Jednoglasno sam odlučio da se mesec dana neću kupati, prati zube niti kosu, da se neću brijati, seći nokte, ni šišati, sve dok se maksimalno ne usmrdim, da ljudi vrišteći beže od mene, sve u cilju razumevanja kako je biti član narodnjačke koalicije, odnosno radikala. Već posle nedelju dana ljudi su počeli da me izbegavaju, nisu hteli da se druže s mnom, niti da stoje u mojoj blizini. Oni tolerantniji bi zapušili nosiće, ali vremenom su mi i oni okrenuli leđa i pobegli. Niko više nije hteo da pravi vladu i koalicije s mnom. Bio sam usamljen i smrdljiv.
Jedno veče, posle dve nedelje, smučio sam se sam sebi, za razliku od narodnjaka i radikala, i odlučio da prekinem sa ovim eksperimentom i da se okupam, obrijem, operem zube, isečem nokte i skratim kosu. Da se upristojim i civilizujem, što i ostalima preporučujem.
Krenuo sam ka kupatilu hodajući na prstima, kako ne bih probudio ostale ukućane jer je već prošla ponoć, ali, dok sam prolazio pored dnevne sobe, primetio sam nešto veoma čudno. Moja cenjena maman je bila budna, iako uvek zaspi odmah posle Dnevnika 2. TV je bio uključen s kojeg je dopiralo surround brundanje haškog optuženika (gospodina) Vojislava Šešelja i čulo se diskretno zujuckanje, kako mi iskustvo govori, Black Jelly Invadera od 20cm. Brzo sam se sklonio kako me smrad ne bi odao i pokušao sebe da ubedim da je to samo slučajnost, da to nije ništa strašno. Sledeće veče Sloba mi ne da Mira, te se opet na prstima uputih ka dnevnoj sobi i zatekoh isti prizor. Opet sam pomislio da je to samo slučajno, da to nije ništa strašno, ali kad se isto ponovilo i po treći put, shvatio sam strašnu istinu: Moja majka, kao i mnoge druge, ima izvanbračnu aferu s Vojislavom Šešeljem.
Žalio sam se prijateljima o ovoj porodičnoj krizi i plakao im na ramenu, dok su me oni tešili da je to samo faza koja će proći čim naiđe pravi - politički korektni baja. Njihove reči utehe su me smirile na nekoliko dana, ali ta „faza“ umesto da prolazi postajala je sve intenzivnija.
Upao sam u tešku depresiju. Za sve sam sebe krivio.
Zašto od svih majki, baš moja da postane nastrana?!
Gde sam to pogrešio?!
Sigurno joj nisam dovoljno citirao Đinđića tokom devedesetih.
A nisam je vodio ni na demonstracije.
Možda joj je ovu boleštinu prenela komšika Rada?! Ona je isto nastrana. Palila se tokom devedesetih na Slobu, pa je posle njegove smrti prešla na Šešelja.
Počela je da se druži i viđa s drugim nastranima. Da ih dovodi u kuću. Da se organizuju u grupe i da propagiraju njihovu nastranost!
Šta će biti s nama, ako si postanemo radikali?! Pa izumrećemo kao dinosaurusi.
Gledao sam na Internetu i video da biti radikal nije bolest i da je radikalizam skinut s liste poremećaja 1991. godine. Ti podaci su mi samo pokazali i dokazali da je radikalski lobi veoma moćan i da vlada svetom, ali sam ja odlučio da ne reagujem i da se ne mešam. Ipak je ona mene prihvatila kada sam joj rekao da sam peder, pa bi bilo pošteno da i ja budem tolerantan i prihvatim njen životni izbor. Donekle me je tešilo što se, hvala bogu, nije zaljubila u Koštunicu – mislim da to ne bih mogao da preživim.
Porcije za doručak, ručak i večeru su postajale sve manje i manje, jer je skoro svu hranu slala paketima Šešelju u Hag. Ne bi prošla ni tri dana a da mu ona ne pošalje ogroman paket.
Srebrni escajg je zamenjen zarđalim kašikama.
Komplet knjiga Tolstoja, Andrića i Kardelja, zamenila su sabrana dela Vojislava Šešelja. Sve od „Afere Hrtkovci i ustaške kurve Nataše Kandić“, preko „U čeljustima kurve Del Ponte“ do „Lažljive haške pederčine Džefrija Najsa“.
Učlanila se u Srpsku radikalnu stranku.
Toalet papir je ubrzo zamenila „Velika Srbija“, što mojim hemoroidima uopšte nije prijalo.
Ali, kada je ikonu porodične slave Svetog Arhangela Mihaila zamenila portretom Vojislava Šešelja, meni je pukao film i odlučio sam da reagujem.
Otišao sam do čika Laze, gde rade neki moji prijatelji, s kojima sam se poznajem još iz vremena kada sam ja tamo često svraćao, i izneo im problem. Rekli su mi da je situacija veoma ozbiljna i da je moja mama opasna po okolinu i da je treba što pre zatvoriti i početi sa terapijom.
Sutradan su došli po nju, ali je ona pružila otpor, te su morali da je vežu. Situacija je mnogo podsećala na hapšenje Slobodana Miloševića i njegovo isporučivanje u Hag. Mora se tako kad nije htela svojevoljno da se preda, kao što je to učinio njen „dečko“.
Dok su je izvlačili iz kuće i vodili ka kombiju vikala je iz sveg glasa:
„Vi, svi pripadnici sekretarijata Haškog tribunala možete samo da mi popušite kurac. Moji pravni savetnici nisu moji branioci, i zato ne moraju da ispunjavaju pravilničke uslove koji su predviđeni za branioce, oni samo moraju da ispune one uslove koje im ja propišem. A vi samo dalje ometajte pripremu moje odbrane, pa ćete na kraju morati da pojedete sva govna koja ste izasrali. Jebem vam majku svima počevši od Hansa Holcijusa pa nadalje“.
U bolnici je ostala kratko, svega nekoliko dana, jer je bolest bila u početnom stadijumu, tako da je samo jedan tretman elektrošokovima bio dovoljan da se izleči.
Ali, samo nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, moja majka se ponovo zaljubila. Ovoga puta u Jovana Babokrkića. To i nije neki problem, čak više nije ni nastranost, jer je on trenutno politički korektan, tako da sam odlučio da ne reagujem i da im dam svoj blagoslov. Nek su oni meni samo živi i zdravi.
Ovaj blog posvećujem svim sinovima i kćerima čije majke i očevi pate od slične nastranosti kao što je i moja majka i nudim rešenje za njihove probleme: Elektrošokovi su iz raja izašli. Takođe, bolje je sprečiti nego lečiti, te apelujem na Aleksandra Tijanića i RTS da prekinu sa prenosima suđenja Vojislavu Šešelju, jer su ipak u pitanju zdravlje i životi naših roditelja. Mislite na naše roditelje!!!
Predrag M. Azdejković