27 Decembar, 2006
Dok se vraćam kući reku uvek prelazim kasno, negde iza ponoći. Put od aerodroma teče mirno sve do trenutka kada sa mosta ugledam osvetljen grad, a tada mi srce svaki put, bez razlike, preskoči; samo malo, tek da me opomene na svečanost prilike. Kroz varoš prođem razrogačenih očiju, zurim u zgrade i ono malo ljudi što ih u to doba ima na ulicama kao da sam prvi put ovde, kao da ovo nije jedini grad u kome svakoj ulici znam ime. I dok se srećem s Beogradom u naizgled mirnom meni jednako pršti vatromet, dok je grad uvek jednako ravnodušan. Beograd odavno nije moje stalno i jedino boravište a ja i dalje svaki svoj povratak najavljujem iseljeničkom: Idem kući.
U sobi je nekakav život, mlad i bujan, ostavio otisak kao fosilizirana paprat u sedimentu zemljine kore. Soba podseća na pećinu Lasko; na dvoranu unutar piramide, koju su jako, jako davno napustili živi stanovnici a opet je jasno da se tu nekada živelo. Kao arheolog, stupam i pažljivo, da ne pokvarim drevni red stvari, pokušavam da pročitam život jednog anonimnog studenta s kraja dvadesetog veka. Prisećam se njegovih navika, načina davnih vremena, kada je soba bila naseljena. Ovo mesto gde je nekada bilo moje stalno konačište, imuno je na vreme, zaštićeno neupotrebom i roditeljskom brigom, traje nedirnuto kao spomenik kulture.
Na zidu našarana pogača veli: Prelomite pametno. Na istom televizoru slika je ona ista, isprana, izbledela, samo su kanali drugi. U ormanu odevni predmeti iz druge epohe. Sećanja se javljaju nepozvana, izviru ispod devet jastuka vremena: nevezani i naizgled nebitni inserti iz bivše svakodnevice koji su ko zna zbog čega ostali zabeleženi u podsvesti i odatle nikada potisnuti. A u sobi je sve kao pre no što ću na leđa staviti ranac i otići, nesvestan da odlazim zauvek. Tog se trenutka jasno sećam: prozor je bio otvoren a sa ulice je dopirao miris pečenih paprika.
Svih ovih godina moja majka je tragove mojih poseta sistimetično pohranjivala u jednu fioku. Nekoliko upaljača, gomila raspar veša i odeće, papiri raznih vrsta: pozivi za neke prošle žurke, računi, vizitkarte, fotografije, nevažeće isprave, cedulje s ko zna čijim brojevima telefona, komadići pirinčane hartije. U gomili jedna relikvija, ručni rad pokojne bake s krasnopisanim uputstvom za upotrebu:
Sine, ovo sam vam sama uradila iako ne vidim baš najbolje. Čini mi se da je veoma lepo ispalo a i poslužiće da me se, sutra Bože zdravlja, po tome setiš. Rađeno je od najtanjeg konca i s najgolemijom jubavlju. Vrlo lepo stoji na poslužavniku, recimo kad se za slavu poslužuje žito. Tvoja staramajka.
Osećam se trulo, jer taj zalog goleme ljubavi nisam, onda kada sem obećao da ću, poneo u svoj novi život i stavio ga na poslužavnik? A baki sam rekao da jesam.
Pred spavanje, sadašnji ja, slomljen od puta, izaberem crni omot, iz njega izvadim izgrebani vinil, spustim iglu gramofona i pustim dugu i smirujuću stvar o tamnoj strani Meseca. Legnem u krevet na mesto nekadašnjeg sebe, ugasim svetlo i mirišem čistu posteljinu i udaljene arome nekakvih kiflica ili štanglica pečenih u čast mog dolaska. Onda konačno zaspim u uterusnom mraku. Sanjam na srpskom, snove koje je sanjao bivši ja, nečiji sin, ničiji otac, izdržavano lice koje ni u snu nije sanjalo šta će biti a šta nikada neće.
27 Maj, 2008
Došao sam pre neki dan u Beograd. Posle dužeg vremena. Hteo sam nešto da napišem. I počeo sam. A onda mi se dogodio Deja vu i napisao sam nešto gotovo isto kao od pre godinu i po. Jednako potetično i jednako iskreno. Obrisao sam napisano i ponavljam staro. Skoro sve stoji.