Godine 1922 u zatvoru sam upoznao čoveka Jovana Kleuta koji je stepovao u svojim dvobojnim cipelama "takozvanim čarlstonkama" potkovane blokejima. Imao je srebrnu zalizanu kosu, pocepanu košulju i vrećaste pantalone. Mogao je da skoči jako visoko, a potom da se prizemlji tako mekano kao pero koje dodiruje zemlju. Imao je taj takozvani soft touch.
Upoznao sam ga u zatvoru Glavnjači gde sam zaglavio zbog šverca duvana. Gledao me je kao kroz maglu svojim umornim očima i počeo svoju priču. Pomalo euforicno pričao je o životu, smejao se na momente, a onda bi naglo skočio, škljocnuo štiklama kao najbolji step-plesači. Rekao je da se zove Jovan Kleut izvodeci istovremeno savršen plesni korak izmedju zidova nase male ćelije. Zauzeo je početni stav, zgrabio svoje prašnjave pantalone i onda je, gospode, skočio tako visoko i elegantno skoro se zadrzavajuci u vazduhu. Kada je otresao svoju prašnjavu odeću, čini mi se da sam ugledao malog slepog miša kao izleće iz njegove kose. Plesao je u predratnom Dorćolskog klubu studentskog Miki Dzez Orkestra Rafaela Blama (oca Miše Blama). Onda se naglo zaplakao jer se setio se svoje kuce Bobija koja ga je svuda pratila i posle 15 godina jos uvek pati za njom. Putovao je sa njom po Srbiji i Bobi je uginuo, a on je, eto, pretekao. Sada igra za rakiju i cigarete na vašarima ali uglavnom provodi vreme iza rešetaka jer (kako kaže) malo preteruje u piću. Potom je zaćutao, okrenuo glavu ka prozoru i odlutao. Dragi bože, mogao sam se zakleti da sam čuo saksofon Rafaela Blama kao svira u zadimljenom dorćolskom klubu.
Eh, gospodin Jovan Kleut. Zauvek zarobljen u svom vremenu.