„Srpski heroji sa Rolan Garosa“, „Mlade srpske zvjezde“, „Srpski talas zapljusnuo Rolan Garos“ - to su samo neki od naslova kojima je francuska štampa prošle godine ispoljavala divljenje prema impresivnim uspjesima Ane Ivanović, Novaka Đokovića i Jelene Janković.
Ana je od ponedeljka broj 1 teniserka na planeti
Mladi i šarmantni su barem na trenutak svjetu pokazali da Srbija nije samo Hag, Kosovo, mafija, nezaposlenost, zločini ili neko slično medijsko obilježje srpske svakodnevnice.
Ali, da bi većina Srba priznala njihov nesumnjivi uspjeh ovi mladi ljudi morali su da dođu do krova svijeta. Nije tako ?
Da su nas pitali prije par godina da li smo spremni da ih podržimo, koliko bi bili spremni da ponudimo ?
Čega bi bili spremni da se odreknete, a da pomognete tada još uvijek samo talentovanim teniserima?
Garantujem da ne bi skupili novca dovoljno za jedan trening.
Istorija uspješnih na ovim prostorima jasno pokazuje da su najbolji rijetko pomagani od države i društva. Matica Srpske odbila je tako Tesli dati stipendiju jer ga je smatrala netalentovanim !?
Đokovićevi roditelji su i priznali da su novac pozajmljivali i od „reketaša“, te da je njegova prva velika pobjeda za njih bila doslovno pitanje života i smrti.
Odricanje, težak rad i vjera u uspijeh su obavezni sastojci svakog srećnog završetka i svake uspješne nacije.
Osim što šampione slavimo, verući se po semaforima i trubeći besomučno automobilima vozeći se u krug, trebali bismo prije svega da se ugledamo na njih i ponašamo kao oni.
Tada će veliki uspijesi biti pravilo, a ne tek povremeni incidenti.