Težina telegrama od dvadeset i jednog grama raspršila je i poslednju nadu da ću te sresti u centru. Nebo je bilo crno poput ovce, vunasto i suvo. Jak pritisak nabijao je ljude prema tlu. Zlu ne trebalo da ovo potraje, ali nekako su mnogi sada prave veličine. Grehota je za one koji inače sami sebe unižavaju svakog dana, oni jedva da se vide. Ostali su veličine kokera, kroketa ili krekera. Ovčar bez dlake po telu (ima je samo po glavi) podigao je pogled. Vidi se da bi u nekom drugom svetu bio kralj životinja. U nekom drugom svetu svi bi svetleli, svi bi puštali krila i leteli. Svi bi bili svetleći zmajevi. Zmajevi noći. Zmajevi očaja. Krajevi grada bili bi gnezda. Na vrhu najvišeg nebodera u centru živeo bi kralj zmajeva kome čak ni onaj ovčarski pas ne bi bio strašan (u onom njegovom svetu koji priziva pogledom - ili je to samo vapaj za hranom). Kralj zmajeva, zmaj od papira koji ne može da leti. Ne, to nije ispresavijani telegram, bože me oprosti, to je origami zmaj. Zgužvam ga jednom rukom u centar piksle gde spavaju pepeo i strah. Strah, da ako već mogu da pogubim kralja zmajeva kao opušak cigarete, a nikada nijednu nisam stvarno spalio, kakav je kralj mog sveta?
Kakav je kraj mog sveta? Ima li kraja ili je kraj nepostojeći, nedostižan? Užas. Zaboravite priču pakao/raj. Raj jeste pakao. To nije moguće. Da, moguće je. Nebo je suvo i pritisak je toliki da se oči same zatvaraju, svaki kapak se drugačije lepi. To je nemoguće. Da, moguće je.
Pas je uznemiren. Ustajem obazrivo. Na vratima čujem komešanje. Neko kuca.
- Poštar! Imate telegram.
- Ne smem da vam otvaram. Roditelji mi nisu kod kuće.
Rekli su mi da nikome ne otvaram.