Kada za nekoga kažemo da je duševan, time podrazumevamo sve najbolje ljudske osobine. Pre svega Empatiju, samilost, brižnost, ljubaznost, predusretljivost prema svima i svakome, ljubav prema svemu u Prirodi, pre svega čoveku, osmeh, pomoć svakome kome je potrebna… Retki su danas takvi ljudi! Iznenadim se kada vidim ili doživim takvu osobu na delu. Ono što bi trebalo da bude normalno, da se podrazumeva, ispada kao eksces koji nije uobičajen! Živeti u savršenoj dobroti znači ostvariti svoj život u svemu, piše Radakirišnan u svojoj obimnoj Indijskoj Filosofiji analizirajući Etiku upanišada. Većina je ljudi frustrirana, besna, ponekad čak i bez razloga. U svakom ljudskom biću postoji i dobro i zlo. Ubeđen sam da i u zlom čoveku, možda sam naivan, postoji zrnce dobrote. Kod takvih osoba je potrebna vrlo ekstremna situacija da bi dobro izašlo na videlo.
O duši postoji bezbroj interpretacija u istoriji ljudskog razvoja.
Duša (grčki psihe, latinski anima) jeste entitet za koji se u mnogim verskim I filosofskim tradicijama pretpostavlja da postoji samo u živim bićima. Duša je ono što čini život, princip života, znak života, ono što se samom sobom pokreće.
U mnogim religioznim, filosofskim i mitološkim tradicijama, duša je bestelesna esencija živog bića. Neke tradicije ne prave razliku između ljudske duše i duha pa se ta dva termina često koriste kao sinonimi.
Reč duša i duh etimološki su povezane sa disanjem, jednim od najočiglednijih znakova života kod živih bića. Grčka reč za dušu, psiha je takođe nastala od reči disati.
Indijske religije (pre svega hinduizam i đainizam) smatraju da su sva živa bića od najmanjih bakterija do najvećih sisara, duše same po sebi (atmanm điva) i da imaju svoje fizičke prezentacije (telo) u svetu. Stvarno biće je duša a telo je samo mehanizam da se doživi karma tog života.
Budizam uči da su sve stvari u konstantnom stanju toka, sve se menja i permanentno stanje ne postoji po sebi. Stoga, ljudsko biće nema trajnu suštinu. Prema ovoj doktrini nesopstva, reči ja ili meni se ne odnose na bilo koju fiksnu stvar.
Doktrina nesopstva nije vid materijalizma i budizam ne poriče postojanje nematerijalnih entiteta. Ako se reč duša odnosi samo na nematerijalnu komponentu u živim bićima koja može da nastavi s postojanjem nakon smrti, onda budizam ne poriče postojanje duše. Umesto toga, budizam poriče postojanje trajnog entiteta koji ostaje stalan iza promenljivih telesnih i netelesnih komponenti živog bića. Kao što se telo menja od trenutka do trenutka, kao što misli dolaze i odlaze, tako ne postoji stalno stanje koje je u osnovi uma i koje doživljava te misli. Stanja svesti jednostavno se pojavljuju i nestaju bez mislioca iza njih. Kada telo umre, budisti veruju da se mentalni procesi nastavljaju i da se ponovo rađaju u novom telu. Budući da se mentalni procesi neprekidno menjaju, biće koje je ponovo rođeno nije ni potpuno različito od, niti potpuno isto sa bićem koje je umrlo.
Stari Egipćani su čovečiju dušu razvrstavali u pet klasa: ren, ba ka, sheut i ib. Duša koja u čovjeku prebiva, verovalo se, zvala se ha, u množini haw. Najvažniji deo duše je za egipćane bio ib, srce a ono je ključ zagrobnog života.
Ba, ka i akh
Prvi elementi duše su povezani sa životom, dok se drugi smatraju uglavnom pogrebnima. Ba je deo duše nakon smrti, a ponekad je smatrana samom dušom nakon smrti.
