Život

Stranac

mikele9 RSS / 24.05.2022. u 18:19

Na  4 septemvri 1946 godina vo 12 časot sum roden vo Strumica, Makedonija vo porodilište Karpoš (u izvodu iz matične knjige rođenih, piše Rodilen dom Karpoš). Kao što je opće poznato, Makedonija je tu negde skoro promenila ime u Severna  Makedonija. Kako god bilo, ispada da sam rođen u inostranstvu. Podatak da je to bila jedna od republika jedinstvene države Jugoslavije, odavno je okačen mačku o rep.

Žena i ja smo više puta letovali u Grčkoj. Kada bismo išli avionom nije bilo problema ali dva, tri puta kada smo putovali kombijem, na granici kada bih predao pasoš, Grk, policajac ili carinik kada bi video Makedonija, pružio bi mi nekakav formular da ga popunim. Nikada to nisam uradio, vratio bih mu ga rekavši da ima pasoš i neka ga on popuni. Lako je bilo videti po izrazu njegovog lica da je trenutačno počeo da me mrzi.

Iako govorim (prečesto) da pamtim kao slon, Strumice se ne sećam ni u tragovima. Majka mi je pričala da je moj otac prisustvovao porođaju, što je ono vreme zaista bio presedan! Doneo mi je vruć hleb i korpu crnog slatkog grožđa. U Strumici smo živeli oko godinu i po dana i onda se preselili u Bitolj. U Bitolju mi se rodio mlađi brat. Ni Bitolj ne pamtim, imao sam manje od dve godine. Jedna malecna crno bela fotogtafija koju je moja majka sačuvala, prikazuje me u kratkim pantalonicama sa tregerima, svetloj majci sa dugim rukavima na kraju drvenog pontona na Prespanskom jezeru. Iza mene dva čoveka drže raširena krila mrtvog pelikana! Nikada mi se nije dopadala ta fotografija! Ispitivao sam roditelje i sve što sam doznao je da smo bili na izletu sa njihovim prijateljima i njihovim porodicama. Neko je našao ustreljenog pelikana i onda je jedan od prijatelja koji je imao foto aparat, režirao (već opisanu) scenu i zabeležio je. Zašto i zbog čega je to uradio, moji roditelji nisu znali ali sam video da im je neprijatno što su to dozvolili. Ubijati živa stvorenja  neizmeran je greh! U ovom (i ne samo u ovom) slučaju sam budista, mora se poštovati ljudski, životinjski i život biljaka! Mnogi će reći ali i ti jedeš meso, krmenadle, pohovane šnicle... jedem ali ne ubijam.

Kada je moj brat imao nešto više od godinu a ja skoro tri, preselili smo se u Varaždin, u Hrvatsku. Dakle opet inostranstvo! E Varaždina se vrlo dobro sećam, naravno u značajnim fragmentima. Stanovali smo na prvom spratu velike trospratnice, vlasništvo poznatog i cenjenog fotografa Horvatića. U prizemlju prema ulici imao je veliki foto studio, imao je i dva pomoćnika. Snimao je u studiju, snimao je svadbe, krštenja, sahrane a iz bolnice su mu donosili rentgen snimke na razvijanje. Uspeo je da sa ženom i dve ćerke preživi i ustaše i nemce zahvaljujući svojoj profesiji. Kada je došlo oslobođenje, odahnuo je. Svi su znali čak i pobednici da nije podržavao ustaše i nemce, pa je nastavio svoj posao. Sve negative koje je krio, predao je vlastima. Porodica Horvatić je bila dobro stojeća. Pozadi kuće imali su veliki ograđen prostor za kokoške, guske, patke, purane. Iza ograde su se nalazile leje zasađene krompirom, lukom, paradajzom, krastavcima... Iza leja nalazio se voćnjak sa jabukama, kruškama, trešnjama, višnjama, šljivama... Naša gazdarica je bila punačka, rumena, vedra i uvek nasmejana zagorka. Sećam se da sam sedeo na stepeniku od kuhinje, ona je sedeći do mene kolenima stiskala gusku i u otvoren kljun joj ubacivala zrna kukuruza. Smejali smo se, pričala mi je razne priče i bilo mi je lepo. Pred uskrs sam joj sedeo u krilu dok je farbala jaja. Davala je i meni da ih šaram. Kuhinja je bila ogromna, ujedno i trpezarija. Imala je veliki ozidani šporet obložen belim keramičkim pločicama, veliku radnu površinu od hrastovine koja se nastavljala na takođe zidanu sudoperu. Bio je tu i veliki kuhinjski ormar svetlo zelene boje sa zastakljenim vratancima gore, fijokama ispod i donji deo u kojem je držano posuđe.

Horvatići su nas odmah zavoleli, naravno i mi njih. Moji roditelji su bili, u najlepšem smislu tih reči, normalni ljudi. Ćerke Gina i Donata su obožavale moju majku, bile su skoro isto godište. Oblačile su je u najlepše haljine koje su imale, sećam se (a imam i fotografiju) divnih cipelica sa kaišičima i i visokim plutanim đonovima koje su specijalno za nju kupile u Zagrebu.

Ja sam bio nemirko, đavolak, mesto me nije držalo! Jednog dana sam izašao kroz gvozdenu kapiju sa triciklom na ulicu. Pošto me nije bilo satima, svi su se uspaničili! Kada su već hteli da zovu miliciju, javio im se šef restorana sa lepom baštom u koji nas je otac često vodio na ručak i rekao da sam tu i da pijem već treću malinu sa sodom na slamčicu. Od oca nisam ali od majke sam skoro dobio batine da me nije spasio Maestro Horvatić. Dva dana sam proveo kod njih dok se moja majka uz silno ubeđivanje, nije smirila. Jednom prilikom me  je pomoćnik uhvatio kako se penjem na tavan, verovatno je bio poslat po neki materijal. Nikako nemoj da ulaziš na tavan tamo živi Krampus, svašta će ti uraditi!. Nisam znao šta je i ko je Krampus ali je upozorenje delovalo.

