Vaznost obrazovanja i slikarske tehnike za prijateljstva koja traju
Michael je bio moje slikarsko platno jednim od onih slucajnih ukaza sudbine ili sta vec prolazi pod tim imenom, ali ja to nisam znala. Kako bih i znala, ne posedujem ni kap slikarskog talenta. Sve sto sam na njemu ostavljala su sporadicne mrlje, potpuno nekonceptualne, i apstraktne kao sto sve sto nije figurativno moze da bude apstraktno.
Upoznala sam ga vrlo brzo nakon mog zvanicno najstarijeg prijatelja ovde, ali posto Stefan ne samo sto nije ovdasnji vec i ne zivi na ovom kontinentu ali jeste moj prijatelj i ne mogu da ga zbog tako jedne male geografske greske ne racunam, Michael je postao moj najstariji kanadski, americki i vanevropski prijatelj. Stefan mnogo voli Kanadu, pa njemu uvek kazem da je on najstariji, sto i jeste. Susret je bio slucajan, nevazan i da se nismo uskoro nakon toga sreli negde drugo i ja tu napravila jedan krajnje nesvestan zamah cetkicom koji je njega pogodio posred platna, i Michael i ja bi jos davno zaboravili onog drugog. Stefan je i sam slikao i on je odmah skicirao moj portret – licila sam jako na njegovu bivsu zenu. To je bio kompliment, rekao je. Jasmin je bila persijska artistokratkinja i znala je sta hoce.
Michael je zgodan, atletski gradjen, i krece se na nacin koji primorava vazduh oko njega da se malo izmakne da bi ga bolje video. Buduci esteta, ja to ne mogu da mu uzmem za zlo – vazduhu – ali daleko najlepsa stvar na Michael-u je njegov kompletan nedostatak besa. On je prosto dobrodusan, lako se i veliko smeje, otvoren je, topao, i priznaje sve gde je zgresio i sam od sebe. Ni to nije sve. Michael ume da prepozna ono sto vecini ljudi promakne, a to je da vecina lepih stvari promakne dok mi gledamo na drugu stranu. Stefan ima prcast nos i finu nordijski oblikovanu glavu. I on je dobrodusan. Bila je to dobra godina za prijatelje.
To je bio neki pocetak. Druzili smo se neobavezno, cemu je pomogla i cinjenica da smo ziveli blizu. Nakon one prve velike mrlje koju sam mu naslikala, sledeca se desila kad sam odlucila da mi postane ljubavnik. Imala sam u to vreme jos dvojicu (Stefan + 1), ali trebao mi je novi. Michael je pre susreta sa mnom bio u nekoj vrsti religijskog kulta, i oni su ga ubedili bili da je celibat neophodan, bar dok se ne ozeni a posle toga koliko mu je volja, i uvek u slavu Boga. Dobro, onda nista – odgovorila sam. Tu se Michael zamislio, pa predomislio, odustao od celibata, a od kulta je zadrzao vegetarijanski nacin ishrane. I dalje je volontirao i pomagao im.
Druzenje i intimnost su koegzistirali u nekoj vrsti harmonije. Onda se intimnost povukla i premestila da slika, ili brlja negde drugo.
Michael je cesto gledao onu drugu mrlju na svom platnu – koja nikako da se osusi, govorio je – i zalio za dobrim starim vremenima kada je harmonija bila kompletnija. Buduci oducen od celibata, upoznavao je puno zena i u nekima od njih prepoznavao slikarku. Kad god bi naisao na talenat, on bi im ponudio svoje platno da naslikaju nesto svoje i dovrse ga, i sigurno da jesu, te brojne talentovane devojke, ali ako mu je verovati, on je zakljucio bio da je originalnost onih prvih mrlji ostala neprevazidjena, cak i tako nezavrsena.
Stefan je veci deo godine ziveo u Svedskoj. Nastavio je da slika, i kod dolaska u Kanadu uvek donosio sva svoja platna da mi pokaze kako napreduje. Meni se Lena najvise svidjala, narocito kad su jednog leta zajedno cuvali moju macku, ali on je rekao da je ona malo luda, medjutim ja jos uvek cuvam njen portret s mackom. Sa Susan je dostigao svoj umetnicki vrhunac – ona misli da je rodila novog Hrista i Stefan veruje da ce zapoceti novi religijski kult u brdima Britanske Kolumbije uskoro. On ce sve to naslikati.
Posle nekog vremena pozvala sam Michael-a iznenada jednog dana i rekla mu da sam prethodne noci imala cudan san. U njemu sam se obrela bila u nekoj vrsti skole, u kojoj su se muskarci poducavali fantasticnim vestinama obozavanja zena, i kad sam se probudila prva misao je bila da ga dugo, predugo nisam videla. On se mom pozivu jako obradovao, podrzao me je i u razvijanju poslovnog plana oko otvaranja takve jedne skole, i dogovorili smo se da se vidimo. Pri susretu smo se slozili da i dalje vazi zakon komplementarnih boja u nasem slucaju, i to nas je obradovalo. Nedugo zatim te veceri, cim je pristojnost dopustila, ja sam skinula svoju bluzu. Bluza je bila cupava i topla, od srebrno-sive imitacije vune, i ispod nje nisam nosila nista. Michael je sedeo, gledao, i izgledalo je da mu nije dobro, ali ja sam ga pridrzala i rekla da nisam tako mislila. Obecala sam da cemo probati sa konceptom jos jednom, medjutim ubrzo zatim sam odustala od planova za tu skolu cija me je ideja grejala celog jednog dana.
Kad me je Stefan pozvao na Valentinov Dan nekoliko nedelja kasnije ispricala sam mu o skoli. On je mislio da je obrazovanje uvek dobra ideja, ali da takva skola nema svrhe - muskarci obozavaju zene jer im nisu potrebni. Stefan je filozof, i narocito ga privlace apstraktne pojave: Bog i zene.
Od tada me Michael pozove ponekad, ili ja pozovem njega. Uvek se istinski obradujemo glasu na drugom kraju. On se oseca krivim zbog onog ispita, jer misli da sam odustala od skole zbog toga. Ma ne, govorim mu, sta ti je. To i nije bio ispit vec samo vezba. Slozili smo se nedavno da bi bilo lepo da se uskoro vidimo, on je opet ukazao na tamnu mrlju na njegovom platnu, i onda je rekao nesto. Kao najlepse platno, naslikano od strane pravog majstora: “Znas ono kad si skinula cupavu toplu bluzu od srebrno-sivog akrilika? Ja sam trebao samo da zaplacem.”
I Stefan zove povremeno, i uvek mu se obradujem. Dolazi u grad svakog leta, odspava na kaucu dan -dva, donosi platna, i rasiri ih vec prve veceri da mi pokaze. Onda namesti jedno prazno i pita dobrodusno da li bih skinula bluzu.