Lokalnom Moćniku : ....možeš da nas pljačkaš - što i radiš - svaki dan i svaki sat - ali Njega ti nećemo oprostiti. Pare uzmi, Legendu ne damo....čisto da znaš, skote.
Mnogi će Vam posvedočiti da je SFRJ, kao neko zdravo dete, bila lepa vesela i poprilično bučna zemlja. Međutim, i to živahno derle umelo je da se utiša i skrasi – a to se, po pravilu, dešavalo Nedeljom popodne, kada je, bukvalno iz svakog budžaka Otadžbine odzvanjala Sakralna Tišina – ispresecana energičnim glasovima Raće, Jordana ili Marka (na JRT-u je bila malo veća gužva, razumljivo, i daleko više narečja....tu je glavni štos bio – nama klincima – da razlikujemo Nikitu od Vladanka...) - dakle, kao što smo ih prepoznavali, izgleda, bolje nego Kevu rođenu, tako je svakom prosečnom SFRJ – deranu mog uzrasta prva recitacija bila : "Marić, Buljan, Hadžiabdić, Oblak, Katalinski....".
LM,Legende su Nedeljom vodile kombinovane prenose utakmica naše I Lige – koja tada nije bila ni "Meridijan" niti... "Štatijaznam" - jer, u socijalizmu smo – ne zaboravite – sponzori ne postoje, ili su u mardelji (isto mu dođe)
Nedeljom je bukvalno mogao da nas porobi ko god je hteo, no matter što smo imali, navodno, petu po jačini Vojsku....pogađate : i Vojska je više slušala Radio nego što je čuvala "Branik Otadžbine". Igralo se svake Nedelje, reporteri su "uletali" javljajući dramatične promene, huk stadiona plavio je Zemlju, a tiketi sportske prognoze su bili obavezno štivo.
A Liga ? Majstorski napravljena tj usaglašena po starom ali oprobanom "6 + 2" sistemu gde Svako ima šansu (a Veliki, ipak – najveću), sve to podkrepljeno dramatičnim kvalifikacijama drugoligaša svakog leta, edabise nekako vinuli u "visoko društvo".
Tu je zaista mogao svako da pobedi svakoga – što se često i dešavalo : Tušanj, Bilino polje, Bežigrad, Kantrida, Kranjčevićeva, Grbavica.... - od Velike Četvorke često ni "V" nije ostajalo ! Na primer – jedno vreme je Partizan uredno "gutao" tri komada u Tušnju, Zvezda gubila u Zenici ili Sarajevu, a Hajduk se vraćao "naduvan" ispod Bijelog brega.....Tako da uopšte nije bilo čudno da se u finalu Kupa Najdražeg Sina sretnu, recimo, Trepča i Rijeka – i to pred prepunom Marakanom ( ok, delile su se kove DŽ po školama....) - ali masovna posećenost stadiona bila je zajednički imenitelj Prve Lige, istina.
Na krilima te popularnosti (i uz malu pomoć novinarskog “pumpanja”, dakako), naši klubovi su se – poprilično samouvereno – ogledali u evropskim okvirima. Ako uzmemo period odmah posle “Partizanovih beba” i Tragedije Pireja kasnije, jedino je, opet, Zvezda nešto uradila u periodu do Titove smrti (a i kasnije) – mada, opravdano sumnjam da se The Najvoljeniji uopće sećao tog Zvezdinog kasnijeg uspeha, iako se “vodio” kao živ.
Meni, klincu, mnogo su zanimljiviji bili “uradci & snalaženja” Ostalih na međunarodnoj sceni : osim par časnih Ivićevih pokušaja, kao i herojske igre Sarajeva u Hamburgu, sve ostalo se, taktički, svodilo na "udri me do zore" kod kuće i "bunker do smrti" u gostima. Utomsmislu, najupečatljiviji mi je prizor kada Luka Peruzović ispucava loptu preko stadiona u Ajndhovenu (nije pomoglo, naravno : Zli Kapitalisti imali su već spremnu drugu... - standard, jbg!)
Sećam se i prve Velike Pobede Reprezentacije, pred prepunom Marakanom, jedne Nedelje popodne – kada se Kule Aćimović, ljut poprilično jalovim atacima na gol žilavih Grka, stuštio od centra – želeći očigledno da se barem dobro sudari sa nekim. Pošto takvih mazohista okolo nije bilo – Kule je uradio jedinu logičnu stvar : zažmurio i opalio – postigavši verovatno jedan od najlepših golova Yu fudbala (uz Oblakov Englezima – spoljni desni u raklje - i Pižonov Boroti – valjanje lažnjacima jedno ½ sata)
Dakle, bile su to kvalifikacije za SP '74, koje su - daljim razvojem – dovele do Drame na Karaiskakiju, gde će Karasi (Nomen est omen) presuditi, a siroti Holcer, umesto grčkih klinaca koji su uredno sabotirali, vraćati lopte koje odu iza gola.
Takođe – bila je to jedna od retkih utakmica, a da se jakaotakav sećam, da nas je Svevišnji "pogledao" u fuckin' zaustavnom vremenu...(do tada, a i kasnije, vreme se na tekmi delilo na "regularni tok" i ono u kojem Mi gubimo utakmice...)
Celo to "bavljenje", otvorilo je, opet, Vrata da se "Uvek smo sa Vama – Plavi, napred Plavi" – (singl mora da je otišao u bar par milijuna kopija) – možda, ipak nađu na SP.
Majstorica u Frankfurtu "na Majici" (što bi Kojo rek'o) bila je jedina pobeda nad Tradicionalnoneugodnim Špancima, a da je se – opet – jakaotakav, sećam (prijateljsku u Valensiji - Šurjak glavom, ne računam) – i doneo nam je Škijo Velikog Srca,a koji – siguran sam – nije spavao od Karaiskakija. Mnogo kasnije saznaćemo da su Plavi danima pred majstoricu uporno vežbali baš kombinaciju sa Škijom..... - genijalan strateg, taj Miljanić...
Nakon dugih & napornih priprema, a u pauzama mažnjavanja buseva GSB "za sopstvene potrebe" – što su mediji prećutali da se ne narušipobednoočekujući Moral Naroda – "Plavi" su provod nastavili na SP - a provod je ispao daleko lošiji nego što je to iko očekivao..... - što će, još dugo, biti zajednički imenitelj nastupa Plavih na velikim takmičenjima.
Ali, bitno je bilo – učestvovati – tešile su Naciju socijaLJstĆke novine. Ok, tada se bar – učestvovalo, jelte....
(Blekija nije trebalo tešiti : otperjao je u US da pika mali fudbal sa Slavišom Žungulom, tamo već etabliranim kao Steve Jungle. Car je bio taj Bleki...)
* * * * * * * * * * * * * * * * *
Dakle ....Uteha ?
Kada nema ničeg naročito lepog ispred, ne ostaje nam ništa nego da se osvrnemo ka Boljoj Prošlosti