Društvo| Literatura| Region| Umetnost| Život

Atentat produženog trajanja

Nebojša Milenković RSS / 27.03.2022. u 17:23

20131.jpg

Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.

 

Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:

– Jeste li vi Igor Basarić?

– Da, izvolite...

– Nemojte pogrešno shvatiti, gospođica je uvek bila tako ljubazna i draga, ali stan više ne mogu da joj čuvam...

– Molim vas, budite konkretniji.

– Dužna je već četvrtu kiriju te sam morao ući u stan i detaljno pregledati njene stvari, ne bih li pronašao nekog ko je poznaje. Mislim, naravno, na gospođicu Ana Mariju...

Izgovarajući, ćutke mi je pružio knjigu na čijoj je prvoj praznoj stranici krasnopisom ispisana posveta: Draga Anamarija, Ako se kojim slučajem ne dogodi da negde opet sretnem tvoje oči – znaj da će to biti najlepša stvar koju sam u životu propustio da učinim... S očaranošću, Igor

Zanemarim li nepotrebnu patetiku, rukopis je nesumnjivo moj. Nema datuma ali, s obzirom na to da sam joj pogrešno napisao ime, očito je pisana odmah po izlasku iz štampe – ne znam kako bih drukčije, osim gužvom koja se oko knjige tada stvorila, objasnio što se trenutka tog prvog susreta ne mogu setiti. Kao glas iz drugog života, ili glas nekadašnjeg mene, kog ni sâm više ne raspoznajem. Nelogično je i što sam se, umesto uobičajenog „Srdačno, Igor“, potpisao upravo ovako. Vrativši se starčiću, saznao sam da je komšijskom istragom utvrdio kako se nakon dvanaestog marta u stanu nije pojavljivala. Detaljno je opisivao kako joj je garderoba razbacana svud po podu, što ga je dodatno zabrinulo – budući da je gospođica bila vanredno pedantna. Čak je i krevet ostavila nenamešten, što nanovo implicira kako je iz stana izletela u prevelikoj žurbi.

– Da li je žurila ili, možda, od nečeg bežala?!

Zamolio sam da pričeka dok skoknem do bankomata, kako bih mu isplatio zaostale kirije – praktično otkupivši kofer kog je, očito, po svaku cenu hteo da se reši. Upadljivo je oslovljavajući u prošlom vremenu, stanodavac je izrazio bojazan da je gospođica nekako povezana saZemunskim klanom, te je i kofer s njenim stvarima držao za krajnje riskantan dokaz koji bi njega lično mogao uvesti u opasne probleme... Ni sâm ne mogu dokučiti na koji su način Ana Marijina i sudbina ubijenog premijera povezani – ali nekakva veza svakako postoji. Od prijateljice koja radi na B92, pokušao sam saznati ima li u priči o atentatu skrivenih detalja, koji bi mi ukazali na bilo kakav trag:

– Znaš li je li u atentatu eventualno pogođen još neko?

– O bože i vi pisci, pa na svim vestima možeš čuti kako je ranjen i telohranitelj Veruović.

– Ne mislim na telohranitelja, to znam i sâm, zanima me je li stradao još neko od civila? Konkretno, jedna žena. Mlada. Oko tridesete...

Internom istragom, vođenom u sopstvenoj glavi, potcrtavajući podudarnosti, shvatao sam kako su oboje bili taoci hroničnog izostanka društvene normalnosti. Kad god bismo, šetajući gradom, naleteli na grafit „Mladić srpski heroj!“, obuzimali su je napadi besa:

– Ali KAKO MOGU da pišu takve stvari? Herojstvo nije zločin!

Govorila je, ne vodeći računa da li neko sluša, niti kakve reakcije proizvodi. Neprijatnosti je nisu plašile. Štaviše, kao da ih je priželjkivala – pošto je svaki put imala spremne odgovore. Jednom joj se, dok smo na Zelenom vencu čekali bus, da se prebacimo do Muzeja savremene umetnosti, stariji gospodin, nimalo prijateljski raspoložen, akcentom očito njen zemljak, usprotivio kontrapitanjem:

– Kako možete da pričate takve gluposti!? On je ipak pripadnik našeg naroda.

– Ne, on je pripadnik naroda zločinaca! Uostalom, ako je heroj, zašto se onda krije kao baba, umjesto da se suoči s posljedicama vlastitog „herojstva“?

Iskoristivši sagovornikovu zatečenost, spremno je razvila tezu kako na Balkanu samo zločin predstavlja konstantu – te da su, za razliku od unesrećenog naroda, zločinci krajnje solidarni:

– I Šešelj, i Arkan, i Mladić, i Naser Orić, i general Gotovina, i Ćelo, i Caco, i Batko, i vojnici HVO koji su srušili Stari most – svi su oni pripadnici jednog istog naroda. Naroda zločinaca!

Strahujući da joj se nešto ne dogodi, nikad je nisam glasno podržao. Umesto toga, incidente sam relativizovao, pravdajući ih ratnom traumom, nakon čega bi razočarano zaćutala. Niti koje nas povezuju s drugim ljudima nekad su toliko tanke da i najmanji dašak, čak i unutrašnjeg vetra, može da ih raskine. Na isti način, potpuno sâm, uzdajući se isključivo u svoju inteligenciju – sa njim povremeno praveći iznuđene kompromise – istom zlu pokušavao se suprotstaviti i Zoran Đinđić. Unekoliko im je i retorika bila slična... Sleđen strahom, iščitavao sam crne hronike, raspitivao se po beogradskim bolnicama... Poslednji put video sam je u danu u kom smo se vratili iz Sarajeva. Na sebi je nosila ljubičaste hulahopke i dugačak, svetlobraon džemper, pleten od tanke vunice, dužine neznatno iznad kolena, pripijen tako da sjajno ocrtava obrise njenog vižljastog tela. Pokušavao sam da dokučim nosi li ispod džempera i suknju – no, pošto se ništa nije ocrtavalo, tu sam mogućnost brzo odbacio... Dvanaestog marta, oko deset i petnaest, čuli smo se telefonom. Pred kraj razgovora, prvi put mi je rekla da me voli. Tačnije, ne baš da me voli, već da će me uvijek voljeti. Bilo je nečeg užasavajuće zloslutnog u načinu na koji je izgovarala „Uvijek ću te voljeti“. Nikad mi nije zvučala tužnije i nežnije no tad. Zašto je upotrebila futur – pritom svaku od reči kotrljajući neprirodno sporo, ostavljajući prostor da se između njih ugnezdi tišina – stavljajući mi do znanja da izgovoreno sadrži više no što sam mogao da čujem. Je li se već tad svesno opraštala od mene? Ugovorili smo da se oko jedan nađemo u bifeu Poleta. Otkad sam čuo to Uvijek ću te voljeti, ove me reči progone poput tajnog kôda, u čije značenje još ne mogu da proniknem. U Polet sam stigao oko pola dvanaest. Sa šanka pokupivši Vreme i Danas, naručio sam kafu i viski, popevši se na galeriju, gde sam tobož zainteresovano probao da čitam. Danas je pisao o predstojećem štrajku oružara, donoseći i razgovor s Matijom Bećkovićem na temu je li pesnik bio saradnik Službe državne bezbednosti, o čemu se već dugo otvoreno spekuliše – u Vremenu pak pažnju mi je tradicionalno privukla kolumna Teofila Pančića. Ovaj put o prelasku Jugoslavije u domen virtuelnosti – kroz priču o objektima u vlasništvu bivše države i vojske, što posvud zvrje prazni, kao da tom zjapećom prazninom akcentuju prirodu državnog provizorijuma u kom trenutno živimo. Zadržao sam se i na tekstu o presudi Biljani Plavšić, jer mi je Ana Marija pričala kako je, do pred rat, Plavšićeva živela na drugom spratu zgrade u kojoj je stanovala i njena ujna Smilja, odakle je kukavički pobjegla neposredno pred početak prvih granatiranja. Sve oko mene odisalo je zloslutnom simbolikom – čak i pesma Vlade Divljana, što se s razglasa vrtela već treći put:

Ceo život čekam na tebe

sedim sam i gledam u sebe

mislim sad, pitam se gde si ti...

