zna se nigde ne može. (Robert Kojadinović)

  - Tuga je kad nekom dođe majka i odvede ga kući. Zato što ga posle vrati.    (Aleks)
  - Zdravo deda i zdravo baba. Evo da vam se javim da sam dobro. Dođi deda sutra ujutro po mene. Mnogo te volim deda molim te deda. Mnogo sam plakao za tebe deda deda. I za tebe baba evo i sada plačem dok pišem. Dovedi me kod tebe preko zime preko raspusta tvoj unuk   (Cupinger Aca)

   - A ja bi sada voleo da vidim majku jebo bi joj mater zato što me neće da obiđe.     (Robert)
   - Kad bi majka došla prvo bi razgovarala sa direktorkom i platila bi troškove za koje se brine centar za socijalni rad. Majku bih upoznao sa svojim vaspitačem, pa bi vi, nastavniče, upoznali ko sam šta sam.   (Aleks Zupinger)

   - Mislim da druga deca misle da smo mi iz doma razbojnici. A ja mislim da to nije tačno, mada je i tačno, ali oni ipak misle naopako. Kad bi došli videli bi da je kod nas sve živo i čilo. Pa još kad bi došli kad slavimo rođendane, pričali bi posle sve do kuće lepo. Možda bi nas i sanjali.  (Krsta Matić)

    - Deca koja nisu iz doma gladuju, a neki ne gladuju. Mi ne gladujemo. Deca koja nisu iz doma gladuju nemaju da se obuku idu bosi. Mi imamo rođendane. Slavimo novu godinu. Mi bacamo hranu a oni gladuju.     (Marija Pribelja)

   - Neki ljudi upotrebljavaju i zlonamerne reči za nas decu. Ja ne znam zbog čega nas tako nazivaju jer mi nismo krivi za to. Evo primera moja bivša nastavnica srpskohrvatskog govorila je za nas jako ružne reči i da smo kopilad. A ja ne znam zbog čega sve to nama na vrat.      (Nenad Škarić)
    - Zašto da me vređaju ja nikog ne vređam jer to me ponižava i čini me slabim. I ja volim da lutam svetom a ne da me drže zavezanog za nešto što me grize. Umem i ja da porastem pa da naplaćujem.   (Aleks Zupinger)
   - Imaju oni i dobrih i loših strana. Neki od njih nemaju krov nad glavom niti dnevni obrok. Neki uživaju u raskoši pa im ni to nije dosta. Oni imaju sve, a ništa im nije potrebno. Oni imaju sve, a ja imam više od njih. Oni ležu i bude se u sobi punoj užasnih postera i slika, a ja sa svoja tri druga. (Dane Šepa)
   - Ne znam zašto deca kradu možda zato što su željna. Oni kada kradu dogovore se da ih niko ne vidi i približidu se kod hrane i maznu i pobegnu. Ja kad nešto maznem ja stavim u gaće. I tako maznem veliku čokoladu i smažem. Tako kada završim posao miran sam kao buba. (Duško Paunov)
   - Moja je najmanja krađa kada sam ukrao pile. Odno sam ga kući to je bila najmanja krađa. Moja je najveća krađa kad sam ukro debeloj babi lubenicu i dinju. Odno sam ih u žbune i pojeo pola lubenice. Batine sam dobio i za lubenicu i za dinju. (Duško Paunov)
   - Moja je zadnja kradža kad sam maznuo eurokrem tetka je kucala sa mašinom a ja sam se prebližio ko lisac pa ona je bila sto posto da vam kažem zdrikava nije me videla a ja strpao eurokrem u džep i furaj u dom. (Robert Kojadinović)

   - U ovoj državi zakon važi jedino kada domci obiju trafiku.    (Sava Obradović)

   - Smeh se retko kad vidi na dečijem licu na njegovom licu se može samo videti izraz tuge. Deci samo smeha treba smeh bi trebao da vlada. Ja ću se smejati dokle god budem mogao i koliko god budem mogao.   (Saša)

