Utorak, 15.6.2021.
Budim se u zoru, u 4h krećem biciklom za Niš, pa onda nastavljam vozom do Beograda, gde posećujem kolegu biciklistu Lazara Pijovića u njegovoj kafanici ispod Pančevačkog mosta. Nakon što me je ugostio (spakovao mi i klopu za nastavak puta), i nakon dugog razgovora sa njim i još jednim kolegom koji nam se u međuvremenu pridružio, nastavio sam preko Borče, izašao na stari put za Novi Sad, tražeći usput mesto za noćenje. Batajnica, Stara i Nova Pazova, Inđija... Ili nema ništa slobodno, ili je skupo. Tako da sam rešio da teram do Novog Sada, ali sam ipak svratio u Sremske Karlovce i tamo našao smeštaj u pansionu "Sobe Gajić".
*
Sreda, 16.6.2021.
Nastavljam za Novi Sad, prolazim kroz centar, već krećem da ga napuštam i onda mi pada na pamet da nisam napravio nijednu fotografiju. Šta sad da slikam, pomislim, ovde u Novom Sadu? I onda se setim da je u NS živeo legendarni Đorđe Balašević, koji nas je nedavno napustio. Palim Google mapu, upisujem "ulica Jovana Cvijića" (koja se spominje u pesmi "Neki novi klinci"), pa pravac tamo. Ulicu nalazim lako, kuću nešto teže. Mislio sam da će biti nešto posebno, uočljiva, međutim kuća broj 33 ne razlikuje se od ostalih u toj ulici. Stajem da bih napravio foto, a dok tu sliku kačim na svoju fb stranicu, prilazi jedan čovek i zvoni na vrata kuće. Ne ta glavna, već vrata pored, na kojima piše "Olivera Savić Balašević", otvara Đoletova udovica, pušta gospodina unutra, a mene pita da li sam i ja nešto želeo. Ja se zbunim, kažem "ne, ne... samo sam slikao kuću". I onda dodajem: "Mnogo mi je žao za Đoleta". Ona reče "hvala", zatvori vrata, a ja se uputih na sastanak sa svojom starom drugaricom, profesorkom engleskog, bivšom leskovčankom, sada novosađankom, sa kojom sam se u međuvremenu čuo telefonom (videla na fb moju objavu, pa me pozvala).
Nakon što smo u jednom kafiću u Futoškoj ulici razgovarali više od sat vremena, nastavljam za Bačku Palanku, stazom uz Dunav (zahvaljujem kolegi iz fb grupe koji me je pre puta obavestio o njenom postojanju), stižem, nalazim hotel ("Fontana"), smeštam se...
Đoletova kuća |
★
Četvrtak, 17.6.2021.
Budim se, kao i prethodnih dana, veoma rano. Ja, stara noćna ptica, "štelujem" se već danima za sutrašnje ustajanje u 6h (start breveta zakazan za 7h), ali za Ilok krećem tek u podne. Prelazim granicu i most na Dunavu, ulazim u Hrvatsku, obilazim i razgledam varoš, menjam 100€ za Kune, kupujem SIM karticu za telefon (nakon što mi je ekspresno pojedeno 15€ sa mog Grčkog broja, koji nisam uspeo/umeo da osposobim za roaming). Nalazim prenoćište u apartmanu "Dunavski raj" (ogroman balkon i super pogled na sever, prema Dunavu).
U 19h odlazim u jedan kafić, na zakazani sastanak sa organizatorom Kornelom i kolegama, njih još 7, koji će sa mnom voziti ovaj maraton. Dvojicu već znam sa biciklističkog foruma (Josip i Ivan), a Aresov film o njegovom učešću na RAAM trci u Americi, gledao sam na YT, pa računam da i njega znam sa interneta. Upoznajemo se svi, Kornel nam priča o ruti, detaljima, kontrolnim tačkama, "bag drop" tačkama, daje nam kartone i road book, daje nam tracker, uređaj pomoću kog će preko jednog sajta u svakom trenutku moći da se vidi naša pozicija na ruti (možemo i mi, tokom vožnje, da gledamo gde se u tom momentu nalaze ostali), potpisujemo izjave da ćemo biti dobri i poštovati saobraćajne propise i sl. (nisam čitao detaljno papir). Na kraju zajednička fotografija, pa natrag u hotel na spavanje.
★
Petak, 18.6.2021.
Buđenje u 6 sati, doručak, pa pravac startno mesto - parking ispred hotela "Dunav". Tu su već Kornel i Marko, a ubrzo stižu i ostali. Grupno (i pojedinačno) fotografisanje i u 07:04 iz Iloka, najistočnijeg naseljenog mesta u Hrvatskoj, krećemo na dugačak put, najpre prema severozapadu...
Na usponu prema gornjem delu grada, Ares nas je sve redom pojedinačno pozdravio, poželeo nam sreću, pa dodao gas i odlepršao. Izuzev Mađara Tibora, koji je vozio nešto sporije, mi ostali, nas šestoro, vozili smo zajedno prvih nekoliko desetina kilometara, pa nas je Marko ostavio kad smo stali na jednoj pumpi. Nastavljamo nas petorica, a ja od ostalih držim distancu od 10-15-20 metara, nemam iskustva u grupnoj vožnji, pa se tako osećam sigurnije.
Prošli smo Vukovar, približavali se Osijeku, a ja sam sve više zaostajao za četvorkom Josip-Ivan-Silvijo-Dražen. Marko je bio malo ispred njih, a Mađar Tibor bio je negde iza mene. Ares je vozio neku svoju vožnju, mislim da mu je cilj bilo obaranje rekorda staze. Inače, brevet 4CC održava se svake godine, ovo je već četvrti, a pre njega vožena je 3 godine i trka HardCro sa sličnom rutom (isti start, cilj i dve glavne kontrolne tačke).
U Osijeku, svojom greškom, pao sam sa bicikla. Zablejao sam se nešto i, kad sam ponovo pogledao napred, prednji točak samo što nije bio upao u tramvajsku šinu. Nisam mogao da okrenem na levu stranu, bilo je kasno, već sam svojom težinom vukao ka šinama, ali uspeo sam da ga okrenem udesno, prešao preko šine, ali mi je zadnji točak upao...
*
Ogulio sam koleno, nagnječio rame i dlanove, polomio retrovizor...
- Rana na kolenu pekla je par sati, pa prestala. Dovoljno je bilo samo da je obrišem antiseptik vlažnom maramicom, jer nije bilo krvarenja. Sreća da je bilo tako, inače bilo bi "ćao, đaci", završen brevet na 75. km... sa jednom upotrebljivom nogom ne bih mogao da nastavim...
- Sa jednom rukom ipak da...
- Rame sam baš dobro lupio o asfalt. Prvog dana žigalo je, kasnije prestalo, ali desna ruka bila je neupotrebljiva ili slabo upotrebljiva još dugo. 2-3 dana nisam mogao tokom vožnje da izvadim bidon s vodom (koji ima izlaz na desnu stranu), da uzmem nešto iz džepa na dresu, bilo šta da uradim kad stanem na pauzi... Sve sam morao levom rukom (a nisam levak). Koliko je bila u autu, govori i sledeći detalj: kada bih hteo tokom vožnje da promenim poziciju za šake, da ih prebacim na rogove (ili obratno), nisam mogao da podignem desnu ruku sa volana, već sam prstima onako kao lazio do nove pozicije, ono kao da prsti hodaju... Trećeg, četvrtog, petog dana i tokom povratka kući, polako je ruka počela da se vraća u funkcionalno stanje, ali vrlo sporo. A čak desetak dana nakon povrede, mučio sam se da skinem majicu, na primer, i nisam mogao da spavam na desnom boku.
- Dlanovi su boleli, i to baš oni delovi koji trpe pritisak tokom vožnje. Ali, da nisam nosio rukavice, i na njima bi koža bila odrana. Ovako bolovi su bili podnošljivi i smanjivali su se kako su dani odmicali.
- Ali, kad sam video da mogu da nastavim vožnju, najbesniji sam bio zbog polomljenog retrovizora, koji je meni najkorisniji dodatak na biciklu i navikao sam uvek da ga imam. Dan-dva pogled mi je tokom vožnje stalno leteo ka njemu... ali njega nije bilo na svom mestu (zamišljao sam kako će biti na prometnoj Jadranskoj magistrali ili kroz Crnu Goru u povratku, bez mog zlatnog retrovizora). Kasnije sam se navikao.
