
Ako su se prije rata Sarajlije dijelile po tome da li navijaju za Sarajevo ili Želju – sad smo se počeli razvrstavati na ljude i na zvijeri, pritom je ovih drugih bivalo sve više. Prije rata znalo se ko je dobar čovjek a ko neopjevani skot – sad se i formula dobrote radikalno mijenjala te su, po automatizmu, dobri postali "naši" a loši "njihovi". Ja svoje nisam imala, zato sam ih zvala "Stranom A" i "Stranom B" – kao da su u pitanju dvije strane jedne iste ploče. Opštim podjelama priključili su se i njihovi koji, zapravo, glume da su "naši", prikriveno radeći u korist neprijatelja. Tu smo povremeno svrstavane mama i ja, ali i mnogi drugi Srbi koji su, izborom ili sticajem okolnosti, ostali živjeti u opsjednutom gradu.
Dojučerašnji sunarodnici pogrdno su nas nazivali "Alijinim Srbima". Odrasle, muške pripadnike naše skupine možete prepoznati i po tome što – ne bi li dokazali lojalnost – u različita doba dana ili noći dobrovoljno kopaju rovove na prvim linijama odbrane – kao što su u radnim vodovima s grbavičke strane ista mjesta rezervisana za muslimane koji su ostali živjeti u svojim domovima s druge strane rijeke... Obuzeta osjećajem da joj se sve, i dobro i loše, već dogodilo – s dolaskom u Beograd mama je zapala u anksioznost čiji se kraj nije nazirao. Kada bi htjela komunicirati, ponavljala bi kako treba dobro da se čuvam i kako su "svi muškarci isti", iako je pola života provela samo s jednim. Tokom nekog od njenih brojnih ekskursa direktno sam je upitala:
– Mama, jesi li ti imala nekoga prije tate – zbog čega se toliko uvrijedila da sa mnom danima nije progovorila ni riječ. Umjesto da i sama upadnem u bedak – morala sam biti jaka za obje. Svakog jutra oblačila sam najbolje što mi je od garderobe preostalo i odlazila u potragu za poslom. U stvari sam, bježeći od očaja od kog se nije moglo disati, besciljno lutala ovim zapuštenim gradom, kom tako bolno nedostaje ona ljudska toplina koja se u Sarajevu podrazumijevala. Ispostavilo se da sam tada Beograd upoznala bolje od mnogih koji su ovdje rođeni. Mada neuporedivo veći od Sarajeva, Beograd nema jedinstven urbani duh. Tako sam, recimo, otkrivala kako većina stanovnika
Karaburme nikad nije bila na Banovom brdu, Zemunci, na primjer, ne haju za Voždovac, Dorćolci pak preziru Novobeograđane, i tako redom... Kad god bih se našla na nekoj čistini, mahinalno sam se trzala strahujući od nevidljivih snajperskih hitaca, koji su i dalje jednako letjeli za mnom. Dok su granate ispaljivane nasumično, pogodivši one koji se tu zadese – ono čime snajper ledi krv jeste njegova sadistička preciznost. On nikad ne pogađa slučajno.
Neshvatljivo je na koji način, i iz kog razloga, bira upravo vas... Obuzimao me bijes i neskrivena zavist prema svima koji žive svoje obične živote, bez iskazane svijesti da se, kako kaže Gugl, na svega 195,20 km zračne razdaljine, nalik srednjovjekovnim opsadama, odvija masakr bezdušnog ubijanja jednog Grada. Srdžbu koja me sve izvjesnije trovala, povremeno bih primirila masturbacijom, koja na mene ima terapeutsko dejstvo, pružajući mi ventil da ne postanem luda ili zla. Uljuljkan blaženom nezainteresovanošću, s mirom zločinca koji kao alibi izvlači izostanak svijesti o posljedicama vlastitih činjenja, Beograd je bio išaran grafitima „Mladić srpski heroj!“.
Svaki put, prolazeći kraj nekog od njih, osjetila bih parališuću mučninu i nemoćni bijes koji je, protivno svakoj teoriji, neizdrživo rastao. Naročito bih se razjarila kad u autobusu ili na ulici čujem kako su za nešto krive izbjeglice. Postali smo dežurni izgovor za sve uskraćenosti ili nedoslijednosti kojih ima napretek. Za gužve u autobusima koji satima kasne, to što se fasade i bez rata raspadaju – preteći da odronjenim šutom zatrpaju one što prolaze ispod njih. Za gomile smeća koje nedjeljama niko ne čisti. Užasnu inflaciju i to što u prodavnicama nema apsolutno ničeg. Čak i za sve te ljude, hodajuće nervne slomove, što skrhani i nijemi tumaraju naokolo. Povremeno, znala bih da prsnem:
– Gospodine, da li biste bili ljubazni da prestanete srati? Šta vi znate o izbjeglicama? Recimo sarajevskim?!
– Jesu li i vama silovali najbolju drugaricu koja se potom sama objesila o radijatorske cijevi?
– Da li ste i vi iskusili šta znači biti vlaško kopile, dok vas famozni vaši neštedimice zasipaju granatama i likvidiraju snajperskim hicima?
– Znate li vi kako je živjeti samo na vodi i razmućenom brašnu dvadeset jedan dan?!
Nedugo po našem odlasku dogodio se onaj užasni masakr na Markalama koji mi je razjasnio sve oko čega smo godinama bezuspješno lupali glave:
– Kako civilizovani svijet može šutjeti na sve što se u Sarajevu događa?
Čim se odmaknete iz njenog epicentra, nesreća postane stvar puke statistike. Gledajući izvještaje Si-En-Ena, u kojima su čitavog dana permutovali broj ubijenih – uostalom u čemu je razlika između šezdeset osam i osamdeset šest raskomadanih tijela na nekakvoj tržnici u epicentru Balkana. Dok smo živjele u Sarajevu, luksuz koji sebi nismo dozvoljavale bilo je uvjerenje kako će sutra biti bolje nego danas. One koji su gajili bilo kakvu nadu – čekajući mirovni sporazum, vojnu intervenciju, Amerikance, Francuze, Nijemce, bilo šta – stvarnost bi razuvjerila. Naivne nade ustupale bi pred užasnom otupjelošću. Kako su prekidi telefonskih veza i nestanci struje postajali konstanta, tako su i sljedovanja humanitarne pomoći bivala sve skromnija. Na kraju smo dobijale samo kesice s praškovima za puding – koje smo mutile u tehničkoj vodi iz bunara koji su muškarci iz zgrade iskopali u unutrašnjem dvorištu – i lijekove za smirenje kojima je davno istekao rok upotrebe. Mislim da nakon ovog rata na svijetu više neće biti medikamenata s isteklim rokom trajanja – pošto će, kao „humanitarna pomoć“, svi biti otpremljeni Sarajevu i Bosni. Opsjednuti grad prkosio je i time što su odrasli održavali iluziju kako i dalje idu na nekakav posao, dok smo mi, djeca, kad god je bilo moguće, pohađali nastavu držanu po podrumima i privatnim kućama. Suština opsade nije ni bila samo da nas ubiju, već i da nas potpuno ponište kao ljudska bića. Hraneći se našim strahom, snajperisti su se doslovce igrali s nama – svejedno jesu li nas namjerno promašivali ili pak bivali sadistički precizni.
Bilo da su gađali nas, djecu, naše roditelje ili naše cuke. Predstavnici međunarodne zajednice, sve manje vjerujući u svrhu svog angažmana, prestali su davati nerealna obećanja. Što je svakako bolje od njihovih laži s početka granatiranja kako će "za koju nedjelju rat sigurno prestati". Jedini čiji elan nije posustajao bili su izvještači stranih medija dok, s voajerskim sladostrašćem, jednako entuzijastično izvještavaju o morbidnom spektaklu ubijanja jednog lijepog Grada. Sve je bilo lažno – najviše njihovi licemjerni izvještaji o gladnim i izmrcvarenim Sarajlijama koje su, s krokodilskom empatijom, odašiljali udobno smješteni po sobama Holidej Ina. Mrzila sam taj hotel. Dok smo se smrzavali, tumarajući po mrklom mraku – zbog stranih novinara i pripadnika međunarodnih misija koji su tu odsijedali, u njemu je grijanja i struje bilo uvijek. Iz naše dnevne sobe, čiji prozori gledaju ka Tršćanskoj, često sam noću, zagrnuta vunenom dekom, kroz rupe koje sam bušila na plastičnoj foliji što je zamjenjivala polupano staklo, dršćući, netremice posmatrala osvijetljene, usljed grijanja blago zamagljene prozore na Holidej Inu. Imali su čak i toplu vodu. Neki od komšija tamo su povremeno odlazili ne bi li se bar malo ugrijali ili istuširali toplom vodom. Mama i ja takav luksuz sebi nismo dopuštale. Tamo nikada nisam ušla. Gadilo mi se. Štaviše – novinarke i novinare iz Holidej Ina mrzila sam više čak i od snajperista s Jevrejskog groblja...
Na današnji dan, 1992.godine započeta je opsada Sarajeva - kao jedna od najdužih opsada jednog grada u istoriji modernog ratovanja i najduža opsada jednog glavnog grada u istoriji. Trajala je 1460 dana (44 meseca) što je čak tri puta duže od opsade Staljingrada - sa preko 14.000 (uglavnom civilnih) žrtava.
#Sarajevo