   - Kako se filmski ljubi ?  Filmski se ljubi kada ženska ga vuče pod jezik i kaže mu ajlaviju stoko jedna.    (Duško Paunov)

   - Moj drug Ekser i ja se odlično slažemo. Jednom drugom pomažemo. Ekser kad muva ženske ja sam mu poštar. Nije samo to ja sam menađer. Ja kad porastem biću pravi mangaš. Uvek kad treba da muvam ženske ja sam tu zato me zovu mali Hamza. Jer ćale je veliki Hamza. (Hamza)

   - Moj najveći neprijatelj je Sava O. Ja kada imam kolače on mi uzme i ne da mi. Ti da jedeš, a ja da čeznem gladan, Savo O, neprijatelju jedan šugavi, ubico.   (Duško Paunov)

   - Ja mislim da batine nisu za decu nego za odrasle zato što nisu vaspitani dobro pa su im deca uvek kriva.      (Radovan Grastić)

   - Najsmešniji je nadimak u domu kalnilizacija. Ga zovu tako što piša u krevet.   (Ivan Gan)

   - U dom najjače može da prdne Andraš. Jer kad ima pasulj on se prejede. Onda dođe kod nas i kaže: mogu li da dobijem reč? Onda mi furnemo.      (Krsta Matić)

   - Vaspitači kažu da će se sve jednog dana preokrenuti. Dom će biti mali a ja veliki i biće mi žao.       (Steva Stojanov)
   

   - To me naučio Pera Blitva. Pre nego što legnem da spavam da okrenem jastuk naopačke da ne bih sanjao majku. Međutim, ne pomaže.        (Saša Aleksić)

 

   update : Kakvi to ljudi žive ovde ? 

 













  

 





        
 



Komentari (123)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Radojicic Radojicic 20:48 18.05.2008

Re: Ljudi koji ne vole decu

- U dom najjače može da prdne Andraš. Jer kad ima pasulj on se prejede. Onda dođe kod nas i kaže: mogu li da dobijem reč? Onda mi furnemo. (Krsta Matić)
:))))))))))
Unfuckable Unfuckable 20:55 18.05.2008

Re: Ljudi koji ne vole decu

...kad reče Krsta....ima jedna sjajna pesma za decu

"Ovaj dečak se zove Pepo Krsta"

(al' ne mogu nigde na netu da je nađem)

jezivodobra, rekao bih
MuadDib MuadDib 21:16 18.05.2008

Re: Ljudi koji ne vole decu

Милован Данојлић, није ми при руци, почиње са ''разболео се Крсто Пепо...''
mariopan mariopan 21:32 18.05.2008

Re: Ljudi koji ne vole decu

Unfuckable
Nikada nisam mogla da razumem i da ozbiljno shvatim ljude koji kažu da ne vole decu. Da li je zaista moguće ne voleti decu? Znam one koji su to tvrdili pa kada su dobili svoju decu ne mogu da dođu sebi od sreće. To je sasvim ok i ljudski. Ali...oni koji NE VOLE DECU i ne žele da imaju ikakve veze sa njima???!! To mora da nije normalno.....



Poznajem ženu koja decidno ne želi da ima decu. Znajući je, dugi niz godina, shvatio sam da misli zaista ozbiljno. Paradoks se sastoji u tome da ona veliki deo svog slobodnog vremena posvećuje deci iz obližnjeg Doma.
I to ne radi "samo tako" - na preskok - nego je veoma posvećena : vodi tu decu kod sebe kući, uči sa njima, kupuje im garderobu, vaspitava ih, obavezni su joj gosti na ručku vikendom, položajnici za Božić, etc ..... Prava rent-a-Keva, samo džabe! Zaista sam svedok tome da se o tih par klinaca brine bolje nego što se mnogi biološki roditelji brinu o svom potomstvu
Kada smo pričali o tom paradoksu nije umela tačno da mi objasni zašto ima takav stav - da ne želi da ima "svoju" decu, ali ona je definitivno jedna od najhumanijih, najpožrtvovanijih i najposvećenijih osoba koje sam ikada upoznao. I najdoslednijih, da dodam.
Najbolje od svega je to što ona nikome ne priča o tom svom angažmanu, što joj je kod mene ogroman plus.
Sećam se kako mi je jednom, jedva sam to izvukao iz nje, ispričala koja je beda bila poseta takozvanog Prestolonaslednika Koji Još Uči Srpski ( sa familijom) tom Domu, povodom Božića, čini mi se : bitno je bilo keziti se samo dok su uključene kamere, a posle su decu bukvalno pobacali iz naručja, kada su kamere ugašene. Paketi su zaista bili, na oko, veliki - ali veliki zato što je glavninu svakog od njih činio - zaista - naduvani balon. Dno dna
Inače radi "za državu" i ima izuzetno skromne prihode, mada bi na poziciji koju zauzima mogla da se "kupa" u kinti. Zbog toga što odbija da bude korumpirana ne jednom je imala probleme na poslu od ostalih kolega.

Unf, za ovakve ljude znam i ja...ima ih i nije jedina. Deca prepoznaju foliranje nekim posebnim radarom...ali sto kazes..dno dna, i prezir...ali to je njima na dusu. Ova zena, koja kaze da "ne zeli svoju decu" mozda ne mora svoju decu ni da ima...ona ima mnogo dece, svu onu decu koju iskreno voli i oni nju...svaka joj cast.
mariopan mariopan 13:01 20.05.2008

Re: Ljudi koji ne vole decu

AlexDunja
duško radović je sa beograđanke govorio - mame, rađajte deci sestre. sestre postaju tetke, a tetke su najlepši poklon svakom detinjstvu . tako nekako

ta mi je jedna od omiljenih:)))
mnogo sam volela kad sam ja postala tetka:))
i malo mi je zao sto nisam stigla da mojoj deci rodim sestru.

TETKE )))
Nama je tetka (mamina sestra) bila staratelj i oslonac u zivotu. Teca, dobar na ranu da ga privijes, bio je obrazovan, tih,pametan, sve je znao, onako, ne sa previse reci, da nas posavetuje i uputi u pravom smeru....sve njihovo bilo je i nase. Tu moju tetku svi su domci zvali "tetka" ona ih sve po imenu zna i ponekad pita za njih. Da nije bilo nje da nas prigrli, da nas posalje preko leta kod dede, da imamo bar neki kontakt sa porodicom koja je zaista velika...ne znam kako bi mi prosli, emotivno mislim.

A kada smo mi morali u dom, ona je bila tek udata, mlada sa tek rodjenom decom bez svog stana i mesta za sve nas, ostali ujaci i tetke, jos premladi, u skoli, neozenjeni, neudati, jos na roditeljskim jaslama i nisu mogli da uzmu i nas. Ali obilazili su nas, brinuli..i posle kada smo izlazili prihvatali i pomagali. Moze se i tako pomagati, ako vec zivot nije mazio ni njih, bar nas nisu ostavili i zaboravili. Zato hvala svim tetkama koje brinu o nekoj deci, to se ne zaboravlja....
Ivana K.Landesteen Ivana K.Landesteen 15:50 18.05.2008

Od deteta se postaje

Ponekad pomislim kako se ljudi uopsteno odnose prema deci kao da ih se stide. Kakva su to socijalna bica koja se ne staraju o potomstvu zajednicki. Svi pricaju o globalnom selu a grade kule i kapije iza kojih ce se sakriti. I po cemu su to ljudi drustvena bica - zato sto vole provod? Osnovna stvar u zajednici je da se zastite izvori hrane i potomstvo. Izvori hrane su prodati jos davno, a i potomstvo se cesto puta prodaje. Ili odbaci. Ako se na sopstvenom primeru uci, zar se tako lako zaboravi vaznost ljubavi, paznje...
Kako je ovo potresno.

Pomenuo je neko iznad pa da potvrdim, i ja mislim da ce uvek biti odbacene dece, nezbrinute, i od koje svi okrecu glave. Ali to ne znaci da decu nije moguce podici kako treba.

