Prošle zime, kada je Alimpije Tanasković otvorio vrata svog stana, imao je šta da vidi. Njegova komšinica Bojana držala je flašu tamjanike i smeškala se zanosno.
"Dobro veče, komšija, nadam se da ne smetam?"
"Ne, taman posla. Uđite, nemojte da stojite na vratima."
Mali stan u Smiljanićevoj bio je ukusno sredjen sa ogromnom bibliotekom koja je pokrivala jedan ceo zid, foteljom u uglu i malim stočićem pored. Prozor je gledao na dvorište koje je bilo u centru okruženo zgradama sa svih strana.
"Pa, vi ste zaista osoba od reči. Ispunili ste obećanje od jesenas."
"Pa, na koga vi meni ličim, gospodine Tanaskoviću? Naravno da je normalno da se data reč održi."
"Jel imate neku muzičku želju? Juče mi je stigao vinil iz Njujorka od mog brata, Miles Davis. Može?"
"Naravno. Majls uvek. A može i nešto žestoko... ako ponudite."
"Vi kao da čitate moje misli, komšinice. Viski?"
"Može?"
"Može."