Postoji li Srbija i život u njoj izvan kruga dvojke ─ i da li Beograd razmišlja o tome da većina Srbije upravo njega danas vidi kao simbol i simptom vlastitog propadanja. Ma kako ovakvo razmišljanje bilo osnovano ili ne, činjenjica je da je ono veoma često. Dve trećine budžeta Srbije troši se u Beogradu, jednako kao što se i sve odluke vezane za ostatak Srbije donose upravo tu. Krug dvojke i ostatak Srbije ne pripadaju istom vremenu i često tako tragično ne razumeju jedno drugo.
Da ne bude zabune i ja sam živeo u Beogradu dosta dugo, i mnogo volim taj grad. Taj moj lični Beograd niko ne može da oduzme ─ ipak, ne mogu a da ne citiram i reči koje je početkom godine izrekao Magični Ćira, sarkastično primetivši da: Kad bi danas bombardovali Beograd, zbog političkih pizdarija i kvazidiplomatije naše i ostalih vlada, ljudima iz srpske provincije, iz tzv. unutrašnjosti bilo bi toplo oko srca. Rekli bi da je Beograd to i zaslužio...
Da bi sačuvao svoj kosmopolitski, građanski duh i štimung Beograd mora postati svestan i Srbije oko sebe. Sjajna je ona rečenica "Proleće je - a ja u Beogradu. Šta još poželeti?!", i sam sâm je često i s ponosom ponavljao. Sjajna je i priča o decentralizaciji i regionalizaciji Srbije koju u izbornim kampanjama potežu mnoge stranke. Međutim, kada izbori prođu i sastavi se Vlada stvari se opet vrate u normalu i krug dvojke ponovo postane krug u kom se vrti i sama Srbija, nespremna da se suoči s vlastitim zabludama i onim svojim licem koje postoji u Užicu, Pazaru, Boru, Somboru ili Šapcu. U tom famoznom krugu, njegovom samodovoljnošću, obezvređena je i Evropa regiona o kojoj maštamo. Zato što nije svestan unutrašnjosti Srbije Beograd se danas našao pred opasnošću da ga vlastita provincija pobedi i zavlada njim iznutra.
Apsolutna supremacija prestonice jedna je od najpostojanijih tekovina Miloševićevog režima, i još uvek nije pokazana ozbiljnija institucionalna volja da se sa istom raščisti. Do danas na tom planu nije se ništa suštinski dogodilo niti promenilo ─ poslednjim Ustavom namera centralnih vlasti samo je učvršćena. Lokalne samouprave dodatno su obezvređene, autonomija Vojvodine svedena je na ponižavajuću priču o onih famoznih 7%, ostali regioni čak ni toliko. Na predizbornoj frazi “Čije su naše pare”, jedan političar napravio je karijeru u Novom Sadu. Problem je. međutim, u tome što isto pitanje s punim pravom može da se postavi i u Kragujevcu, Kuršumliji, Subotici, Kruševcu, Jagodini, Nišu, Pančevu, Vršcu ili Vranju...
Koliko je Beograd ume da bude neosetljiv ka ostatku zemlje vidi se i po činjenici da su u prethodnom sazivu Skupštine čak 72 opštine u Srbiji bile bez svog predstavnika! Izuzev kad je reč o nekim katastrofama ili krupnijim skandalima ─ prestoničke medije ostali gradovi u Srbiji gotovo da ne postoje. Pošto dolazim iz sveta kulture pouzdano znam da čak i najambicioznije zamišljeni i visokom nivou realizovani projekti iz kulture (izuzev, recimo, Exita, Sterijinog pozorja i još ponečeg) ni na koji način ne uspevaju da privuku pažnju prestoničkih medija... Za isti posao sa istom školskom spremom u krugu dvojke plaćeni ste tri puta više nego, recimo, u Pirotu ili Smederevu. Prvog čoveka policije u Subotici, Kuršumliji ili Vladičinom Hanu postavlja ministar u Beogradu... Prisustvujemo, dakle, nezdravoj situaciji zbog koje ostatak zemlje smatra da ga prestonica kinji i guši.
Zarad evropske budućnosti o kojoj je reč ─ pored ravnomerne zastupljenosti žena mogle bi se uvesti i obavezne kvote za ravnomernu zastupljenost poslanika koji nisu iz Beograda. Priča o Evropi regiona priča je koja građanima naših gradova i regija mora da omogući pravo na političko punoletstvo - mogućnost da sami odlučuju o pitanjima od njihovih vitalnih interesa. Bez suštinske decentralizacije vlasti i priča o Evropi regiona nažalost postaje samo prazna priča!