Gledala sam nedavno program o Britanskom muzeju u kome jedan od kustosa organizuje izlozbu u zatvoru, i angazuje zatvorenike da sami naprave nesto - skice, makete, predstave sebe, ili svoj pogled na svet. Kako su svi oni izgledali kao deca, pomalo postidjeni, nezgrapni, ne snalaze se, ali ipak voljni da probaju nesto van elementa u koji su zapali ko zna kad i ko zna zasto. I vidi se da na kraju da su ponosni na to sto su uradili, ne pokazuju otvoreno, ali vidi se, i svako zna da to ne znaci mnogo osim da iz svakoga izadje pozledjeno dete kad najmanje ocekujes.
bravar bravar 16:02 18.05.2008

bez naslova

Tuga je samo jedna.
Sklupca ti se srcu.
Ma ne, u grlu!
I stoji... ne ide nikud.

A Ti onda tiho jecas
u sebi.
I svaka Ti suza na
tu ranu kapne
pa pece jos vise.

O, mocni,
ucinite slast suzama
da rane u grlu
iscele se jednom.
Srđan Mitrović Srđan Mitrović 17:46 18.05.2008

pozdrav za domaćina i Alavu

bez teksta sam.
Unfuckable Unfuckable 18:07 18.05.2008

Re: pozdrav za domaćina i Alavu

pozdrav i tebi, Srđane.
Ovaj tekst je definitivno generisao više sažaljenja nego nekih drugih emocija. Mada, rekoh već - ima tu zaista predivnih i duhovitih umotvorina, pravih bisera

Meni, definitivno, više "leže" malo šaljivije teme. Ali, da se ne ponavljam - svako pravilo ima izuzetak.
Moram da priznam da sam par knedli progutao kada mi je Alava poslala ovaj tekst, ali sam se nekako "dogovorio" sam sa sobom da stvari pokušam da sagledam sa vedrije strane, kao što rekoh - ima zaista evergrin bisera.
Ali i surovih optužbi na račun nas, odraslih......tako bezazleno izgovorenih, što još više boli.
vidomir pavlovic vidomir pavlovic 21:18 18.05.2008

Re: pozdrav za domaćina i Alavu

LIK IZ ROMANA ( 5 IZ SRPSKOG )

Ovaj roman Vidomira Pavlovića je svedočanstvo o istinitoj tragediji jedne porodice i ne samo jedne

porodice već jednog ddruštvenog staleža. Ovo je optužba i vapaj, da se našem otuđenom društvu skrene pažnja na njih :

-Siromašne, zapostavljene, otuđene i prognane, ponižene i uvređene.

Psihološko sociološka sadržina je potvrda da tu nema mesta mašti - fantaziji da je sve istinito, doživljeno i proživljeno

i ja čvrsto verujem u svaku reč mada se neki pitaju nije li to plod mašte. Mislim da se s pravom pitaju jer tu ima

mnogo nepojmivog, neshvativog a to se graniči sa irealnim.

Nije li ovde data slika i našeg mentaliteta, sramota je to, sramota je ovo, a svi znaju sve i ništa ne čine da to poprave.

Da li je majka žrtva neizmerne ljubavi prema ocu, što bi se moglo naslutiti ili je žrtva predrasude ne znam?

Živeti u takvim okolnostima podnositi sve to a ne tražiti izlaz neshvatljivo. Ipak ona vidi tračak nade u sinu, on je obasipa

neizmernom nežnošću i ljubavlju i valjda joj to daje snage da istraje.

Ovaj roman bi mogao imati i naslov PONIŽENI I UVREĐENI ili JUNAK NAŠEG DOBA. On baca u zasenak

i mnoge romane svetskih pisaca, klasika. Raduje me da je glavni junak To jest Vidomir odoleo svim životnim

patnjama i iskušenjima i postao to što jeste nadvisivši svojom iskrenošću i rečitošću i mnoge velikane

naše književnosti.

