Nikada ne bi postojao svet bez uma koji ga kreira.
Puno puta zamenjujem život rečima. Akciju opisom. Pokret pasivnošću. Uhvatim samog sebe kako sedim i razmenjujem osećanja, iskustva i događaje pričajući. Pasivno pratim moje sagovornike u njihovim pričama, dok se tražim u rečenicama. Po koji put se dotaknemo. Nekada rečima, a nekada…
Mada… Primetio sam da mi vrlo dobro ide snalaženje u razgovoru. Znam da nađem pravu reč koju neko ne može da opiše. Taj trenutak uhvatim, taj trenutak neodlučnosti u kome samo jedna reč fali da rečenica bude potpuna. Umem da je nađem, na licu, u pokretu, u izrazu… i taj neko se u većini slučajeva složi sa tim. To mnogo pomaže. Poverenju. Primetio sam da se posle toga mnogo bolje slušamo.
Opet mi nešto fali…
Do zla boga mrzim isprazne razgovore. Mrzim prepričavanja i samo-hvalospeve. Ako imaš šta da mi kažeš – samo napred! Reci jasno i glasno, ali me uvuci u to – ne ostavljaj me kao pasivnog posmatrača koji treba da ti se divi. Podeli, ali ne razdvajaj. Pruži, a ne uzimaj.
Postoji klasa ljudi koje zovem energetskim vampirima. Crne rupe od ljudi. Ambisi bez dna. Ispraznost je zarazna. Druže se, a kao da ih nema. Kada sam sa njima telo mi se naježi. Vreme se razvuče kao žvaka i poprimi oblik večnosti. Nigde toliko ništavila koje proždire svetove nisam video. Njihov mikroverzum usisava sve što je u neposrednoj blizini. Njihove reči pretvaraju sve u garež, trulež i pepeo.
Mnogi ljudi se nerviraju kada im neko kaže nešto ružno. Opsuje ih, nadene im ružan nadimak, nazove ih “imenom”. Čude mi se kada ne odreagujem na tako nešto. A ja gledam u ogledalo. Njih samih. Vozim se prostom logikom – ako si rekao nešto pogrdno o meni, ti u stvari nisi ništa rekao o meni, ali si zato puno rekao o sebi. I kada im to tako kažeš, utihnu. Tada se prst istine nađe u njihovom oku i jako svrbi. A češanje ne pomaže…
Osećam nekompletnost…
Tog dana sam ga našao. U knjizi. Deo koji nedostaje.
Jedan čovek reče nešto u stilu… Nikada ne dozvoli da staneš sa druge strane pištolja koga drži Dobar čovek. Sa velikim D. Jer ako te Loš čovek drži na nišanu, imaš šanse da se izvučeš. Loš čovek se hrani strahom – gleda te kao lovinu i uživa u tvom strahu. Očekuje da se plašiš. Da mu se diviš. Da mu se klanjaš. I gleda da taj trenutak potraje što duže. Počinje da PRIČA. Drži slovo o sebi, o tebi, o bilo čemu… I to je njegova slabost i tvoja šansa. Dok te drži u svojim čeljustima, možeš da mu isčupaš jezik!
Kada se nađeš sa druge strane pištolja koji drži Dobar čovek nema ti spasa. On ćete ubiti. Bez mnogo priče. U tišini.
U tišini.
Tišina. Kada ste u nečijem društvu može još da se definiše i kao nedostatak reči. To mi ustvari nedostaje sve vreme. Nedostatak nedostajanja reči.
Toliko reči potrošimo, mnoge uzaludno, da bi se razumeli, ali vrhunsko razumevanje dolazi iz tišine. Toliko reči razmenimo da bismo videli da li odgovaramo jedni drugima, a tek onda, TEK ONDA, možemo da se prepustimo tišini. Svaka naša reč teži ka tome da postane tišina. To joj je ultimativni cilj. Smiraj govora. Preduslov mira. Konačni ključ ispunjenja. Uspeh u tome da se verbalno ne izražavam, a da razumem i da budem shvaćen.
Pa zar nije? Mislim, budite iskreni. Svako od nas teži ka tome da se u društvu nekoga oseća perfektno prijatno dok ne izgovara ništa. Da se praznina ne ispunjava nepotrebnim zvukom. Da, takva kakva je, bude dovoljna. Potpuna. Kompletna.
Kada su rekli da rad oslobađa, nisu sve rekli do kraja. Oslobađa potrebe da se nešto konstantno ispunjava. Oslobađa potrebe da se nešto drugo, besmisleno dešava. Da život zamenjujemo rečima.
Da ne grešim dušu, kao što neko reče: “Never take words to seriously. Words are very important, but if you take them to seriously, you’ll destroy everything.” Reči jesu sredstvo, ali ne i cilj.
A tišina sama po sebi može da bude razarajuća. I takođe predivna. Zavisi kako gledate na nju.
Da sam Vam samo rekao da mi nedostaje, ne biste mi verovali zar ne?
P.S.
Juče sam sedeo i tako lepo ćutao u prisustvu jedne osobe. Tako ispunjeno i tako potpuno.