Dok šetam ulicama našega grada, u izlogu posmatram svoj odraz.
Odraz nekoga koga sam davno, videla i prepoznala u nekome drugome, odraz koji prati pesma koju sam snimila u studiju kod Sanje Ilića i nikada je javno nisam pustila.
Ponekad je taj odraz lep, a nekada ne.
Nekada je samo to, okupano kišno lice, isprano od svega i sakriveno pod maglom, ispod šešira, marame i uvek pod naočarima.
Da ja nosim naocare, crne i jedne posebne. Naočare za selektivni vid. Roze su i imaju neverovatnu moć, da prepoznaju ljude oko mene.
Sednem tako, naručim espresso i stavim ih. Najviše ih nosim u pozorištu, a i predložila sam mom direktoru jedne takve. Manje će mu skakati pritisak.
Elem selektivno se skrivam iza njih, ne dozvoljavajući da me niko povredi.
Jedina osoba koja je spoznala moje pravo ja i pred kojom sam skinula sve štitove je ljubav mog života i tako smo nas dvoje postali troje.
I imala sam mačka koga sam pustila te kišne noći na ulicu. Imala sam ga i vratio se da zajedno mesečevom rekom plovimo gledajući svet kroz roze stakla.
Moj selektivni pogled na ovaj divni svet dok šetam ulicama grada, slušajući pesmu svog života.