O ocu je napisano 500 stranica , a ja ne mogu da nađem reči da ga opišem - koja ironija.

Kako analizirati ovakav lik, pitam se. Znam da je alkoholizam bolest, poremećenost uma a šta je uzrok gde su koreni?

Ovo uzbudljivo potresno delo koje mi je ko zna koje u nizu, pročitala sam sa velikim uzbuđenjem, sa knedlom u grlu

kako reče recenzent Milutin Ž Pavlov i verujte i odbolovala sam!

Ponosim se što sam bila nastavnica srpskohrvatskog jezika Vidomiru, što mu je moja petica bila presudna da

stekne samopuzdanje, da se izbori za svoje mesto pod suncem, da postane Neko na čijoj knjizi čitamo

biblioteka Matice srpske Novi Sad.

Hvala ti još jednom Vidomire, ti si biser u mojoj karijeri koji isijava bogatstvo lepotu i sjaj.





Živadinka Blagojević

nastavnica u penziji
vidomir pavlovic vidomir pavlovic 21:21 18.05.2008

Re: pozdrav za domaćina i Alavu

Recenzija

Vidomir Pavlović, SMRT OČEVA POGLEDA

Roman Vidomira Pavlovića ocrtan ključnim likovima punog trougla Oca, Matere i Sina »žeženo« oslikava paklenu porodičnu vrtešku, vrtešku havarisane očevine i njegove delirične bestijalnosti, ludila.

Revoltiran sin suočava se s gotovo nepodnošljivim očevim afektima nemoćan da pronikne u demonske tajne. Roman je porodična psiho-drama, sa životnog vitlaja sumračja straha i sakatog uma. Svaka ispisana stranica natopljena je emocijama čiji eho prekriva i snove samog čitaoca.

Roman je crna hronika prve vrste, horor koji priziva pomoć i vapi za lekom, dan je u ovom romanu preseljen u gustu tminu s jasnim prizivom udaljenog sazvežđa razuma.

Oko likovnog porodičnog nukleusa pojavljuju se kao kakve životne utvare upečatljivi likovi obične svetine varoškog predgrađa (Sremska Mitrovica). Iskrsavaju znojavi sezonci fabrika, kopači atarskih njiva koji u podnevima širokih uvratina upeklim od Sunca mljackaju nad muzgavim torbacima slaninu s režnjevima crnog luka na otvrdloj kori hleba. Na sivom fonu su kurve, birokratski šalteraši, badavadžije, pijane protuve, komšije i komšinice, lažni majstori, krčmari i kočijaši, bolničke noći užasa i strave, jednom rečju roman je sažetak pakla pred čijim usijanjem i uniforma nemoćno sleže ramenima.

Moram reći da sam romaneskne strave Dikensa i Živojina Pavlovića selio u gorke snove buncajući vreo, ali ovo štivo me je uzdrmalo do zadnjeg nerva.

Slično dramaturgiji sperme i krvi ovo romaneskno štivo dodatno je isprano znojem i suzama. Da li su to BOŽIJI LJUDI za koje sam do juče mislio da im je i Borisav Stanković davno, davno perom rekao laku noć? Da, mislim da jesu.

Ovo je roman o brižnom Sinu nesrećnog dečaštva, pun životne tragike sa uslikanom refleksijom zlog sumraka u predgrađu, a to predgrađe se sa puno strasti otima iz životnog brloga; štivo o nemoći žene u kandži muškog kabadahiluka, o uniženim očajnicima čije rane nema ko da zaleči, čiji se vapaj za ljubavlju i slobodom ubrane ruže ne čuje u zaglušujućoj buci otimanja i nasilja.

Roman Vidomira Pavlovića je pobuna i priziv pameti, ukazivanje na porodični kancer pred čijom žučnom gorčinom umnost ne sme zatvoriti oči. Umnožava se iz sata u sat nasilje nad ženom i detetom, zar ne? Sve što se u ovom romanu da videti - čita se u dahu sa gorkom knedlom u grlu.

U Novom Sadu, 18. jula 2005. Milutin Ž.Pavlov
vidomir pavlovic vidomir pavlovic 22:04 18.05.2008

Re: pozdrav za domaćina i Alavu

Uđosmo u Crveni krst. Mama ode pravo u WC. Vrati se. Pogledah u njenu nogu. Okrenula je čarapu naopačke. Sada je iza nje bila krvava pukotina. Mene je u toj zgradi obuzimala tuga. Velika. Do neba. Gledao sam u one druge jadnike koji stoje u redu i čekaju da se obuku... Delovali su jadnije nego mi. Ali samo ”spolja”... Mama upita za Vidu.
– Idite na ona vrata i pokucajte. Tamo je ona – odgovoriše joj.
Pokucasmo i uđosmo.
– Vida.? – upita majka.
– Da – odgovori joj kratko, ne dižući glavu.
Verovatno joj je svaki dan bio isti. Malo deblja žena. U crnini. Ne znam da li je žalila nekog svog. Ili nas! Jadnike... Majka joj pruži papir i stavi na sto ispred nje. Ugledavši papir, poznat joj, verovatno, uze ga i pogleda nas. Reče nam nežno, mada nije tako delovala:
– Idite do kraja hodnika. Velika crvena vrata desno. Uđite i izaberite šta hoćete.
Uđosmo u sobu sa crvenim vratima. Unutra je bilo kao u modnoj kući. Oduševih se. Sve novo! Skoro kao novo... Mada je i bilo novoga sa fabričkom greškom. Za nas, sa nekom greškom. Zato smo i ovde. Zatvorih vrata! Ipak me je bilo sramota. Možda nas neko vidi. Kao da ne znaju zašto smo došli. Ogromna soba sa policama i na njima sve lepo složeno. I u kutijama. Svega je bilo, kao na vašaru. Oči ”gladne”, duša ”željna”! Izgubih se. Gde smo?
Prvo sam obišao da vidim šta sve ima. Divio sam se koliko ima lepih stvari. Sve što htedoh da uzmem u ruke, ne da se. Ako ja nisam bio svestan gde sam, duša jeste. Osvestilo me plakanje majčino. Čučala je u ćošku u plakala. Dođoh do nje. Nemam reči utehe. Znam. Zaradila je ona najmanje sto ovolikih soba. Punih. I to sve novo. Čučnuh pored nje.
– Majko, ne moramo mi uzeti ništa... Nemoj plakati, majko. Znam da ti je teško... – zaplaka jedno dete, po mukama – deda. Stogodišnjak! Ima puno stogodišnjaka koji ne znaju za pola mojih muka. Ustade majka. Obrisa suze i reče:
– Sine, hteli ne hteli moramo nešto uzeti. Kad nemamo baš ništa...” I opet zaplaka.
Odakle joj toliko suza. Naviru joj kao reklame na TV. Kao da se pretplatila na njih...
– Uzmi, sine, po dvoje od svega što ti treba. Jedno nosi, a drugo ćemo prati – reče mi majka mirnijim malo tonom.
Razumeh šta je htela reći. Treba i drugi jadnici da se obuku. Sve ovo samo zbog rakije... Shvatio sam da doći do ”ove” sobe i uzeti šta god hoćeš, besplatno, moraš biti stvarno, životni baksuz. Napaćeni životni baksuzi, bili smo majka i ja. Isprebijani... Preplašeni... Uzećemo po dvoje od svega što je potrebno. Pored svake police stajali su džakovi da se može nositi. Ugledah jednu lepu tamnoplavu jaknu, sa lepom crnom malo većom kragnom. Mogla se i ona zakopčati. Grejala bi uši. A kroj fantastičan. Sa dosta džepova. Čak i na rukavima po jedan. Sa tamnoplavim plastičnim rajsferšlusima. Zalepih se za nju kao taksena marka. Upala mi u oči. Nikad nisam ni imao nešto tako lepo i moderno. Skinuh je da je probam. Bila mi je velika.
– Izrašćeš – reče mama tužno, a srećna što je videla da sam zadovoljan.
