"Savršen antitalenat za sreću", Erotsko-psihološki triler, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i malkice pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Famoznog bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...
– Nemojte pogrešno shvatiti, gospođica je uvek bila tako ljubazna i draga, ali stan više ne mogu da joj čuvam...
– Molim vas, budite konkretniji. – Dužna je već četvrtu kiriju te sam morao ući u stan i detaljno pregledati njene stvari, ne bih li pronašao nekog ko je poznaje. Mislim, naravno, na gospođicu Ana Mariju...
Zamolio sam da pričeka dok skoknem do bankomata, kako bih mu isplatio zaostale kirije – praktično otkupivši kofer kog je, očito, po svaku cenu hteo da se reši. Upadljivo je oslovljavajući u prošlom vremenu, stanodavac je izrazio bojazan da je gospođica nekako povezana sa Zemunskim klanom, te je i kofer s njenim stvarima držao za krajnje riskantan dokaz koji bi njega lično mogao uvesti u opasne probleme...
Ni sâm ne mogu dokučiti na koji su način Ana Marijina i sudbina ubijenog premijera povezani – ali nekakva veza svakako postoji. Od prijateljice koja radi na B92, pokušao sam saznati ima li u priči o atentatu skrivenih detalja, koji bi mi ukazali na bilo kakav trag:
– Znaš li je li u atentatu eventualno pogođen još neko?
– O bože i vi pisci, pa na svim vestima možeš čuti kako je ranjen i telohranitelj Veruović.
– Ne mislim na telohranitelja, to znam i sâm, zanima me je li stradao još neko od civila? Konkretno, jedna žena. Mlada. Oko tridesete...
Internom istragom, vođenom u sopstvenoj glavi, potcrtavajući podudarnosti, shvatao sam kako su oboje bili taoci hroničnog izostanka društvene normalnosti. Kad god bismo, šetajući gradom, naleteli na grafit „Mladić srpski heroj!“, obuzimali su je napadi besa:
– Ali KAKO MOGU da pišu takve stvari? Herojstvo nije zločin!
Govorila je, ne vodeći računa da li neko sluša, niti kakve reakcije proizvodi. Neprijatnosti je nisu plašile. Štaviše, kao da ih je priželjkivala – pošto je svaki put imala spremne odgovore. Jednom joj se, dok smo na Zelenom vencu čekali bus, da se prebacimo do Muzeja savremene umetnosti, stariji gospodin, nimalo prijateljski raspoložen, akcentom očito njen zemljak, usprotivio kontrapitanjem:
– Kako možete da pričate takve gluposti!? On je ipak pripadnik našeg naroda.
– Ne, on je pripadnik naroda zločinaca! Uostalom, ako je heroj, zašto se onda krije kao baba, umjesto da se suoči s posljedicama vlastitog „herojstva“?
Iskoristivši sagovornikovu zatečenost, spremno je razvila tezu kako na Balkanu samo zločin predstavlja konstantu – te da su, za razliku od unesrećenog naroda, zločinci krajnje solidarni:
– I Šešelj, i Arkan, i Mladić, i Naser Orić, i general Gotovina, i Ćelo, i Caco, i Batko, i vojnici HVO koji su srušili Stari most – svi su oni pripadnici jednog istog naroda. Naroda zločinaca!
... Sve oko mene odisalo je zloslutnom simbolikom – čak i pesma Vlade Divljana, što se s razglasa vrtela već treći put:
Ceo život čekam na tebe
sedim sam i gledam u sebe
mislim sad, pitam se gde si ti...
Vidno uzrujan, u jednom trenutku konobar je prekinuo muziku. Zamolivši nas da napustimo lokal, plačnim glasom promucao je kako su pucali na Zorana Đinđića i da je on verovatno mrtav. Telo mi je namah zaposela ona vrsta skamenjenosti o kojoj mi je godinama pričao otac, navodeći kako do najsitnijeg detalja može rekonstruisati gde je bio, šta je radio i kako se osećao u trenutku kad je čuo za atentat na predsednika Kenedija. Sahrana ubijenog premijera nedvosmisleno je potvrdila da su ovde reformatori najpopularniji onda kad su mrtvi. U njegovu pogrebnu povorku slila se ona Srbija koja se nije opraštala samo od Zorana Đinđića – već i od svojih dotadašnjih života, uludo protraćenih u zemlji u kojoj ništa nije obezvređeno koliko je to ljudski život. U toj, gotovo milionskoj masi, bilo je i griže savesti jer smo ga pustili da se sa Srbijom mraka – što već decenijama poput metastaza izjeda naše živote – bori sam. Mi smo, za to vreme, imali preče stvari: dovršavali roman, pripremali predstavu, šetali kuče, renovirali stan, kupovali kola, tražili bolji posao... Svako od nas nalazio je savršen alibi da ne bude na pravoj strani, nesvesni da se, u društvima kao što je naše, takva prilika pruža jednom u sto godina. Na neki način svi smo saučesnici – ako ne u samom ubistvu, onda u stvaranju klime kojom je ono postalo moguće.
Plačući za Zoranom Đinđićem, mi smo, zapravo, plakali nad sobom. Nad propuštenim šansama. Plačući za Đinđićem, plakali smo i nad Srbijom jednomišljenika koja mu nikad nije oprostila što je bio toliko drugačiji – ovde gde se svaka individualnost tretira gore nego zločin. Za razliku od ostalih smrti, kod kojih rutinski konstatujemo da nakon njih više ništa neće biti isto – ovaj put plakali smo zbog svesti kako će, s Đinđićevom smrću, u Srbiji sve ostati beznadežno isto. Već za koju nedelju ili mesec većina ovih ljudi više neće biti ovde – a dojučerašnju domovinu nastojaće da zaborave, temeljno, kao što se zaboravlja teška bolest koju ste s mukom savladali. Živeći u uređenim društvima, što dalje odavde, trenutak Đinđićeve smrti postaće im orijentir uz pomoć kog će nepogrešivo locirati momenat u kom su rešili da zauvek odu – kad se i zemlja u kojoj su rođeni nepovratno udaljila od svake normalnosti. Živeći u lošoj večnosti, iz koje je snajperskom preciznošću likvidirana nada, s neskrivenom setom, ubijenog premijera sećaćemo se kao svetlog incidenta. Ugašene komete. Propuštene prilike koje – kao narod i kao pojedinci – očito nismo bili dostojni.
Beogradska promocija romana - 8.decembar u 19 u UK Parobrod, o knjizi govore: Dragan Velikić, Dragana Bošković Kovačević, Marko Oljača i autor.