гост Аутор г Jeremija
Pre nego što sam odlučio da postanem pisac, mnogo sam čitao. Ne mislim da je to što sam mnogo čitao od naročitog značaja za moj razvoj kao uspešnog pisca. Naprotiv. Za one koji odluče da postanu pisci, danas je nužan preduslov da imaju nešto malo talenta i totalnu disleksiju. Jer, samo disleksija može spasti budućeg pisca od negativnih uticaja slavnih predhodnika, a i sačuvati ga od postmodernizma i drugih književnih jeresi.
Talenta imam, ali nažalost ne bolujem od disleksije, pa čitam i dalje. Čitam, ali nekako drugačije. Pre sam opušteno uživao u dobroj knjizi i, ako me knjiga ponese, nisam je ispuštao iz ruke dok je ne pročitam do kraja.
Sada sam, dok čitam, nekako napet. Zastajkujem posle svakog pasusa.... Razmišljam.... Odmeravam svaku rečenicu.... Analiziram....Uhvatim sebe, često, kako razgovaram sa piscem knjige koju čitam. I to naglas. Ne kao kričitar, božesačuvaj, već kao kolega sa kolegom. Eto, baš neku noć, siti smo se izdivanili Orhan i ja.
Sedimo nas dvojica na mojoj terasi, ispred mene roman «Dževdet-beg i njegovi sinovi» i hladno efes pivo, a ispred Orhana čaj.
- Jest da ti je ovo prvi roman, efendi Orhane,ali nije loš, kažem mu i dok on srkuće čaj, ja odmah nastavljam:
- Dobar je, ali čini mi se da tu ipak nešto nedostaje.
- Ti ćeš da mi kažeš!
- Ne ljuti se, Orhan-beže. Bolje da ti kažem ja i da to ostane među nama piscima, nego da te čereče kritičari.
- Boli mene ona stvar za kritičare, ja pišem zbog svojih čitalaca.
- Svi mi pišemo zbog čitalaca, svako zbog svojih, ali oni obično nit šta primećuju, nit šta shvataju. Znam, jer takav sam bio i sam, dok sam bio prost čitalac. Drugačije je od kada sam postao pisac.
- Dobro, brate Jeremija, ajde kaži, šta to nedostaje u mom prvom romanu?
Vidim, uverio se Orhan da razgovara sa dobronamernim kolegom i postao nekako opušteniji i mekši, ko pamuk.
- Takvog te volim, Orhane, kažem, i nabrajam mu glavne muške i ženske likove iz romana i njihove međusobne veze:
a) Dževdet-beg i žena mu Nigan;
b) Osman, njegov stariji sin i žena mu Nermina;
c) Osman i njegova ljubavnica;
d) Nermina i njen ljubavnik;
e) Refik, Dževdet-begov mlađi sin i prelepa mu žena Perihan;
f) Ajša, Dževdet-begova ćerka i njen verenik,
g) Omer, Refikov najbolji prijatelj i verenica Nazli.
- Sve si ih tačno pobrojao, ali šta s njima? pita me Orhan u čudu.
- Nemoj da mi se ponovo naljutiš, ali njihove međusobne odnose si nekako nejasno i nemušto predstavio.Tu nešto nedostaje.
- Šta nedostaje? Ajde, čoveče, reci više. Nemoj da me mučiš.
- Karika koja nedostaje jeste ljubav, međusobne emocije, želje, strast, pohota... Mislim da su zbog nedostatka takvih osećanja muški likovi u tvom prvom romanu toliko zbunjeni i izgubljeni u svojim životima, poentiram ja i otpijem dugačak gutljaj hladnog piva.
Orhan se unervozio. Vidim po tome što se maša za moje cigarete i pripaljuje jednu, iako je prestao da puši od kako je preselio iz Istanbula u Ameriku.
- Znam, Orhane, imao si svega trideset godina dok si pisao «Dževdet-bega..». Moguće da ti je u tim godinama još uvek bilo nepoznato bogatstvo emotivnih naboja između žene i muškarca. Možda ih lično još uvek nisi bio doživeo, a još uvek nisi imao dovoljno razvijenu sposobnost empatije da se uživiš u tuđe emocije.
- Ma, nije to u pitanju. Ne poznajete vi Evropljani Orijent, a ni patrijarhalnu Tursku. Pisanje o muško-ženskim stvarima tamo je još uvek tabu. Uostalom, prvi čitalac i kritičar mog prvog romana bio je moj otac. Zahvaljujući njegovoj podršci na početku, ja sam i nastavio da pišem. Zbog njega mi je bilo nezgodno da pišem o tim stvarima. Shvataš?
- Shvatam, Orhane, ali kad opisuješ odnos muškarca i muškarca, recimo u "Beloj tvrđavi", a i drugim romanima, ti slikaš hiljade nijansi tog odnosa i ostavljaš čitaocu mogućnost da bira između bar deset puta više različitih asocijacija i tumačenja.
- Ne misliš valjda..., počinje Orhan, odmah prekida i pripaljuje novu cigaretu. Vidim da
sam malo preterao. Ni nobelovcu nije prijatno kad mu kolega po peru ukaže na slabe tačke u njegovim, slavom ovenčanim, delima. Baš zato odlučujem da ga malo i pohvalim.
- U romanu "Zovem se crveno" napravio si izvesni napredak. Ne velik, ali ipak napredak. Hanumu Šekure si lepo opisao, a i strasti njenih udvarača. Uostalom, crveno je boja strasti. I eto, komitet iz Stokholma je to odmah uočio, a ti postao Nobelovac. Mislim da sada kontaš šta ti govorim i šta ti je činiti ubuduće.
- Kontam, kako ne bi kontao. Hvala ti ko bratu rođenom, što si mi oči otvorio. Odoh odmah da pišem novi roman.
Rastali smo se kao stari prijatelji i, na radost naših čitalaca, uputili se da pišemo nova dela..