Neverovatno koliko me je ta jakna usrećila. Glavni je rajsferšlus, krupan plavi. Iznutra krzno. Grejala me je usput, kao radijator na koji sam bio naslonjen... Umesto oca, usrećio me Crveni krst! Prvom, pravom jaknom! ”Udari” me talas hladnoće. ”O Bože, pa čemu se ja to radujem! Ovde sam kao jadnik. Socijalni slučaj. Otac popio sve. I jaknu i lebac. I meso. I radost. Sreću... Sve je popio!” Ostala mi samo krv, koja se uzburkavala u mome telu. Od njega i od ovakvih neprijatnosti. Ponekad bi morala i da ”trči” po venama... Napunismo džak i otiđosmo nazad do Vide.
– Gotovi smo, Vido, uzeli samo koliko nam treba... – reče joj mama pokušavajući da opet ne zaplače.
Taktika jadnika! Suze bi ostale u glavi. Samo bi nakvasile oči. Ona pogleda u nas.
– Što nište uzeli još, šta vam je to? – upita nas u čudu.
Valjda naviknuta da odnose mnogo više. Dodade:
– Je l’ vam se ne sviđa, ili nema puno izbora?
– Dosta nam je, Vido. Možda nam ni ovo neće trebati, ako nas nađe... Onaj ludak... – dovrši mama, brišući suze.
Nevidljivo. Na mađioničarski način. Naučena da ih krije...
– Ako nam zatreba još, doći ćemo, bolje nego da razbacujemo.
Dođoše kola po nas. Odvezoše nas na periferiju grada. Na suprotnu stranu od naše kuće. Tako je tražio komandir. Da nas što teže nađe. Svi stanovi socijalnog su bili oko SUP – a. U sobici dušeci na patosu. Nema ni kreveta. WC u šupi. Peć na drva. Mali orman i u njemu posteljina.
– O Bože, nema ni jorgana, niti bilo kakvog pokrivača... – reče mi mama.
Zamoli šofera da nas odveze ponovo do Crvenog krsta. Uzesmo i posteljinu.
– Jeste li se predomislili, ’oćete li uzimati još stvari? – upitaše nas.
– Ne bismo, možda uspemo uzeti nešto iz kuće – odgovori majka.
Dođosmo u stan. Šofer nas pozdravi i ode. Ja odmah upitah majku:
– Da se ti ne planiraš slučajno vraćati nazad?
Ućutah. Teško joj je bilo to pitanje.
– Majko, ’ajde da izdržimo mesec, dva. Nek’ se namuči malo sam. Neka kuva sebi i pere... I šta će piti? Neće biti tvojih para, majko. – rekoh joj tužno.
Nisam mogao zamisliti da mu se vratimo. Onako crnom u licu kao da je iz zemlje izašao. Samo po nas dvoje. Bilo joj je žao mene. Meni ne reče ništa. Samo sebi.
– O Bože, pa zar toliko da se pati pored rođenog oca...
Sela je i zabila glavu u ruke. Žalila je mene i moje detinjstvo... Darivano bolom! To sam i imao... Samo! Nisam smeo ići u školu. Bilo mi je žao zbog jakne. Želeo sam da me vide u onako lepoj jakni, pa lepe cipele... Jao, kad me vide neće mi verovati. Pa se trgoh. Čemu li se ja to radujem. Tuđim stvarima! Dobro očuvanim! Pa se uteših. Nisam jedini. Zato i postoji Crveni krst... Pa, opet, a šta ako je neko prepozna? Neki roditelj od mojih drugova. Svi će znati da se oblačim u butiku ”Crveni krst”! Sramote. Ali nije moja. Očeva...
Dok je mama radila ja sam razmišljao o sreći. Kako da je nađem i gde? Kad odrastem, jednoga dana, prvo ću majku usrećiti. Ako odrastem. Kad bi mi majka bila u kući, mi bi većinom pričali o problemima. Tražila je da se ne bunim ako bi ona odlučila da se vrati. Da je to najbolje za nas.
Sledeći dan je donela platu. Neotvorenu. Zanimalo me je zašto je nije otvorila.
– Mama, koliko si dobila platu? – upitah je da vidim šta će mi reći.
– Nisam je, sine, ni otvorila, nisam navikla, pa zaboravim... – lagala me stručno.
I bi je sramota. Promenih temu.
Posle dva dana, vratila se kući u društvu. Prva misao, našao nas je... Sad smo gotovi... Međutim, videh po majci da nisam bio u pravu. Ušli su u sobu i seli. Nisam ga smeo pogledati. Nije me ni zvao k sebi...
angie angie 00:15 19.05.2008

