Koliko god sitkomi nekima možda delovali trivijalno, puni stereotipnih likova i tema, površnih prikaza svih mogućih slojeva urbanog i ruralnog stanovništva, kao i plitkih i predvidljivih poruka, mnogi su odavno uvideli da bi ih trebalo shvatiti krajnje ozbiljno. Kako zbog prilično složenih političkih, ideoloških ili društvenih poruka koje se njima prenose, tako i u smislu formiranja nekakvog globalnog kolektivnog pamćenja, možda čak i više nego bilo koji drugi medij. Jer, popularna kultura je odavno postala glavni prenosnik ideja, po nekima i više nego što su to danas formalno obrazovanje ili umetnost. A opet, televizija je kraljica popularne kulture, uz sitkome kao nesporne kraljeve televizije.
Naravno, oni koji ozbiljnije pristupaju komedijama situacije (da ne pominjemo i sve koji ozbiljno dobro od njih žive) posvećuju im opsežne studije, kao i istaknute naučne radove i disertacije. Do te mere da po nekima sitkom komunicira sa publikom ne na jednom, već na najmanje pet nivoa. I to ne samo po osnovu tema kojima se bave, već i preko uobičajenih likova i premisa na kojima se zasnivaju, kao i samom strukturom i karakterističnom simbolikom koju koriste.
Na primer, prema pomenutim israživačima u sitkomima se neretko provlače plejade karakterističnih likova, tipa "dvorskih luda" (od kojih su najzastupljenije one „mudre"), nasilnika, prevaranata, svadljivih žena, "malih ljudi", kao i mnogih drugih etničkih, religijskih, rasnih ili profesionalnih stereotipa. I gde je jedna od poenti možda upravo i u tome da su pripadnici grupacija kojima se sitkomi bave, koliko god bili međusobno različiti, na određeni način uklopljeni u celokupnu zajednicu.
Sad, tema bloga uopšte i nije u tome da se bavi nekakvim specijalističkim detaljima, već pre da iznese jedan koji mnogi smatraju ključnim, i zbog kojih su sitkomi verovatno upravo toliko i bitni. I šta je to uopšte u sitkomima što ih čini spomenicima lokalne i globalne kulture, kao i sveukupnog "našeg načina života"?
Naime, čitava drama (ili komedija) sitkoma započinje onog trenutka kada uljuljkana svakodnevnica tipičnih junaka (znači sveopšta svakodnevnica, odnosno, "naš način života") preti da bude uzburkana. I gde je sva uskomešana energija unutar sitkoma usmerena ka uspostavljanju stanja normalnosti koje je prethodilo poremećaju, odnosno uspostavljanju prethodnog stanja "našeg načina života" bez ikakve bitnije promene. I to upravo mnogi i potenciraju kao osnovnu karakteristiku sitkoma koja ih i čini toliko uticajnim - da se raspršivanjem privida, kao i osujećivanjem ikakve značajnije mogućnosti suštinske promene upravo i gradi spomenik vladajućoj kulturi i uvreženom načinu života.
Sad, neki bi rekli da je sve to dijametralno suprotno pričama o američkim i drugim pretežno zapadnjačkim snovima o stalnom progresu i promenama, ali i stikomi su pretežno zapadnjački, zar ne. Kao i veličanje uljuljkanosti svih mogućih vidova srednje klase, koje su upravo i nastajale otprilike kada i stikomi. A opet, zar se sitkomi na kraju krajeva u dobroj meri upravo i ne bave različitim vidovima srednjih klasa, ili, ako ništa drugo, ono bar srednjih klasa u pokušaju (ne znam da li postoje sitkomi o sirotinji i proleterima, kao i o tajkunima ili o ko zna kakvim sve ne vrstama magnata).
Naime, gotovo svaka epizoda sitkoma ima identičnu strukturu - nekakva minorna pretnja izazvana sitnim nesporazumom ili blamom, kao i iznenadnom mogućnošću promene, izaziva "pretnju" uobičajenom načinu života junaka. Suočeni sa "opasnošću", problemom ili neočekivanom prilikom, junaci dodatno komplikuju stvari i čine ih još gorim, izazivajući kumulativno dodatne sekundarne probleme. Zaplet divergira (najviše podgrejan nemogućnošću, kao i "tvrdoglavošću" junaka u odnosu na izvesnost promena) i kulminira neočekivanom i ničim zasluženom čudotvornom intervencijom nekakve spoljne sile (nešto slično liku "dues ex machine" iz grčkih drama). Nakon čega se iznenada uspostavlja stanje normalnosti, sve je zaboravljeno i oprošteno, svi problemi rešeni, bez da su naši junaci morali da se promene i za jotu.
Sad, koliko je ovaj model komuniciranja sa publikom efikasan pokazale su decenije, ali bi nešto slično jednako mogla da pokaže i naša svakodnevica. Jer, zamislite koliko bi u tumačenju aktuelnih problema efikasniji bili sitkomi u poređenju sa gomilom eksperata ili političara. Na primer, koliko bi sitkomi o ruskim i ukrajinskim susedima u nekakvom bruklinskom getu, ili možda pre o poslednjim evropskim antivakserima, bili efektniji od drugačijih pokušaja.
Na kraju krajeva, koliko se i naši sitkomi (odnosno pre mešavine sapunica i stikoma koje se vrte i repriziraju zadnjih 30-40 godina - o, ne znam, svim onim boljim životima, vrućim vetrovima ili srećnim ljudima) uklapaju u gore navedene obrasce i modele. Pa, na prvi pogled izgleda prilično.
A opet, što i da ne. Jer, i mi smo još onda, kao i sada, imali nekakvu srednju klasu, ili u najmanju ruku bar srednju klasu u pokušaju.