Vidno uzrujan, u jednom trenutku konobar je prekinuo muziku. Zamolivši nas da napustimo lokal, plačnim glasom promucao je kako su pucali na Zorana Đinđića i da je on verovatno mrtav. Telo mi je namah zaposela ona vrsta skamenjenosti o kojoj mi je godinama pričao otac, navodeći kako do najsitnijeg detalja može rekonstruisati gde je bio, šta je radio i kako se osećao u trenutku kad je čuo za atentat na predsednika Kenedija. Sahrana ubijenog premijera nedvosmisleno je potvrdila da su ovde reformatori najpopularniji onda kad su mrtvi. U njegovu pogrebnu povorku slila se ona Srbija koja se nije opraštala samo od Zorana Đinđića – već i od svojih dotadašnjih života, uludo protraćenih u zemlji u kojoj ništa nije obezvređeno koliko je to ljudski život. U toj, gotovo milionskoj masi, bilo je i griže savesti jer smo ga pustili da se sa Srbijom mraka – što već decenijama poput metastaza izjeda naše živote – bori sam. Mi smo, za to vreme, imali preče stvari: dovršavali roman, pripremali predstavu, šetali kuče, renovirali stan, kupovali kola, tražili bolji posao... Svako od nas nalazio je savršen alibi da ne bude na pravoj strani, nesvesni da se, u društvima kao što je naše, takva prilika pruža jednom u sto godina. Na neki način svi smo saučesnici – ako ne u samom ubistvu, onda u stvaranju klime kojom je ono postalo moguće. Plačući za Zoranom Đinđićem, mi smo, zapravo, plakali nad sobom. Nad propuštenim šansama. Plačući za Đinđićem, plakali smo i nad Srbijom jednomišljenika koja mu nikad nije oprostila što je bio toliko drugačiji – ovde gde se svaka individualnost tretira gore nego zločin. Za razliku od ostalih smrti, kod kojih rutinski konstatujemo da nakon njih više ništa neće biti isto – ovaj put plakali smo zbog svesti kako će, s Đinđićevom smrću, u Srbiji sve ostati beznadežno isto. Već za koju nedelju ili mesec većina ovih ljudi više neće biti ovde – a dojučerašnju domovinu nastojaće da zaborave, temeljno, kao što se zaboravlja teška bolest koju ste s mukom savladali. Živeći u uređenim društvima, što dalje odavde, trenutak Đinđićeve smrti postaće im orijentir uz pomoć kog će nepogrešivo locirati momenat u kom su rešili da zauvek odu – kad se i zemlja u kojoj su rođeni nepovratno udaljila od svake normalnosti. Živeći u lošoj večnosti, iz koje je snajperskom preciznošću likvidirana nada, s neskrivenom setom, ubijenog premijera sećaćemo se kao svetlog incidenta. Ugašene komete. Propuštene prilike koje – kao narod i kao pojedinci – očito nismo bili dostojni...

 

JOŠ ODLOMAKA (za radoznale) :

NOVA: Sarajevski rat konačno je završen 

SINHRO.RS: NIN-ova nagrada 

BUKA: Da sam ja netko... 

OSLOBOĐENJE: Nemamo više, al pamtićemo  

 

Atačmenti



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jedan_covek jedan_covek 17:53 27.03.2022

Sjajno!

Pročitao najpre ovaj - onda me radoznalost vukla da "zavirim" i u ostale odlomke - a sad lepo ne mogu da dočekam da nabavim knjigu.
Ako ste to hteli da postignete ovim odlomkom - ja sam vam živi dokaz da ste uspeli
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 18:11 27.03.2022

Re: Sjajno!

Drago mi je što je tako + ako vam ne bude teško, javite utiske
zoja444 zoja444 20:51 27.03.2022

utisak o zivotu i smrti...do sada

sta je uopste bitno sta ja mislim.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 08:27 28.03.2022

Re: utisak o zivotu i smrti...do sada

Pa tebi, to jest vama, valjda jeste bitno
Черевићан Черевићан 02:06 28.03.2022

празнина зјапећа

ili,na Balkanu samo zločin predstavlja konstantu

недореком звони атентат ондашњи
да ли тек онако или има разлог ћутњи,
и данас се Случај ....спонтано помене
петина је века .....промакла у слутњи

Nebojša Milenković Nebojša Milenković 08:29 28.03.2022

Re: празнина зјапећа

Не знам да ли има разлога ћутњи - али мислим да, и као друштво и као појединци, имамо ИТЕКАКО разлога за стид.
angie01 angie01 12:29 28.03.2022

Re: nevezano,

Nebojsa-odlican si bio na protestu u NS.
Nebojša Milenković Nebojša Milenković 21:51 28.03.2022

Re: nevezano,

Hvala

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana