Vest da je izvesni Jozef Fricl (73), iz austrijskog gradića Amšteten, 24 godine držao zatočenu u podrumu od 60 kvadrata vlastitu ćerku Elizabet koju je od njene 11 godine seksualno zlostavljao i da je s njom dobio sedmoro dece, od kojih je jedno umrlo ubrzo nakon porođaja, troje „usvojio" zajedno za zakonitom ženom, a preostalo troje dece (5, 18 i 19 godina starosti) koja su bila s majkom nikad nisu ugledala sunce, zgrozila je čitav svet, kao verovatno nijedna vest do tada o incestu, pedofiliji i nasilju u porodici. Činjenica da je u Beču svega pre dvadesatak meseci otkriven slučaj devojčice Nataše Kampuš koja je provela 8 godina u podrumu Volfganga Priklopila (od svoje desete godine), kao žrtva pedofilije, smesta je nametnulo pitanje u svetskim medijima - zašto opet Austrija?
Valja odmah podsetiti da su vlastita deca, nažalost, često predmeti crnih hronika svih društava, bilo onih savremenih ili istorijskih (Andre Žid je dokumentovao potresni slučaj „zatočenice iz Poatjea" iz buržoaske porodice koja je bila je zatvorena u svojoj sobi 25 godina i kada je bila otkivena 1901. imala je svega 25 kilograma; grčki vizantinolog Lampsidis je doktorirao na kazni vađenja očiju u Vizantiji, gde je uglavnom prebrojavao izvađene oči u okviru porodice; primera je bezbroj). Nema, razume se, ništa posebno u „austrijanstvu", što bi moglo da uzrokuje slučajeve Kampuš i Fricl, i na što su drugi imuni po sebi. Međutim, postavlja se pitanje da li ipak postoji nešto specifično u društvenoj organizaciji ili pak u „mentalitetu" što je omogućilo ovim zločinima da tako dugo neprimećeno traju? Treba imati na umu da je kroz zgradu u čijem je podrumu bila zatočena E. Fricl sa decom u tom periodu prošlo 100 stanara, da se levo od nje nalazi benzinska pumpa, desno supermarket, apoteka, turistička agencija, pab, doktorska ordinacija. Niko ništa nije primetio ni izvan porodici ni u njoj. J. Fricl je sve vreme živeo iznad podruma sa ženom, a kasnije i sa troje dece-unuka (prvo je usvojio 1993). U zakonskom braku Friclovi imaju sedmoro dece, koji u ovo vreme ne žive zajedno sa roditeljima. Niko ništa nije znao. Niko nije mogao ili nije želeo da zna?!
Postoji čitav niz specifičnih uslova i sticaja okolnosti koji su ovom elektroinžinjeru i uglednom građaninu u svom okruženju omogućili miran provincijski život, na koji on nikako nije imao prava poslednjih decenija. Samo njihova kombinacija, ili bolje sinergija, dopustili mu da 24 godine sprovodi svoj izopačeni plan, neometan od porodice, okoline i vlasti. J. Friclu su naruku katkad išle posledice liberalizacija društva, odnosno zakonodavstva, a katkad su mu arhaični mentalitet okoline i kruti patrijahalni odnosi u porodici bili najbolji saveznici u njegovoj društvenoj mimikriji. Primera radi, iako je Jozef F. silovao 1967. devojku i bio osuđen, a iste godine još jedno pokušao, njemu je dozvoljeno 1993. da usvoji dete, koje je predstavio kao dete koje mu je ćerka, odbegla u opasnu sektu, tajno ostavila pred vratima. U krivičnom registru njegovog imena nije bilo jer rok za brisanje (Tilgungsfrist) istorije prekršaja u Austriji iznosi 15 godina, što je spadalo u deo liberalizacije krivičnog zakonodavstva (nakon slučaja Fricl, po svemu sudeći će u Austriji biti dvostruko povećan za slučajeve teškog seksualnog nasilja). Ostvarenje suvereniteta nad privatnim prostorom u koji zajednica ili država nema pravo da zadire bez jakog razloga, takođe bi bila donekle tekovina savremenog uređenja i normi međuljudskih odnosa koju je Jozef F. zloupotrebljavao. Čak i neke političke prilike su pogodovale implementiranju zločina. Godine 1979. mu je odobreno da proširi podrum u cilju zaštite porodice, jer je savesni Jozef F. izrazio zabrinutost pred pretpostavljenima da će sa Istoka i na Amšteten biti bačena atomska bomba. U jeku hladnog rata i histeričnog projektovanja vlastitih agresivnih namera na druge, izašlo mu se rado u susret, što inače ne bi bilo samo po sebi razumljivo, i nakon pet godina renoviranja i reizgradnje, u podrum je dospela 18-ogišnja ćerka, odmah nakon punoletstva, kako je i planirao. Betonska vrata u podrumu od 1,5 tone i zvučna izolacija nisu čekala na detonaciju i Ruse.
Drugi, tradicionalniji registar uslova, čini se da je Jozefu F. jače duvao u leđa. U ovom slučaju se uistinu može govoriti o nečem specifično austrijskom, ili barem se to ovih dana čini. Austrijski pisac Jozef Haslinger smatra, kako prenosi DerStandard, da se ne treba praviti kao da slučaj Fricl nema veze sa Austrijom. Postoji u Austriji „fatalna tradicija da se stvari guraju pod tepih". Kultura „okretanje glave" je po njemu i dalje dominantna i dosta toga je u vezi s tim što u Austriji zapravo „denacifikacija nije uspela". Dopisnik Neue Zürcher Zeitung-a iz Austrije, Šarl Riterband, problem vidi u sličnom ključu i Švajcarcima piše: „Građanska hrabrost (Zivilcourage) je ovde retkost. Građansko društvo u Austriji je slabo razvijeno, ono nema nikakvu tradiciju. Moć i odgovornost se delegiraju na vlast i pred pretpostavljenima se, koji se rado odgovarajuće ponašaju, saginje glava. Kada „vlast", kao u slučaju familije F. smesta tvrdi da je sve učinila što treba i da ništa nije zapostavila, većina ljudi u to ne sumnja i sve to bespogovorno podnosi". Riterband podseća i da su upravo u Amštetenu bila dva pomoćna logora koji su pripadali KL Mauthauzen. Nakon rata o nacističkim zločinima tu opet niko ništa nije znao niti je čuo.
Ako je od ovakvih odnosa uglavnom sazidan spoljni obruč oko podruma koji ga je štitio od komšija, poznanika, okoline, za konstrukciju unutrašnjeg obruča Jozef F. se despotski pobrinuo da bude sagrađen od još čvršćeg i tradicionalijneg materijala; njega niko iz porodice, po svemu sudeći, nije mogao da probije. Ukoliko je bilo sumnji u to da njegova žena nije ništa znala - živela je s njim godinama iznad, a on je u podrum odlazio svako jutro, ponekad je tamo noćio (izuzev kad je to činio na letovanju na Tajlandu. Nemački tabloid Bild je na internetu objavio video s tajlandske plaže gde se „monstrum sunča dok su mu ćerka i deca u podrumu"), pominju i se studije gde se iznosi da majke u 80 odsto slučajeva slute incest u porodici, onda kad sa sigurnošću ne znaju za njega - nakon brojnih detalja o tome kako su bili regulisani porodični odnosi gotovo je izvesno da ona nije znala, ili da nije mogla da zna. Jozef F. je savršeno otelovio biblijsku definiciju patrijarhata: „apsolutna vladavina muškarca nad ženom, decom i ovcama" (odnosno imovinom). Vladao je tiranski i zahtevao apsolutnu poslušnost. Ženi je rekao da u podrumu pravi konstruktorske planove koje dalje prodaje, zabranio joj približavanje i fertig. Ovde opet stupamo na polje kulturnih specifičnosti jer ni Jozef F. ni bilo ko drugi ne može da samostilizuje svoj društveni identitet kako mu se prohte. Da se takvo ponašanje ne vidi kao puko nasilje, bezobrazluk, egoizam, nego prirodna pozicija koju muškarac treba da zauzima kako čitav društveni poredak ne bi bio doveden u pitanje, ne zavisi samo od J. Fricla, nego od niza institucija i diskursa koji daju kulturnu legitimaciju takvim krutim hijerarhijskim odnosima, u kojima ostaje malo prostora za otpor gospodaru. Ovde se može udenuti „katoličanstvo", više puta spočitavano u slučaju Fricl, koje vekovima u Austriji preporučuje sličnu poslušničku i androcentričnu etiku, nalik na onu koja je u osnovi njene strukture, i koje je anahrone relikte Ura haldejskog uspelo da sačuva i u Amštetenu austrijskom.
Svaki od navedenih elemenata ponaosob koji se odnose na socijalnu strukturu ili „mentalitet", postoji praktično podjednako i u drugim društvima u bližem i daljem okruženju, ali se spoj tih džepova tradicionalizma i modernosti, ne njihova kolizija kako to obično biva, u ovom tužnom slučaju duge implementacije ovakvog zločina, čine pomalo austrijski specifičnim, što opet ne znači da on nije moguć drugde (uz ogradu da bi to „drugde" teško moglo biti, recimo, negde u Africi, gde uglavnom ne postoji slična infrastruktura). Austrijskom društvu, danas prilično zabrinutom za svoj imidž, predstoji lociranje i analiziranje pukotina u mreži institucija, zakona, etabliranih formi međuljudskih odnosa, u koje je Jozef F. mogao neometano da smesti svoj podrum i markira ostale potencijalno opasne društvene procepe u kojima će neko drugi sa incestuozno-pedofilskim porivima pokušati da materijalizuje svoje fantazije dominacije, ne pitajući za cenu. Ukoliko bude bilo konstruktivnog preispitivanja, svakako bi bilo korisno da se i ostali obaveste o njihovim rezultatima.
Dejan Aničić
NIN, 15. 05. 2008. (br. 2994)