Bila sam u Stokholmu, Waltic Conference, prva u nizu kazu organizatori: pisci prevodioci novinari. Lici na PEN susrete, mada je ovo ogranizovala svedska akademija. Bilo nas je mnogo i iz celog sveta. Iz Srbije je doslo nekoliko nas, mada su mene svrstali kao belosvetsku trandzu sto i jesam. Na bedzevima je pisalo Serbia and Montenegro: Neke su izbrisale Montenegro , neki Serbia, ja oba i napisah politicalidiot@yahoo.com...
Ovde se Knjizevnost tretirala sa veliko K: iako sam rokerka moram da priznam da je bilo potresno kad su neki pisci onako ozbiljno pricali o the power of the words.
Mnogo mi se dopalo sta je rekla Dubravka Ugresic na panelu o Nobelovoj nagradi. Dok su dvoje drugih panelista oko nje bili politicki korektni i pircali o multikulturnosti, narodima i jezicima i demokratiji,digitalizaciji onako sve lepo upakovano kao neki turisticki folklor, zena lepo rece: moramo da cuvamo knjizevnost koja nije mejnstrim, komercijalna
jer niko drugi nece. Da ne bismo postali kao poznavaoci sanskripta.
Ja ne znam da li se moze ocuvati ono sto odumire tako brzo i nepovratno: ne citamo vise knjige vec kompjutere. Ja prva: ruku na srce mnogo su dosadne i dugacke. Evo sada posto sam pobacala nekoliko novih americkih knjiga lepo citam seherezadu internet version i uzivam.
Ali opet, skribomanija je najveci amaterski biznis na svetu: knjige se prodaju na milione, tone, i neka...Ko li to cita, uvek se pitam. Sigurno ne ovi ljudi sa konferencija niti opet ova deca po skolama...ko ko ko...Nema veze pregazio me voz,...pa ipak, zaista me je sramota vec godinama da sebe nazivam spisateljicom: uvek kazem ja sam aktivistkinja i zena koja pise a ponekad i objavi.
Posebno mi je bilo neprijatno vece kad su nas ljubazni organizatori onako coporativno odveli u dvoranu gde se dodeljuje Nobelova nagrada. Casual obuceni al' ipak svecano naheftani.
Gradonačelnik, neki fin mlađi covek objašnjava nam ritual , izuzetno te večeri nas sprovode gore u plavu zlatnu salu. Opet, kao da nisam tu sa Nobelom već negde drugde: fascinira me što su napravili dvorac pre sto godina koji bi trebalo da izgleda kao da je star 700 godina. Pa da, to je ta kultura koja se nagradjuje. Gledam oko sebe pisce, ama svi su pisci, cak i oni koji su zvanično prevodioci, znam da pišu, i da svakog casa mogu da iz dostojanstvene tisine puknu u stih dugacak deset stranica. I znam da misle da zaslužuju Nobelovu nagradu, staru X godina koja vredi kao da ima XX godina.. U tom trenutku iznose nam gomilu lososa, ćufti, sireva, vina i piva. Red je ogroman za Nobelov zalogaj, ali pisci uporni: a onda ono balsnsiranje sa čašom viljuškom torbama na štiklama u kravatama u slučajnim važnim razgovorima s punim ustima i punim glavama sopstevnih snova i razočaranja. I nema pušenja, ni unutra ni spolja: ovo je ozbiljna institucija. Pada mi na pamet Keith Richards koji puši neprekidno dok peva svira i igra, pred masama, pred kamerama. Bogami ta kultura ne trazi ni nagrade ni objasnjenja; umrece kao sto je i nastala i niko nece ni rec reci, kad smo vec kod vaznosti reci.
Dubravka Ugresic, Taslima Nasrin i moja malenkost vodimo workshop na temu proganjanje zena pisaca: protiv svih fundamentalizama ( smislila Dubravka da nas uposli, organizatori se odusevili). Napuni se mala sala, nekoliko zena je pobeglo kad smo pocele da predlazemo teme, pa ipak vecina je ostala. Kad smo vec kod Nobela i aktivizma. Bas sam bila srecna kad je Dario Fo dobio Nobelovu nagradu ali nikako da shvatim kako to da nije dobila i Franca Rame, njegova compagna koja godinama sve radi s njim a plus je bila i silovana sedamdesetih zbog njihovog politickog angazmana. Sticajem okolnosti pre nekoliko godina sam sedela za stolom sa zenama clanova akademije koja dodeljuje Nobelovu nagrada: Kad je Elfride Jelinek potom dobila nagradu bila sam ubedjena da je to udeo neke od tih zena.
Nije da ne volim knjige ali nesto u tom svetu definitivno ne trpim: egoizam i egotripizam knjiezvnika pre svega, komercijalnost i banalnost vecine stampanih dela i ono trece...uvek razmisljamo u trijadama...opasnost koju taj i takav svet nosi u sebi po sve nas. Neki se plase globalnog zagrevanja kao kuge, ja se plasim kuge kao mentalnog zagadjenja. Gde citamo i pisemo da bismo zaboravili, lagali , ponizili, pokvarili, srusili sve sto nije "ja pa ja."
Sta sam to pogresila u zivotu onda pitam se da i dalje pisem i da me neki ljudi cak i citaju?