Ustav Srbije i Zakon o lokalnoj samoupravi su cementirali partokratiju u Srbiji. Ako za partokratijske odrebe Ustava Srbije mogu da krivim drugu stranu i da se možda i provučem, za Zakon o lokalnoj samoupravi moram da krivim i DS. Ovaj zakon je pisao i predložio njen ministar. Da ove stvari nisu urađene, danas ne bi bilo ni teoretske mogućnosti da Srbija bude talac osovine Vojislav-Vojislav.
Da poslanici direktno odgovaraju građanima koji ih direktno biraju, dobro bi pazili šta rade. Ovako odgovaraju jednom čoveku, pa dobro paze da ga slušaju. Mora "ga" jer je "je" u Srbiji još misaona imenica.
Kada bi poslanici mogli da glasaju po svojoj stručnosti i savesti, više od pola DSS-a ne bi ni razmatralo mogućnost saradnje sa radikalima. Niti bi prvi Vojislav mogao tretirati svoje poslanike kao poslušne podanike čije mišljenje nije važo, i mogao da vodi svoju stranku u potpunu propast. Nije ni dobro za Srbiju da nema demokratsku desnicu.
Kada bi poslanici bili svojim imenom na izbornoj listi, partije ne bi mogle da stavljaju polupismene, agresivne i primitivne "kandidate" na svoje izborne liste. Niko ne bi glasao za te ljude.
Da se gradonačelnici i predsednici opština biraju direktno, ne bi mogle partije da se dogovaraju koga da umetnu iza leđa građana. A i građani bi bili više zainteresovani za izbore, jer znaju koga biraju. Pogledajte samo izlaznost u drugom krugu predsedničkih izbora.
Da poslanici i gradonačelnici odgovaraju građanima, ne bi sva vlast u državi bila koncentrisana u rukama tri čoveka. I pri tome ne mislim na njihove, već na svoje. Potpuno je nenormalno da predsednik Srbije odlučuje i o vladi i o ministrima i o poslanicima i o poslaničkim grupama i o gradonačelnicima i o predesednicima opština i o direktorima najvećih preduzeća i o sudijama i o tužiocima ... Znate ono: izvršna, zakonodavna, sudska, to mora da se razdvoji. Baš da se razdvoji. Naravno ne odlučuje on o svemu ovome. On odlučuje samo o svojoj partiji. A u partokratiji, svi putići vode ka ...
--------------------------------
O Ustavu Srbije sam već pisao. I dalje ne razumem, zašto su sledeći članovi stavljeni u ustav:
Član 102 stav 2: Narodni poslanik je slobodan da, pod uslovima određenim zakonom, neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci na čiji predlog je izabran za narodnog poslanika.
Član 100 stav 1: Narodnu skupštinu čini 250 narodnih poslanika, koji se biraju na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, u skladu sa zakonom.
Član 184 stav 4: Budžet Autonomne pokrajine Vojvodine iznosi najmanje 7% u odnosu na budžet Republike Srbije, s tim što se tri sedmine od budžeta Autonomne pokrajine Vojvodine koristi za finansiranje kapitalnih rashoda.
Član 188, stav 1: Jedinice lokalne samouprave su opštine, gradovi i grad Beograd.
Član 191 stav 4: Skupština opštine odlučuje o izboru izvršnih organa opštine, u skladu sa zakonom i statutom.
Jedini razlog koji vidim je onaj najgori: nameran. Partokratija po dizajnu. Koncentracija vlasti.
Na krilima ustava nam je došao Zakon o lokalnoj samoupravi. Više puta sam rekao da je ovo najvažniji zakon nakon donošenja ustava. Ovaj zakon je najveća propuštena šansa i najveća greška DS-a prošle godine. Kad kažem greška, mislim greška sa stanoviša građana i njihovih interesa. I kao što rekoh, ova "greška" je i najveći krivac za situaciju u kojoj se trenutno nalazimo. Čitamo svaku izjavu četiri-pet potpunih marginalaca koji odlučuju o budućnosti svih nas na krilima 7% glasova. Kome li će se samo prikloniti?
Razmišljao sam da li sada da pišem o ovome? Kuća gori, da li da probam barem malo krečenje? Nakon par sekundi dubokog promišljanja, odlučih: da. Kuća zaista gori, ali osim što mogu da posmatram, nemam nešto posebno da radim na gašenju. Pa hajde barem da nešto okrečim. Makar i izgorelo. Možda će ponukati određeni broj ljudi da, dok posmatraju kako gori, porazmisle i o tome zašto gori. A ja mislim da gori upravo zbog ovoga: sistem nam ne valja, dizajniran je da gori, pa mora da gori. Ubio je svaku mogućnost konkurencije, suzio ponudu, marginalizovao kritiku i mogućnost promene. Bez konkurencije nema napretka. Tako da nam samo ostaje da se kotrljamo ka Evropi. Daj šta daš. Bolje i to nego ....
--------------------------------
A da je ovako stabilno kad sedne i kad se dogovore, stabilno je. Inače diktature su najstabilnija društva. Jedino sila može da ih destabilizuje. Zbog toga i investiraju u vojsku, policiju i naoružanje. Da imaju silu da se zaštite. Partokratija je demokratska varijanta istog. A i ne treba neka sila. Svi su sistemski vezani, prostor za aktivnost je sužena, i ljudi su samo razočarani. U političare. Remi ponavljanjem poteza.
A koja je negativna strana decentralizacije u donošenju odluka, "big bad wolf" kojim ubeđujem birače da treba baš ovako? Pogodićete: nestabilnost. Nestabilnosti treba najviše da se plašimo. Kada ima puno ljudi da samostalno ocene i odluče, nestabilno je i podložno manipulaciji. Nisu ljudi, Srbi, spremni za toliko odlučivanje i odgovornost. Pokleknuće pa će se prodati. Ovako lideri kontrolišu sve, a oni nikad ne pokleknu.
Setićete se, glavni argument za uvođenje ove partokratije u ustav je bila "trgovina mandatima". A to je valjda najgora stvar i propast koja može da se desi građanima Srbije, da jedan poslanik po svojoj savesti ili interesu, promeni dres. A ja mislim baš suprotno: poslanici treba da budu slobodni da po svojoj savesti i interesu, a pred očima građana, glasaju drugačije od svoje stranke pa i da menjaju dresove. Jedina kazna za ovakvo ponašanje treba da bude u rukama birača na narednim izborima.
Glavni navedeni razlog za ukidanje direktnog glasanja za gradonačelnika je bila nestabilnost. Odnosi skupštine opštine i predsednika opštine, česti opozivi ... Kao da je u interesu građana da nema sukoba mišljenja. Ja sam mislio da je glavni uzrok nestabilnosti prevelike nadležnosti skupština opština i mogućnost ostavljena partijama da prave cirkus u skupštinama opština i suprotstavljaju se predsednicima opština. Taj cirkus smo rešili tako što smo ukinuli predsednike opština. Bilo bi smešno da nije tragično.
Tako su i amerikanci počeli da ukidaju građanske slobode na kojima su radili godinama, jer im je trebala sigurnost. Uplašili su se. Problem je kad prestanete da se plašite, a to se obavezno desi, da vratite stvari nazad traje mnogo duže. Možda i nikad.
--------------------------------
Da ne bude kako samo kritikujem, da kažem kako mislim da bi trebalo biti. Onako ukratko.
Srbija je mala zemlja. Baš mala. Po broju stanovnika manja od nekih gradova. Npr. Istambula. Kao što je već rečeno: "od državne uprave nama treba gradonačelnik i 10 službi".
Šta će nama 250 poslanika u skupštini? Samo poređenja radi da bi dobili osećaj za red veličina:
Ontario – 12 miliona stanovnika, BDP > $500 milijardi, 102 poslanika
Kalifornija – preko 30 miliona stanovnika, BDP > $1500 milijardi, 100 poslanika
Šta će nama 25 okruga, 150 opština, svaka sa svojom skupštinom? Šta treba da rade sve te skupštine i svi ti odbornici? Kako može opštinski sud da funkcioniše kad sudija u kafani u centru u toku jednog dana može da sretne sve građane i gde je rodbinski povezan sa najmanje četvrtinom? Ili policija: koga da hapsi, svog teču? I za šta građanima Vojvodine treba još jedan nivo birokratije: skupština i vlada i ... I o kakvom se ekonomskom razvoju i upravljanju i budžetu može govoriti za takve mikro-sredine?
Nama treba "lean and mean" administracija. Fleksibilna i u direktnom kontaktu sa građanima. Mali smo pa nam se može.
Srbiji treba decentralizacija i regionalizacija. Oko 20 regija +-. Svaka sa oko 400.000 ljudi. Neposredni izbori za guvernere regija koji nose svu izvršnu vlast. Neposredni izbori za tužioce. Neposredni izbori za direktora policije regije. Sudska vlast organizovana po regijama. Neposredni izbori za odbornike skupštine regije, tako da svaki deo regije dobije ime i prezime čoveka koji ga zastupa. Male skupštine regija sa odbornicima koji imaju nadzorni zadatak i zadatak donošenja regionalnih "zakona", bolje reći pravila koja su u skladu sa republičkim zakonima, i učešće u odlučivanju o velikim i važnim pitanjima za regiju.
Regije treba da se samofinansiraju, sa svojim poreskim prihodima i direktnom kontrolom nad njima. U pravom smislu reči kreatori sopstvene sudbine i ekonomske politike. I u zdravoj međusobnoj utakmici i trci za ljudima, investicijama ... sve pod jednakim uslovima i pravilima postavljenim od strane republike. Konkurencija među regijama. Ova konkurencija će doneti racionalizaciju državne uprave, bolju upravu, manje rasipanja i smanjenje poreza.
Treba nam republička skupština od oko 100 odbornika, +- koji. Pola njih se bira direktno, pola po partijama. Ili 60% prema 40%. Ili ... Svaki odbornik koji se direktno bira zastupa određeni broj ljudi. Npr. 15.000. Ostali se biraju po partijskim listama.
Zašto je potrebo imati i partijske liste? Zbog mogućnosti promena, novih ideja i novih partija. Stranke su bitne za reprezentativnu demokratiju i one su osnov političkog organizovanja. Npr. stranka kao SPS ili LDP bi verovatno ostale bez odbornika, bez obzira na podršku od 7% i 5% u većinskim izbornim sistemima. Drugi krug pokrajinskih izbora to direktno pokazuje. Političke stranke treba da budu osnov odabira kadrova, pozitivne selekcije. Ali konačnu selekciju treba da vrše građani, ne stranke. Stranke nude programe i kadrove. Ali kadrove koji misle svojom glavom, ne glavom šefa stranke.
I mislim da nam treba predsednički sistem kao što su francuski, ruski ili američki. Zbog čiste i jasne separacije izvršne i zakonodavne vlasti. Izvršna vlast se bira direktno i nezavisna je od zakonodavne, koja se takođe bira direktno. Predsednik države ne može biti predsednik stranke.
Ovaj sistem sa premijerom koji se ne bira direktno već ga određuje skupština i predsednikom sa malim ovlašćenjima i više ceremonijalnim i simboličkim karakterom, je dobar i jedino moguć za monarhije. Bio kralj, pa mi da razvlastimo kralja, napravismo premijera. Mi smo republika.
Najvažnije od svega: promene i boljitak donose ljudi sa znanjem, iskustvom, vizijom, idejama i energijom. Treba stvoriti sistem u kome se takvi ljudi mogu boriti za poverenje birača. Imenom i prezimenom. Jedino konkurencija donosi napredak.
Saša