Zašto je (ako je) dobro biti državljanka Srbije?
Zašto je (ako je) dobro biti žena u Srbiji?
Kada istraživači javnog mnjenja pitaju žene Srbije jesu li u neravnopravnom, diskriminatorskom položaju one sa skoro 70% odgovaraju "jesmo!", kada isto pitanje pitaju muškarce oni u skoro istom procentu odogovaraju "žene neravnopravne?! ma kakvi - nisu!". I o toj ogromnoj "razlici o jednom istom" retko ili nikako ne razgovaraju.
Da li se društvo i država bave ovim problemom, da li nam je tema ekonomski položaj žene, zdravlje žene, prisustvo žena na mestima odlučivanja, uticaj žena na oblikovanje političkih odluka?
Pretpostavljam da bi žene odgovorile sa "niko se time ne bavi", muškarci bi rekli "dovoljno se bavimo, nemoj sada još i o tome!".
A kada ćemo, ako ne sada, kada ćemo ako ne danas otvoriti dijalog u društvu o tome kakve oblike neravnopravnosti žene u Srbiji trpe, kada ako ne sada o tome kakve teškoće i kakve prednosti čekaju žene kao polovinu društva (i 52% biračkog tela) na putu evropskih integracija?
Ne možemo da biramo pol koji nas određuje rođenjem, kao što ne možemo da biramo porodicu, vreme i zemlju, okolnosti u kojima se rađamo, ali možemo da menjamo društvene okolnosti.
Jednom rođene, možemo da menjamo svoju rodnu ulogu jer se po tome pol i rod razlikuju, rod je ono što mi društvo i država definišu svojim zakonima, pravilima, pisanim i nepisanim ili češće, svojim zabludama i stereotipima. Mi, žene, ne možemo zabraniti stereotipe i zablude, predrasude i tradicionalizam kojim nas diskriminišu, ali MOŽEMO zabraniti ponašanje ZASNOVANO na zabludama, tome država služi, da zakonima, odlukama, javnošću, neko ponašanje označi kao kažnjivo ili društveno neprihvatljivo.
Šta kažu istraživači i statistika , kakve oblike neravnopravnosti imamo zbog nedostatka dijaloga o mehanizmima koji bi te oblike uklonili?
1. Imovina - žene su vlasnice 10.8% + 6.0% nekretnina, samo njih 7% poseduje automobil,
2. Zapošljavanje i otpuštanje - žene lakše bivaju otpuštene, teže se zapošljavaju i trpe diskriminaciju poslodavaca pri zapošljavanju, teže i sporije (bez obzira na rezultate rada) napreduju u karijeri, na tržištu nezaposlenih čine većinu od skoro 54%
3. Dvostruko radno vreme - zaposlena žena uz svojih 8 sati rada, dnevno još najmanje 4,5 sati provodi radeći kućne poslove koje niko ne vrednuje sve do trenutka kad ona ne može da ih obavlja, tada se vidi na tržištu jasno formirana cena rada kućnih poslova.Ima skoro 800 000 žena koje su "samo" domaćice u Srbiji, na njima počiva funkcionisanje naše zajednice, od domaćinstva preko lokalnih zajednica do celokupnog društva. Zakon o rodnoj ravnopravnosti predlaže da te žene imaju bar sopstveni broj zdravstvenog osiguranja. To ne menja iznose javne potrošnje (jer je svaka već “osigurana preko muža, oca, …hranitelja” – to je jedan od retko ružnih izraza koje pravo koristi, btw), ali menja odnos u društvu, pokazuje da ih je društvo konačno VIDELO.
4. Zastupljenost - premali broj žena u politici, na mestima odlučivanja, u političkim strankama, na mestima ekonomskog uticaja. Kvote od 30% obezbeđuju kakvu-takvu ravnomernost u donetim izbornim zakonima, ali nedostaje međustranački i društveni dijalog o tome zašto je veća prisutnost žena dobra za politiku.
5. Negovani stereotipi i uloga crkava - žena odrastanjem biva učena šta su poželjni društveni stereotipi o njoj samoj i vrlo često biva obeshrabrivana da svojim aktivizmom te predrasude i stereotipe menja, jer oni JESU podložni društvenim promenama.Društvena zabrana diskriminacije od strane okruženja zato što se žena ponaša mimo negovanih stereotipa je odbrana ljudskih prava i građanskih sloboda u svom najosnovnijem obliku.Kroz kakvu "stigmu" prolaze svi oni koji se usude da "budu drugačiji" u bilo kom kontekstu, jedino i najbolje znaju samo oni sami.
Mnogi će muškarci u sebi reći "pa, i ja trpim neravnopravnost, i ja sam nezaposlen, i ja sam siromašan, i mene niko ništa ne pita, kakva je ustvari razlika?". Pogotovo muškarci koji prolaze kroz razvod i imaju problema sa primenom svojih roditeljskih prava, na primer. Ili onih skoro 10% muškaraca koji trpe porodično nasilje. Ili muškarci (retki, istina) kojima je žena poslodavac ili šef. Ili će se neki setiti vojske kao krunskog dokaza o (ne)ravnopravnosti.
Mnoge će žene kazati "ma, same su krive ako osećaju da su neravnopravne, svako je za sebe odgovoran!" I još - "ja nikada nisam imala takvih problema, ne razumem!".
A ja ću pitati: "Kad si se poslednji put probudio/la bezbrižan/na ? Učestanost odgovora "danas!" na to pitanje biće mera ukupnog smanjenja nepravdi, neravnopravnosti i nereda tamo gde ga odavno ima previše.
post scriptum
28.06.2007.
Blogerskom "urbi et orbi" ogromna zahvalnost za čitanje, a pogotovo za komentare. Pomoći će mi neverovatno mnogo za razne stvari koje bi se bez svih Vas dogodile nepotrebno kasnije.
I, da najavim: sledeći tekst je "Kako muškarci žive?"