Sa tamnoplavim plastičnim rajsferšlusima.




tanka je linija shto spaja i razdvaja!
margos margos 07:04 19.05.2008

Uh!

Dođoh s puta i pravo na OVAJ blog.
Pročitala sam ga čim je postavljen... proćitala i sinoć do stotog komentara i jedva sam čekala da dođem do mog računara da vam se javim, a zapravo ne znam šta bih vam rekla. Samo - tu sam. I ja sam tu, sa vama.

Napisah kod Mariopan u petak da bi da dežuram na njenom postu, da živi i da se čita i komentariše... Hvala vam Alava i Unfe, uradiste pravu stvar!
Unfuckable Unfuckable 09:10 19.05.2008

Re: Uh!

disibre, Margita ?!?!
š'a ima ?
margos margos 10:05 19.05.2008

Re: Uh!

Unfuckable
disibre, Margita ?!?!š'a ima ?

Tuj sam, Unfe. Dođoh iz Skoplja, a tamo sam zvirkala (sвиркала - по македонски) na blog ujutru i uveče, pa da ti ne pričam kako mi je bilo kad iz daleka čitam i jurim nove komentare, a ne mogu da pišem - toliko odomaćena nisam još da blogujem, samo da bacim okce...

E, i da ti se pohvalim, Zver dobio pasoš, sad je pravi dasa:)))
Unfuckable Unfuckable 10:14 19.05.2008

Re: Uh!

Zver dobio pasoš, sad je pravi dasa:)))


za ONO ti ne treba pasoš, nego dozvola kao za vatreno oružje, jbt !!!!!
margos margos 10:25 19.05.2008

Re: Uh!

za ONO ti ne treba pasoš, nego dozvola kao za vatreno oružje, jbt !!!!!

Ал ме насмеја:)))))
А управо су му испали очњаци... мо'ш мислити како је опасан:)))
Unfuckable Unfuckable 10:42 19.05.2008

Re: Uh!

margos margos 11:41 19.05.2008

Re: Uh!

Unfuckable
hodajuća opasnost se smeška

Holivudski osmeh:))))
Moj Zver ima malo propuha u osmehu, ispali mu mlečni zubi, pa dok ne porastu, bezopasan je. Bar se nadam:))
Unfuckable Unfuckable 13:28 19.05.2008

Re: Uh!

bezopasan je. Bar se nadam:))


come on, margos....tu su uvek kandže !!!!!...
vidomir pavlovic vidomir pavlovic 20:36 19.05.2008

Re: Uh!

Angie hvala ti puno na slici prava je, baš pogađa temu...
Pozdrav
Alava Alava 08:47 20.05.2008

Dragi prijatelji

izvinjavam se svima što nisam bila sa vama kada je tekst objavljen.
Veliko hvala na svakom komentaru, veliko hvala Unfu što mi je ustupio svoj prostor.

Ovo što sam napisala samo je jedan delić knjige kojoj se, iako je potresna, vraćam s vremena na vreme. Jer se ovoga moramo setiti, jednostavno moramo.
U Spomenku sam bila za Božić, moj mali brat im je odneo igračke, i tamo je baš onako kao što kaže Krsta Matić. Sve je živo i čilo, a deca su... LJUDINE.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana