Pre je bila tišina. A iza nje se šunjala panika. Nebo je poput ćebeta po kom može da se crta prstima. Naši prsti se sada sreću na tim linijama. Naše misli paraju tišinu, smeh doprinosi. Namere plutaju po sobi, prozori su otvoreni u leto, odškrinuti u proleće i jesen, zimu da ne spominjemo.
Devojčice i dečaci su porasli i crtaju noćima po zidovima ulica na periferiji oba grada. Protestuju protiv usamljenosti. Imamo paket pred nama koji treba poslati preko okeana, svojevrsnu poruku u boci. Trebaće nam brod. Umotavamo sigurnost u šuškavi papir i opraštamo se od nje. Pomirili smo se. Sigurnost može samo da pluta.
Hteo sam da pustim da vidim koliko se držiš za mene. Sumnjala sam šta misliš a šta je stvarno. Iz tvoje sobe onaj četinar mi se uvek činio kao giljotina. Tvoji jastuci su mi se nekad činili hladni kao sneg. Pokušavao sam da zađem iza tvojih odbrambenih linija. Pokušavala sam tumačim znakove koji nisu postojali. Imaj razumevanja, to je bilo jače od mene. Da, taj deo savršeno razumem. Mislio sam da smo otišli ne na dve različite strane, nego u dva različita lavirinta. Kada su neizrečene misli prebacile broj izgovorenih reči, sati su nas delili od pogubnog merenja ko je više povređen. Ali evo nas, opet. Evo nas. Zdravo Ana. Zdravo i tebi, zlatni dečko.
Menjamo se iz dana u dan. Impresionirani smo i pokušavamo da imitiramo one starije i one više kul. Ponekad se stidimo naših godina. Kada je čovek mlad neznanje je blaženo. Ne znaš gde pripadaš. Ne znaš šta je tajna. Ne znaš za sjaj. Ne znaš za tamu. Ne znaš kada da se otvoriš i onda grešiš ili si stalno zatvoren. Ne znaš kada naiđe neko kao ti.
Svi hoće da budu bezuslovno prihvaćeni. Da bismo mogli da sagledamo širu sliku trebala nam je distanca. Oboje smo se odmakli od zida po kom smo crtali i kad se zid srušio ono što je bilo unutra postalo je izloženo spoljašnjosti. Unutrašnji svet zaslužuje da bude vidljiv. Istaknimo naše razlike, neka onaj drugi zna. Dok traje primirje u bitkama koje vodimo svako za sebe, nađimo se jedno drugome. Senke se preklope ostanu samo boje. Četiri oka imaju mnogo veću moć promene ugla gledanja.
Izlazimo na prazne ulice, protestujemo a posle malo i negodujemo, pričamo telefonom, šaljemo razglednice, miriše benzin, mirišu i karamele, baloni sa helijumom su zarobljeni u krošnjama, ptice nisu, slikamo se, jedemo štapićima, jedemo prstima, iza nas ne ostaje đubre, dodirujemo se po licu, grejemo promrzline, prebiramo kovanice, kidamo lance, naše i tuđe, zaboravljamo na ciljeve i ciljamo u zaborav, pretvaramo olovo u zlato a zlato u pesak, redukujemo ideje u ishode, trčimo bez razloga za prevozom u koji ne ulazimo, odlazimo na poznata mesta sa nepoznatim ljudima i obrnuto, prelazimo pešaka mrtvi most, delimo stranu reke, delimo strahove i razlike, imamo karte za bioskope, za koncerte, za na dalje, podeljene, blefiramo, nevino smo naivni i iskusno nabrijani, krećemo se i ostavljamo trag, imamo pitanja pred nama a odgovore spakovane u rančeve nosimo sa sobom, gledamo smrti u oči i slavimo čudo života, posedujemo slobodu i znamo šta ćemo sa njom…