In memoriam| Porodica| Život

Odlasci

Milutin Milošević RSS / 31.12.2021. u 17:17

20201204-Za-dom-1.jpg

 

Pre deset dana smo Milivoju davali pomen. Godina je prošla kao par dana. Pop, pojac, nas četvoro i tri spomenika naše familije na Starom bežanijskom groblju.

***

Kad je Radmila umrla, na prvi dan proleća 2016. godine, uz svu tugu što smrt majke prati, bratu i meni je prva misao bila kako će dalje naš Milivoje. Njih dvoje su imali svoj svet, od doručka do večeri. Jedno drugo pomagali, gunđajući a podržavajući se međusobno. Bez Radmile, Miki je ostao sam, iako smo mi bili uz njega. Jednostavno, naši životi su negde drugde, koliko god bili tu negde.

Dobro se držao. Jedino je često imao običaj da iskaže neku nemoć jer, kako je govorio, bio je ubeđen da je mogao nešto da uradi da ona ne umre. Nije ga smirivalo to što smo ga ubeđivali da joj je u devededet drugoj došlo vreme da putuje svom Miletu. Četrdeset devet godina nakon smrti našeg oca koga je sve vreme neizmerno volela i često pominjala sretnih a kratkih 15 godina zajedničkog života.

3-brata-3-slike.jpgBrat i snaja su se o brinuli njemu. A svaki moj, a pogotovo dolazak moje kćerke Milice bio mu je praznik. Mica i on su se voleli na poseban način. Bila je to prelepa ljubav strica i bratnice. Ja sam, opet, bio tu da mi po ko zna koji put ispriča sećanja na iste stvari: abrihter na kome su kolege radile, brojeve svih telefonskih lokala i raspored nekih više od 700 kancelarija u zgradi Jugoslovenskih železnica u Nemanjinoj, sećanja na komšije iz radničke barake u Radiča Petrovića 57, uspomene sa morskih izviđačkih tabora ili poseta porodičnim prijateljima u Dubočki.

Vremenom, i Miki je počeo da posustaje. Sve je lošije video, bezmalo ništa. Doktorka je rekla da ima vid kao da gleda kroz slamku. Sve je teže hodao. Gde god bi ga poveli, bio je u grču, u strahu od nesigurnosti sveta koji ne vidi, iako bi neko od nas uvek bio uz njega. Dešavalo se da ga Aca nađe kako stoji izgubljen u uglu sobe jer ne samo da nije više video nego je i gubio orijentaciju. Život mu je bio ograničen na pedesetak kvadrata stana, isto toliko dvorišta u mirnoj slepoj ulici na Ćukovcu i osamnaest stepenika koje smo zajedno brojali slazeći ili vraćajući se u stan. Pojavile su se zatim i demoni njegove napaćene duše, fantazije koje smo jedva uspevali da obuzdamo jačim dozama lekova, pa onda i sve one muke kojima stari i bespomoćni ljudi obuzimaju one koji ih paze.

Nismo više mogli da mu pružimo neophodnu celodnevnu negu i brigu. Najduže je u tome istrajavao brat, ali ni snaja ni on u jednom trenutku nisu mogli više. Teška srca smo doneli odluka da ga smestimo u dom.

***

U našoj tradiciji, smestiti nekoga u dom za stare bilo je isto kao osuditi ga na tihu i mučnu smrt. Majka nas je celog života zaklinjala da to nikada ne uradimo. U stara vremena, samo su bezdušna deca sebi to dozvoljavala. Danas, u jurnjavi u koju smo upali, u porodicama od po 2 - 3 člana, nemoguće je imati dovoljno vremena za stare. A životni vek se produžio, često uključujući dug period bespomoćnosti. Što bi majka rekla: zemlja tvrda, nebo visoko. Nije lako ni umreti.

Ne želeći da mu pogoršavamo stanje, Mikiju smo rekli da ide u banju. Pripreme su trajale nekoliko nedelja, uključujući danas neizbežni test za koronu. Spakovali smo odeću i obuću, lekove, nešto slatkiša i sokova u dve oveće torbe.

Brat nije mogao ni u dvorište da siđe. Njegova fotografija nas dvojice kako silazimo niz stepenice i mašemo iz kola su naše poslednje zajedničke uspomene. Ja sam još imao posla: vožnja, razgovor koji skreće pažnju, trenuci koje želim da traju što duže, poruke koje treba da zapamti.

U domu se sve previše brzo odigralo. Dve uslužne sestre su ga srdačno dočekale i odvele. Samo kratak zagrljaj i zamakao je za vrata. Nisu dali da ponese cigarete - njegovu razonodu poslednih godina života.

A onda poseban šok: zbog pandemije korona vrusa, moraće dve nedelje da bude u izolaciji! Bez obzira na negativan test.

Taj dan mi je bio najteži u životu. Našeg Milivoja, tužnog nesretnog čoveka koga je život od rođenja žigosao, bezmalo slepog i bez mogućnosti da brine o sebi, ostavio sam da 14 dana bude u nekoj nepoznatoj sobi, sam, usamljen, otkinut od svakodnevice, od svega što je imao. Ridao sam, nepomoćan i skrhan.

Brinuli su o njemu. Zvali smo svaki dan da čujemo kako je. Domaćin doma ga je obilazila, krišom mu jednom dnevno davala cigaretu. Jednom smo se i čuli. Čekali smo dan kada će barem među ljude. Uklopio bi se, mogao je sa ljudima, verovao je svakome.

Iz izolacije je trebalo da izađe 18. decembra. Ali, dosta osoblja je slavilo Svetog Nikolu pa smo se dogovorili da sačekamo još koji dan. U utorak 22. decembra ujutro su mi javili da je umro. U toku noći mu je naglo drastično skočio šećer. Probali su da ga izvuku ali nisu uspeli. Ugasio se. Prepukao. Odmorio se.

20201229-Groblje-3.jpg

Jedan od najtužnijih poslova koji ostaju iza čoveka je pobrinuti se o njegovim ličnim stvarima. Brat i snaja su sredili njihov deo kuće. Sve je kao kada je Miki otišao. Ostavili su nešto stvari, bacili ono što se zaista više ne može koristiti, a sve šta nekome može biti od koristi sam uzeo da se o tome ja pobrinem.

Juče sam konačno te stvari spakovao da ih odnesem kolegama u humanitarnoj organizaciji koji drže dom za beskućnike poznih godina. Posao koji bi trebalo da je tehnički bio je još jedna golgota.

Svaki od predmeta koje sam pakovao ima svoje značenje i nosi sećanje na Mikijev i naš život: bermude iz koji su virile mršave, koščate, dečijom paralizom iskrivljene noge, sako koji je oblačio kada je išao u goste, kaput sa slike u poseti bratu od ujaka na kojoj su nasmejani domaćini, majka i on sa samo brat je danas živ, njegov kačket, pidžama, ćebence kojim je preko dana bio prekriven njegov krevet...

Iskidao sam se.

***

U poslednjih pet godina sahranili smo četvoro članova porodice i nekoliko bliskih rođaka i prijatelja. Mikele spava uz majku i oca, uz dedu, tetku, strinu i strica. Obilazimo ih, ne damo da isčile sećanja. Neminovno, i mi ćemo za neku godinu do njih.

Al' svi su mrtvi... i blaženi...
Bršljan je davno prekrio stih...
Od zlih vremena su spašeni...
A trag poštenja i dobrote
K'o oreol, još rominja oko njih...

 



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Spiridon Spiridon 17:54 31.12.2021

..

Lepo si ovo napisao Gazda. Uvek si znao da staviš akcenat na prave vrednosti bile one na ovom ili onom svetu.
angie01 angie01 19:41 31.12.2021

Re: ..

prosle nedelje je u grob spusten kovceg u kome je bila moja druga majka, mladja sestra one koja me je rodila,... pokrivanje zemljom nisam mogla da prihvatim, iako znam da se tako zavrsava put.

neka pocivaju u miru!
zilikaka zilikaka 21:00 31.12.2021

Re: ..

I ja sam prošle nedelje ispratila svoju tetku. Onu koja me je razumela i kad niko nije, i to sa sasvim malo reči. Od uvek su mi i govorili da sam ja zapravo "na Mirjanu".
U dubokoj starosti, aktivna do poslednje sekunde, imala je vazda potrebu da bude od koristi i jedino je plašilo da sobom ne optereti druge, svoje najbliže.
Otišla je u snu, sasvim lako.
I, sve u skladu sa životom, sve je pripremila i za smrt, gde je šta, ko će od komšinica pomoći...baš sve.


..tek će mi nedostajati.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:53 01.01.2022

Re: ..

Lepo si ovo napisao Gazda.

rodni rodni 19:28 31.12.2021

Da!

Slava mu!
Черевићан Черевићан 20:57 31.12.2021

lumen naturale

Od zlih vremena spašeni...

кад животне године стигну у старачке
нормално је исчекивати крај трајању,
далеко да треба панику....... призиват'
и туговати........... од живота одвајању

NNN NNN 01:37 02.01.2022

Danas je 40. dan od kako mi je stric umro

još se nisam suočio

Tebi i tvojima hvala što tse Milivoju bili dobra porodica
razmisljam razmisljam 17:34 02.01.2022

31. децембра пре две године

угасила се моја мама.
Апсурдно, али осетила сам олакшање. Јер, од када је тата умро у дану када су се срушиле куле близнакиње у Њујорку, њена једина жеља је била да му се придружи. Ништа друго јој није било важно, ничему и никоме се није радовала, само је мрачила...
Тако је пропустила силне прилике да ужива у унуцима и праунуцима, али, то је, нажалост, био њен избор.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana