Mlada majka leži u krevetu. Budna je. Beba je na dah od nje, može je čuti kako diše. Leđima dodiruje leđa svog nevenčanog supruga, oca deteta, još uvek tinejdžera. On diše bučno, kroz široke nozdrve ali njegove zvuke izvlači odškrinut prozor kroz koji mu pun mesec obasjava lice. Majka gleda u svoju sedam dana staru bebu i predoseća da će se uskoro probuditi. Senke breze na zidu sobe ispred nje stvaraju ruke, stvaraju male ljude, stvaraju Breznika, biće kojim je plašena kada je bila dete… U susednoj prostoriji čuje se tango. Komšija tokom nedelje ustaje u četiri posle ponoći. Radni dan započinje argentinskom muzikom. Provodi ga u tramvaju.
Beba se budi uplakana. Majka ustaje, seda na ivicu kreveta, otkopčava spavaćicu. Dugmići su poređani u dva reda od sredine, udaljeni za širinu šake. Noge joj vise sa kreveta ali ne dodiruju pod koji je potopljen celom svojom površinom, neprimetnom, tek prst dva dubokom vodom.
Voda se ispod vrata sobe izliva iz sobe. U tankom tek vidljivom sloju nadire kroz hodnik. Na dnu hodnika je kabina čoveka u crnoj uniformi. On stoji na svojim vratima. Gleda u prazno. Hodnik je pust i sva vrata su zatvorena kako bi i trebalo da bude u ovo doba noći. Čovek u crnoj uniformi predoseća da nešto nije u redu ali više obraća pažnju na eho koji bi mogao da čuje nego na ono što bi mogao da vidi. Vraća se u svoju kabinu, koja je kao neka neprirodna šupljina ugrađena u anatomiju prostora. Seda u stolicu i podiže noge na sto. Prati ekrane, devet slika devet hodnika, žmirkaju i zuje crno-sivo-beli.
Beli šporet, beli lončić, beli zid, beli kredenac, beli prsti, beli mantil. Voda miruje. Voda miruje ali počinje da najavljuje nemir. Voda počinje da ključa. Voda iskače iz lončića i pucketa po plotni. Prsti sklanjaju lončić. Zaklonjena leđima sprema kafu, crnu. Njena svetla kosa skupljena je iako je čista. Miriše na brezu. Kopčanje na leđima je uredno, doseže do iznad kolena. Bele najlonske čarape se spuštaju u bele pamučne nazuvice a one u drvene klompe. Voda iz hodnika ulazi u kuhinju i dohvaća do polovine visine klompi. U kuhinji je toplo ali je nezgodno otkopčati dugme na mantilu.
Majka vraća bebu da spava i kada je sigurna da je zaspala spušta noge u dva prsta duboku vodu i ustaje. Ona se teši da je mala količina vode, u glavi, podnošljiva, i da je sve u redu dok nije veća. Želi da izađe na terasu ali se plaši šta bi mogla da vidi. Zakorači ka vatima od terase i proviri. Površina je prevelika za jednu bolničku terasu i nekako je doterana, mladu majku podseća na mondensko letovalište, koje je videla samo na filmu, mesto sa kog se pruža pogled ka pučini, ka velikoj vodi. Stolice i suncobrani su razmešteni po terasi u krug oko fontane koja ne radi. Suncobrani nisu veseli, imaju dezene kišobrana. Mnoge majke koje su prošle kroz istu vodu kao i ona, sede na terasi u bolničkim spavaćicama. Neke od njih puše i kašlju, neke su mokre. Neke se smeju iako je kraj noći/rana zora. Mlada majka lagano iskorači na terasu i pažljivo prohoda nekoliko koraka. Baci pogled preko ivice terase, kojoj jutros nedostaje ograda, i ugleda sliku kojom dominira crna refleksija koju odaje voda jezera oko kog je bolnica izgrađena. Videvši ono za šta se odvažila, pokupi ka kolenima svoju spavaćicu da je ne ukvasi i brže bolje se vrati u sobu. Sva voda je već nestala iz sobe i ona se došunja do ivice kreveta kako ne bi probudila bebu i sedne na krevet. Tango je prestao. Otac iz susedne sobe, istog odeljenja, otišao je na posao i ostavio je svoju ženu i dete da sami čekaju jutro i dolazak lekara specijaliste za ultrazvučni pregled glave.
Čuvar, sa istog sprata, u crnoj uniformi, završio je još jednu noćnu smenu i bez minuta sna krenuo kući.
Medicinska sestra sa kosom koja je mirisala na brezu vodila je mladu majku i njenu bebu ka ultrazvučnom kabinetu. Čule su se klompe i eho kroz hodnike koji će uskoro ponovo oživeti.
Voda na ultrazvučnom snimku daje crni eho.
Iz zbirke kratkih priča MAGENTA...