*
Dakle nastavljam dalje, na odustajanje ni ne pomišljam, jedino mi je bilo krivo što u nastavku vožnje neću uživati onoliko koliko sam imao nameru, jer mi slede dodatni problemi (život s jednom rukom), uz one koji već slede po samom opisu "posla": nedovoljno spavanje, jednolična ishrana, vrućina, stalno razmišljanje o nabavci hrane i vode, praćenje rute... (a pojaviće se i problemi sa napajanjem telefona, tj. powerbank-a, ali otom potom)
Pre kontrole u Valpovu, na recepciji jednog hotela, sustiže me Marko, koji je očigledno negde usput zastao. Nakon dobijenog pečata, on tu ostaje, ja odmah nastavljam dalje. Kasnije me ponovo sustiže i nudi mi neku tabletu protiv bolova. Rame me zapravo i ne boli dok vozim (samo "kuca"), već jedino kad pokušam da napravim neki pokret rukom, tako da mu zahvaljujem, ali ne uzimam je.
Malo ispred kontole na INA benzinskoj u Virovitici, prestiže me četvorka Dražen-Silvijo-Josip-Ivan. Oni ostaju tamo na pumpi, ja odmah nastavljam. Prolazim kroz grad u kome sam bio vojnik u sezoni 1985-86 i kasnije, nakon "skidanja" iz vojske, nikada ga više nisam posetio. Produžavam, iako me vuče da skrenem u ulicu koja vodi ka nekadašnjoj kasarni JNA, a sada nekoj višoj školi (kako sam video na Googlu)... možda sledeći put...
Vozim dalje, prolazim sledeću (foto) kontrolnu tačku, slikam "Plavu crkvu" u jednom selu, pa nastavljam. Sunce polako zalazi, ponovo me sustiže četvorka Ivan-Josip-Dražen-Silvijo (Marko je negde ispred, Tibor pozadi), stižem na kontrolnu i bag-drop tačku br. 1, najsevernije mesto u Hrvatskoj, Sveti Martin na Muri. Već pada mrak i iz svoje velike plastične kutije (njih nam Kornel duž rute nosi u svom kombiju), uzimam baterije za svetla i punjenje telefona, rukave i nogavice, nešto od hrane, čistim i podmazujem lanac i teram dalje... Ostali su tu u toj "Wine hous Hažić" ostali da odspavaju nekoliko sati, osim Aresa, koji je satima pre nas prošao, i Marka, koji me je ponovo sustigao i prestigao nakon te kontrole. A šta je uradio Tibor, da li je ostao ili produžio, ne znam. Verovatno nije ostao da spava, jer je na sledećoj bag-drop tački, oko 17h narednog dana, stigao samo nekoliko minuta posle mene.
★
Subota, 19.6.2021.
Postoji ono nepisano pravilo da se na važne vožnje ne ide sa netestiranim, nikad isprobanim stvarima (delovima na biciklu, dodacima i sl.), a ja (budala) upravo to sam uradio na ovom brevetu. Napravio sam jednu kutijicu u koju stanu 3 baterije od po 1,5 volt, one najveće, one najdeblje (tip D). Solar Storm svetlo mi radi na powerbank, u kojem se nalaze baterije tipa 18650, one su od 3,7 volti. E sad, ako se obične baterije povežu redno, to ispadne 1,2v+1,2v+1,2v=3,6v. To ako su one punjive. A ove su čak i jače: 1,5vX3=4,5v.
Tako sam ja svetlo prikačio direktno na baterije, a ne preko USB-a. I to radi, to nije problem. Ali na te baterije u kutijici prikačio sam i jedan "prazan" powerbank, znači izvadio sam iz njega te punjive baterije tipa 18650 koje su bile unutra. I po mojoj logici, to je trebalo da funkcioniše. Ako radi sa tim originalnim baterijama, koje su 3,7v, mora i sa ovim alkalnim, koje su prikačene umesto njih, i koje su čak i jače (4,5v) i većeg su kapaciteta...
Ali nije radilo. Zašto, nemam pojma... Kad prikačim telefon da se puni preko tog powerbank-a sa D alkalnim baterijama, zatreperi jedno plavo svetlance, od 4, koliko ih ukupno ima (indikatori, pokazuju koliko je powerbank napunjen), pa se odmah ugasi. Kako su te debele baterije jake, trebalo bi sve 4 lampice da svetle, kao kad je powerbank pun. Ali u praksi nije funkcionisalo kako je trebalo po toj mojoj teoriji... Zašto? Ne znam.
*
I tako... jedini "normalan" powerbank ostao mi je kod Kornela u kombiju, u mom plastičnom boksu. Već sam bio odmakao od kontrolne tačke, prešao neke uspone, nije mi se vraćalo nazad po njega. Stao sam da proverim i "pritegnem" sve te žičice koje sam iskombinovao sa baterijama, svetlom i powerbankom, ali ništa... ne radi mi punjenje telefona.
Nastavio sam da vozim, pa sam opet stao ispod jedne bandere sa jakom sijalicom i ponovo sve proverio. Pa sam onda powerbank zamenio drugim (bio sam toliko mudar da ponesem i rezervni), ali ništa... Zadržao sam se i tu dobrih pola sata. Jedan mladić iz kuće tu u blizini izašao je napolje i pitao me treba li mi pomoć. Ja sam mu rekao u čemu je problem i zamolio ga da mi proda ako može neki svoj powerbank (ako je pun). On je kazao da nema i da je mislio da sam probušio gumu.
Ništa, ode on, a ja počeh da sakupljam razbacane stvarčice i da se spremam za pokret. U tom trenutku prolete neki biciklista putem. Kasno sam ga video i nije me čuo kad sam ga pozvao. A mislim da je to bio jedan kolega sa biciklističkog foruma, koji je iz Varaždina, i koji je došao gore na kontrolnu tačku da nas poseti (i ja sam malo popričao s njim, opisao mi je deonicu do Varaždina). Bilo bi super da me je čuo kad sam ga pozvao, da je stao, i da mi je pozajmio neki svoj powerbank, tu odmah, ako ima, ili nakon što navratimo do njegove kuće u Varaždinu...
Ovako ništa... baterija na 40%, telefon mi treba za navigaciju, nemam čime da ga dopunim, još nije ni ponoć, a sledeći susret sa Kornelom biće tek sutradan u kasnim popodnevnim satima. Vozio sam i razmišljao o mogućim rešenjima:
- Možda da u Karlovcu kupim powerbank, ako uopšte stignem do tog grada.
- Možda da pozovem Kornela i da mu kažem da nekom od kolega da moj powerbank koji je kod njega u kombiju, pa da mi ga on donese. Ali onda bih morao da stanem i čekam satima, jer svi su oni (pretpostavljao sam) ostali gore u Sv. Martinu na Muri da spavaju.
- Možda ujutro, kad svane, da pitam negde u nekoj radnji, kafiću, kući... pojma nemam gde, da ubacim telefon u neku utičnicu na punjenje... ali nisam imao ni punjač, i on je kod Kornela, već samo kabl, pa bih eto morao da tražim da se poslužim i nečijim punjačem...
*
Naravno, pogasio sam sve na telefonu, ostavio uključenu samo lokaciju i aplikaciju OsmAnd, koja radi bez interneta, i u kojoj imam ubačenu rutu breveta i skinutu mapu Hrvatske. Svetlo ekrana na minimumu, pošto je noć (a brinuo sam kako će biti kad svane i kad budem morao da pojačam to svetlo), ekran telefona isključen i samo povremeno ga uključim da bih proverio da li sam na ruti i da li uskoro ima nekih skretanja.
I, za divno čudo, u takvom štedljivom modu, % napunjenosti baterije vrlo sporo se smanjivao tokom noći, pa mi je malo laknulo i počeo sam da verujem da možda mogu čak nekako i da doguram do Kornela i sledeće bag-drop tačke, gde me čeka moj zlatni powerbank, s kojim mogu 2 puta da napunim telefon.
*
Kažu, nikad čovek ne zna zašto je nešto dobro, nešto što možda u prvom trenutku ne izgleda tako. Primer koji ide u prilog tome je i ovo: Uključio sam na startu breveta aplikaciju "Ride with GPS", koja je trebalo da mi snimi celu vožnju, pa bih na kraju breveta imao određene podatke (kilometraža, elevacija, ukupno vreme, efektivno vreme vožnje, prosečna brzina itd.). Međutim, kad sam nakon stotinak km od Iloka proverio aplikaciju, video sam da je zasrala i izvlačila neke prave linije, pa sam je ljutito isključio (po običaju Strava, ili sad RWGPS, zabaguju mi baš na važnim vožnjama, kao što su bile hiljadarka i PBP 2019. ili sad ovaj 4CC). Da je normalno radila i "jela" mi bateriju telefona, % napunjenosti sada bi bio znatno niži, a ja u još većem problemu. Ovako, činilo se da ću se nekako izvući...
*
Prolazim Varaždin, približavam se Zagrebu, obilazim ga, prolazim kroz Sesvete, ruta stalno ide nešto na cik-cak, pa često palim ekran. I u svom tom zamajavanju s telefonom i rutom, zaboravio sam da imam kontrolnu tačku na 420. kilometru. Kad sam se setio, bio sam već na oko 423 km. Šta ću, okrenem se i pratim rutu u kontra smeru. Nakon par kilometara nailazim na benzinsku pumpu, vidim zatvorena i setim se da je Kornel rekao da kad je pumpa zatvorena (a imali smo više kontrolnih tačaka na benzinskim), onda treba samo da napravimo fotografiju: ili selfi sa pumpom, ili da se vide bicikl i pumpa...
*
Digresija: Kasnije tokom dana, kada sam pogledao svoj karton, video sam da sam zapravo fotografisao pogrešnu pumpu, ova moja bila je "Petrol", a trebalo je da uslikam neku drugu. Zabrinuo sam se da li će mi Kornel priznati tu kontrolnu tačku (ako ne prizna, propada ceo brevet), pa sam mu se, kad smo se popodne videli, zakleo u decu da sam prošao rutom kroz Sesvete, nisam skrenuo sa nje nigde (a ruta je valjda i najkraći put prema Karlovcu), a on je rekao da je video (na sajtu za praćenje) da sam prošao i da nema problema...
*
Svanulo je, prolazim kroz razna sela, prelazim neke uspone, kad je počelo radno vreme navraćam u jedan seoski dućan i kupujem hranu za nastupajući dan: hleb, jogurt, sir za mazanje, topljeni sir (tzv. Zdenka), Koktu i pojma nemam šta još, zaboravio sam (sigurno i nešto slatko i slano)... Doručkujem na brzaka, pa nastavljam.
U 7:04 proveravam kilometražu: za tačno 24 sata od starta, prešao sam 503 km, što i nije nešto, s obzirom na to da smo prvih 350 km, a dobar deo i kasnije, vozili po ravnici. Imao sam i bolje rezultate od ovoga na 24 časa, recimo 566 km prošle godine na 600 km brevetu. Ali tada sam imao samo oko 90 minuta ukupnog stajanja, a sad se nakupilo oko 4 sata.
Prolazim Karlovac, pa se čekiram na INA benzinskoj pumpi u mestu Duga Resa.
I onda kreću usponi, Gorski Kotar, je l' te. Meni potpuno nepoznat kraj. Znam ga jedino po seriji "Kapelski kresovi": Dimnjačar, Jastreb, Kritičar, onaj profesor, 'talijani okupatori, put "Lujzijana", Delnice itd.
Usponi, vrućina, usponi, vrućina... treba biti oprezan i ne ostati bez vode, naročito mi koji ne poznajemo teren, a ne smemo da držimo uključen telefon sa mapom da bismo videli da li uskoro nailazimo na neko selo ili ne. Subota je, motorciklisti piče prema Rijeci, prema moru, baš ih ima mnogo...
Pravim jednu veću pauzu, od 20-ak minuta da bih očistio i podmazao lanac na biciklu, jeo 'lebac i dokrajčio čajnu "Zlatiborac", koju vučem još iz Bačke Palanke. I tada jedini put tokom breveta skidam patike (i čarape). Znači kasnije, sve do cilja, nisam više nikad skinuo patike, čak ni dok sam spavao (osim u Istri, ali samo na par sekundi, kad sam tokom noći navlačio/skidao nogavice).
Dok pauziram, pretiče me Marko (opet sam ga usput prošao negde, a nisam ga video), pita me kako sam, kako rame... Preticali smo jedan drugoga još par puta narednih dana (dok jedan od nas dvojice spava), ali više se nismo videli, sve do večere na cilju, u Molunatu.
Tu u Gorskom Kotaru trošim svoja 4-5 gela koja sam poneo iz Grčke. Pa kad ću ako neću sad, sad su teške muke... Jesu skupi ti gelovi, ali i pomažu, što jes'-jes'.
*
Prolazim Delnice, grad(ić) na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, kako piše na jednoj tabli kraj puta. Zovem Kornela i pitam ga da li će možda biti malo ranije na bag-drop tački, jer smo po programu imali svakodnevni termin od 18h do 24h za korišćenje te pogodnosti da možemo nešto od svojih stvari da uzmemo ili ostavimo u njegovom kombiju. Jedva ga čujem od buke, ali kapiram da će biti tamo. Ipak stajem da jedem, da bih izgubio nešto vremena, da ne bih stigao prerano.
Sledi veliki spust i oko 17h nailazim na Kornela i njegov kombi. Dok menjam dres, uzimam powerbank (konačno sam ga se dokopao) i nove baterije, eto ga i Tibor. Baš me iznenadio, mislio sam da je dosta zaostao, ali izgleda da ni on nije spavao celu noć. I on menja dres, uzima-ostavlja neke svoje stvarčice i krećemo dalje zajedno. Super, mislio sam... zajedno ćemo u Istru. Ali ne, on je već rezervisao sobu u mestu Matulji, pa smo se nakon čekiranja na INA benzinskoj u tom mestu razdvojili... Inače, on mi je tu pomogao, znao je da treba da se spustimo niže do te kontrolne tačke (pumpe), pa da se ponovo vratimo gore u Matulje i nastavimo dalje po ruti. Kornel je to verovatno rekao na sastanku, veče pre starta, ali za mene bilo je previše informacija na tom brifingu, previše podataka, imena mesta koja mi ništa ne znače itd, tako da sam istog momenta sve zaboravio. Mislio sam "imam rutu, sledim rutu, pazim na kontrolne tačke i nema tu šta..." Ali eto, samo zahvaljujući Tiboru, nisam ponovo zabrljao, kao u Sesvetama.
Pošto je i narednog dana Kornelov bag-drop servis trebalo da ima "radno vreme" 18-24h, nisam bio rad sutradan ponovo da ga zezam (da malo ranije otvori "šalter"), jer sam mislio da ću opet stići pre 18h do njega, pa sam iz svog boksa uzeo 2 kompleta baterija za rasvetu (znači 6 komada onih debelih), tako da narednog dana ne bih ni morao da koristim bag-drop uslugu. Mislio sam da jedan komplet sakrijem usput, negde u nekom grmlju na ulasku u Istru i da ga pokupim u povratku. Ali mrzelo me, pa sam tako, kao mazga, tih 6 baterija (koje su teške možda oko 1 kg) prošetao po brdovitoj Istri: tamo, pa 'vamo, ukupno više od 200 km... A nijedan komplet, od ta dva nova, zapravo nije mi ni bio potreban, jer je ispostavilo da sa 3 debele baterije, tj. jednim kompletom, mogu da izguram 2 noći, a tek polovinom treće noći svetlo mi oslabi, pa nije loše da se zamene baterije (u nuždi, mogle bi i tu treću noć da izguraju). Ali, eto... tako je to kad na vožnju kreneš sa neisprobanim novitetima.
*
Znači Tibor odlazi na spavanje, a ja nastavljam dalje. Ove godine ne ide se (zbog radova na putu) u Istru preko čuvene planine Učka, a baš sam želeo da se uhvatim u koštac s njom i proverim da li je ta Učka baš tolika kUčka, strah i trepet za bicikliste... Ide se zaobilaznim putem: nešto manje uspona, ali 25 km viška (ukupno, u oba smera).
ovako izgleda online praćenje naših pozicija |
*
Navraćam u jednu kuću, razgovaram sa domaćinom koji je u gipsu, igrao čovek fudbal prvi put nakon 20 godina, pa polomio nogu. Negova majka puni mi zalihe vode, dok ja s njim pričam desetak minuta, o svemu i svačemu, onako kao da smo stari znanci... Pozdravljam ih, zakazujem im ponovni susret za sledeću godinu u isto vreme (da, već sam siguran da ovaj brevet želim da vozim svake godine) i odlazim u noć...
Put je u prilično lošem stanju, na spustovima moram da kočim više nego što bih da je dan. Divljina, zveri pretrčavaju put ili šuškaju negde sa strane u grmlju. Pomislio sam da, ako niko ne zna gde je tačno predeo za koji se može reći da je "na kraju sveta", onda makar Hrvati mogu biti sigurni da je ovaj severni deo Istre "na kraju Hrvatske": tako blizu civilizacije, a takva divlja divljina.
foto sa povratka (u odlasku je bio mrak) |
*
Pošto sam se predveče dokopao svog powerbank-a, i pošto mi je plan bio da na drugoj glavnoj kontrolnoj tački, Savudrija - najzapadnije mesto u Hrvatskoj, konačno napravim pauzu, gde bi se, dok ja spavam, dopunili i telefon i taj powebank, tokom vožnje po Istri uključio sam internet, slušao Naxi radio (ex-YU muzika), češće palio ekran na telefonu... U Savudriji je kontrola bila na recepciji jednog kampinga, pa sam nameravao kod njih da prenoćim, u nekoj kamp kućici ili šta već imaju...
Na sajtu Blackblox vidim da je Marko negde ispred mene, a da se Ares vraća iz Savudrije i da ćemo se uskoro sresti. I sreli smo se usred te divljine, u mrklom mraku, pričali 15-20 minuta o raznim stvarima: njegovom učešću na RAAM-u, ishrani... Reče da je imao problema sa stomakom, pa je zato usporio, napravio pauzu (inače prvog dana ni brzi voz mu nije bio ravan). Interesantan čovek taj Ares, osim toga što je jedan od najboljih ultrabiciklista u Hrvatskoj (možda i najbolji?), a i šire... Pitao sam ga zašto ne vozi TCR trku, jer bi 'ladno mogao i da pobedi na njoj, a on mi reče da mu se ne vozi kroz neke "indijanske" države. Verovatno da me ne uvredi, nije baš imenovao Srbiju, već neke druge zemlje, a ja sam pokušao da ga razuverim, da nije opasno voziti kroz njih. Sad, da li sam uspeo tako na brzinu... ne verujem.
*
Zanimljivost: u jednom momentu put ulazi na teritoriju države Slovenije. Postoji ogromna gvozdena kapija na ulazu, put je u nastavku ograđen sa obe strane visokom žičanom ogradom, nakon par stotina metara dolazi se do graničnog prelaza i, ko hoće, može da skrene ka njemu i da uđe u "Deželu", a ja sledim rutu i nastavljam istim putem, koji savija ulevo i, opet nakon par stotina metara, vraća se u Hrvatsku (opet kroz ogromnu gvozdenu kapiju). Znači Slovenci bi teoretski mogli u svakom trenutku da zatvore te dve kapije, praktično da preseku put i onemoguće protok saobraćaja kroz taj deo severne Istre.
*
Završavam sa penjanjem, počinje spust. Vidim dole sve crno i, onako brljiv od nespavanja, zaključim da je to more. Poneko svetlo u tom crnilu - mislim to su ribarski brodovi. Neko mesto dole, neka varoš, pa valjda je to ta Savudrija... Znači stigao sam, sad ću konačno da spavam, vozio sam bez prekida dva dana i jednu celu noć, ovo mi je već druga noć u sedlu...
Spust je strašan (u šta ću se uveriti i u povratku, kada će mi to biti uspon) i moram mnogo da kočim, pa shvatam da su mi kočnice već prosvirale, trebalo je pre breveta da zamenim pločice (pakne), a možda i rotore (diskove). Spuštam se konačno dole, ali mora ni od korova... Proveravam kilometražu: pa da, ima još 40-ak km do Savudrije. Ovo ovde je Buzet. Prohladno je, stavljam rukave i nogavice, pa nastavljam. Put je odličan, ravnica je, za divno čudo, što me potpuno iznenađuje, al' ne bunim se i pičim tri'es' na sat...
taj predeo, ali danju |
Nikako da stignem, nigde mora. Kakva je ova Istra, gde to more? Skrećem sa glavnog druma, pa preko nekih sela gore-dole, gore-dole... i eto ga Umag. Ali do Savudrije i toplog kreveta ima još ogromnih 7 km, koji nikako da prođu.
Ok, na kraju stižem u Savudriju, nešto posle 02h.
43 sati nakon starta.
Bez spavanja.
2 pauze od po pola sata (problemi sa powerbank-om), 2-3 pauze od po 20-ak minuta i mnoštvo kratkih, u trajanju od nekoliko do 5-10 minuta.
foto ne dočarava najbolje, uživo je utisak skroz drugačiji |