Spisateljski zanat naučio sam od najboljih, prevodeći književna dela. Tokom godina objavio sam nevelik broj prevoda, ali samo najznačajnijih pisaca, kako portugalskih na srpski, tako srpskih na portugalski. Bio sam pionir u tom poslu, pa sam mogao da biram. Posebno se ponosim prevodima Saramaga, Ive Andrića i Dragoslava Mihailovića. Potom sam počeo da pišem i na srpskom i na portugalskom. Sa objavljivanjem sopstvenih dela počeo sam kasno u životu, tek u svojim četrdesetima, kada sam bio siguran da imam šta da kažem. Objavio sam knjigu pripovedaka ‘Odakle sam bila, više nisam’ i roman ‘Estoril’, koji je preveden na velike svetske jezike i nagrađen u Srbiji i Velikoj Britaniji, a u Portugalu je, na šta sam osobito ponosan, ušao u školsku lektiru. ‘Zamalek’, moj drugi roman, plod je mojih višemesečnih boravaka u Kairu tokom četiri godine, onoga što sam tamo doživeo i priča koje sam tamo čuo.
Znam da na blogu ima onih koji su Dejana bolje poznavali...ipak....
Bili smo godinama u online kontaktu, a jedina tema naših razgovora bilo je pisanje - blogova, priča, romana... Bio je prvi koji je čitao moje, tada još uvek neobjavljene priče i romane. Moj prvi kritičar. Prvi kome sam napisao posvetu na mom prvom objavljenom romanu i predao mu u roditeljskoj kući u Višnjičkoj Banji.
Dejane, zaista si rano otišao, a imao si još mnogo toga da kažeš, prevedeš i napišeš.