Na primer, čaplja Bennu je Ra-ova ba. Ba je ponekad portretirana u obliku ptice ljudske glave koja leti iz groba ili napušta telo. Ba se prvi put spominje u Tekstovima piramida, u Starom kraljevstvu. Ka, životna sila je sila svega živoga, a stvorio ju je Hnum, bog-ovan koji stvara ljude na grnčarskom točku i stavlja ih u utrobe njihovih majki. Ka je trebala piće i hranu i nakon smrti, a za to se brinula Hathor na zapadu. Akh je dio duše, a nastaje nakon suđenja i može poprimiti fizička obilježja, pa čak i postati duh koji se prima među bogove.
Hrišćanstvo uči da je duša inicijalno dobra i besmrtna. Čovek se prema Bibliji sastoji iz tela i duše, koja oživljava telo, nadahnjuje ga. Zato dušu u Bibliji često nazivaju duhom života ili duhom. Duša ne potiče od tela, već predstavlja posebnu snagu koja ima svoj izvor u bogu. Dušu imaju i životinje. Dušu čoveka bog je stvorio načinom koji je nazvan udahnućem božjim. Za razliku od životinja, duša čovekova ima posebne osobine jer je jedino čovek stvoren pogodno bogu. Posebne osobine ljudske duše su jedinstvo, duhovnost, besmrtnost, sposobnost razuma, slobode i dar govora.
Pazite na svoje telo kao da ćete živeti večno a na svoju dušu kao da ćete sutra umreti, veli Sveti Avgustin.
Kod prvih grčkih filosofa nije bilo jasnog razlikovanja pojmova duše i duha ili uma. Štaviše Ksenofont izričito tvrdi da su duča i um isto. Demokrit i Epikur (atomisti) su dušu zamišljali kao supstancu složenu iz najfinijih atoma pa prema tome propadljivu (propadanje je isto što i razlaganje).
Platon je smatrao dušu za jedno bez delova i prema tome, nepropadljivo, Pošto je još u antičko doba bilo očigledno da se organske materije razlažu, Platon je smatrao da nematerijalnost duše predstavlja fundamentalni uslov za njenu besmrtnost. Ni Platon ni Aristotel nisu mislili da samo ljudska bića imaju dušu. Aristotel je razlikovao: 1. Razumsku dušu, koju poseduje samo čovek, 2. Čulnu dušu, koje poseduju životinje i 3. vegetativnu dušu koju imaju biljke.
Islam: Suština duše je tajna koja je samo Bogu poznata. Allah nije dao čoveku sposobnost da spozna biće duše. Uzvišeni Allah u Kuranu veli: Pitaćete (Muhamede) o duši, (reci) duša je stvar moga Gospoda (tj samo ON poznaje bit duše), vase je znanje ograničeno da biste mogli spoznati biće duše kao i mnoge druge tajne.
Suhravardi, jedan od najslavnijih islamskih filosofa:
Odričuči se svog tela i ostavljajući ga po strani, ja bih se često osamio sa svojom dušom. Bio bih tada poput osobe koja se oslobodila svog tela, koja je uklonila prirodne zastore i koja se odrekla materije. Bio bih unesen u svoju bit i izvučen iz drugih stvari. Tada bih video u svojoj duši divotu, veličanstvo, sjaj i lepote čudnovate i prefinjene i ostajao bih zapanjen. Saznao bih da sam jedan deo najuzvišenijeg, plemenitog sveta.
Za Dekarta, duša je deo duhovne supstancije (latinski res cogitas) i po svojoj prirodi je neprostorna i bez ikakvih drugih svojstava materije. Dekart je smatrao da samo ljudska bića poseduju dušu i da njena nematerijalna priroda omogućava slobodu, iako je ljudsko telo uslovljeno determinističkim fizičkim zakonima. Po Dekartovom shvatanju, životinje su mašine bez duše.
Fransis Bejkon je pretpostavljao da i životinje imaju dušu ali samo u obliku onoga što je nazvao anima sensibilis.