Najgore što sam uradio bilo je što sam zapalio kuhinju! Otac je bio na putu, brat i ja smo spavali sa majkom. Probudio sam se rano, piškilo mi se. Kada sam to obavio, otišao sam u kuhinju i potražio šibice, neverovatno su me privlačile! Upalio sam jednu i kada mi je dogorela do prstiju, otvorio sam sanduk pored šporeta pun iverja i šuški koje su služile za potpalu i ubacio je u sanduk. Poklopio sam ga ali sam ubrzo video dim koji je počeo da izlazi iz njega. Sa osećajem krivice i glupav do bola, vratio sam se u krevet. Mogli samo da se ugušimo! Plamen je zahvatio celu kuhinju i drveni pod. Srećom neko je sa ulice spazio dim i alarmirao Horvatiće i vatrogasce. Pod je progoreo i pola kuhinje se survalo u foto studio! Vatrogasci su stigli brzo ali što je izgorelo, izgorelo je. Majka je htela da me zadavi! Opet su me spasili Horvatići. Kuća im je bila osigurana i majstori su za desetak dana sve doveli u red.Tih desetak dana živeo sam pod budnom pažnjom Horvatića. Moj otac je ponudio da učestvuje u troškovima ali je odbijen sa osmehom i rečima: Pa ko će djeci zamjeriti radoznalost, uostalom, kuća je osigurana i zavod će to nadoknaditi. Bivalo je i nadalje mojih gluparija ali da ne gnjavim. 1950 godine odselili smo se za Beograd. Ostali su mi u nezaboravnon sećanju poljupci i iskrene suze naše gazdarice, imam kao svedočanstvo crno belu fotografiju.

Nastaviće se



Komentari (6)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 20:33 24.05.2022

трагом пламена

или...imam kao svedočanstvo fotku

а шта када нема фотки
морамо ........баналније,
.........потежемо сећање
а оно све ......трошније,

и због тог ће многе приче
присета на... бивше дане ,
остати......... неиспричане
zoja444 zoja444 20:47 24.05.2022

radost

dragi, mikele, kakva lepa prica. srecna sam da ste se opet propisali. pisite cesce. da ne brinemo.
mariopan mariopan 08:03 25.05.2022

Re: radost

Miško nemirko.

Kakva lepa sećanja na detinjstvo, odmah si mi izmamio osmeh jer i moja ćerka je spalila kuhinju čim smo se uselili u novu kuću. Isto nije grđena jer zna se, deca prave nestašluke zato što su deca.

Lepo je što pamtiš dobre ljude, samo njih i treba pamtiti.

Pozdrav Mikele
predatortz predatortz 11:55 25.05.2022

Re: radost

Miško nemirko


Moja tetka je govorila da svako dete čuva jedan anđeo, a da je za mene bio zadužen bataljon anđela.
Izgleda da je naš blogodomaćin bio isti takav.

Lepa skaska, nadam se da nećemo dugo čekati na nastavak.
angie01 angie01 09:40 25.05.2022

,

shmoo shmoo 07:35 26.05.2022

Један сасвим обичан дан на Балкану

(О сошкама, љубави и мржњи)


mikele9

Žena i ja smo više puta letovali u Grčkoj. Kada bismo išli avionom nije bilo problema ali dva, tri puta kada smo putovali kombijem, na granici kada bih predao pasoš, Grk, policajac ili carinik kada bi video Makedonija, pružio bi mi nekakav formular da ga popunim. Nikada to nisam uradio, vratio bih mu ga rekavši da ima pasoš i neka ga on popuni. Lako je bilo videti po izrazu njegovog lica da je trenutačno počeo da me mrzi.



Видиш, ја сам имао доживљај са пасошима сасвим другачије природе.

Наиме, нас четворица смо путовали аутом до Уранополија, па одатле у Хиландар и даље по Светој Гори.

Сва четворица Срби (битно је.) И нас тројица имамо српске пасоше, а један другар има поред српског и британску сошку јер је живео у Лондри петнаестак година (током деведесетих) па се вратио у Србију.

И на све три границе, српска, македонска и грчка, тај мој другар који је и возио каже:"Сад ћеш да видиш, сада ћемо да урадимо овако..."

И спреми сва четири пасоша за преглед на граници, али тако што одозго стави британски пасош преко она три српска.

И на све три границе сви погранични службеници, Србин, Македонац и Грк, чим угледају британски пасош на врху свежња сошки који им се пружа кроз прозор аута, тргну се и престраве се као да су угледали легитимацију неке Службе, далеко било, и неће ни да узму у руке наше пасоше а камоли да их отворе и погледају, само нам показују да возимо даље.

Тако и у одласку, тако и у повратку.

Нисам то никада доживео са мојим српским пасошем на српској, македонској и грчкој граници.

Занимљива фора, то са британским пасошем на Балкану и балканским границама, је л' да?







П.С. - Како ствари стоје, ја сам се родио такође једног сасвим обичног дана на Балкану пре неких скоро 58 година у месту у којем ћу вероватно и умрети. Једино су ме са 6 месеци животног стажа пренели као бебећи пакет из Гаврила Принципа (број 23 преко пута Пица парка) на Баново брдо/стару Чукарицу код Хиподрома, одакле се нисам мрдао са станом у следећих 58 година.

А то баш и није занимљиво за неку причу...





Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana