Hapšenje Radovana Karadžića velika je šansa za (demokratsku) Srbiju – možda najveća koju je sebi stvorila u posljednje dvije decenije. Ona je nikako ne bi smjela propustiti.
Prvo, tim hapšenjem sadašnja vlast u Srbiji na potpuno eksplicitan način potvrđuje da je voljna učiniti korak dalje u (sad već prilično dugotrajnom procesu) udaljavanja od tragične politike iz devedesetih, koja je zemlju vodila u izolaciju i koja je – u krajnjoj liniji – uzrokovala bolno nazadovanje u odnosu na druge u istočnoj Evropi. Radovan Karadžić je bio uteg na nogama srpske politike praktički otkako se pojavio. Njegov je radikalizam smetao čak i Miloševiću (naročito od 1993.) pa za njim u Srbiji nitko nema razloga previše žaliti. Upravo obratno: Srbija je sinoć sa svojih nogu skinula težak uteg koji ju je sprečavao da ubrza povratak u normalu.
Drugo, iako okolnosti u kojima se dogodilo hapšenje još nisu poznate, sudeći po rezultatima može se reći da je nova srpska vlast pokazala ne samo odlučnost nego i efikasnost. Samo nekoliko dana nakon formiranja, ona je uspjela postići ono što su prethodne vlade tvrdile da ne mogu. To postavlja vrlo ozbiljno pitanje pred, prije svega, Vojislava Koštunicu i njegovu stranku (koja je uvijek kontrolirala resore unutrašnjih poslova i – u ovom slučaju još važnije – službe sigurnosti). Danas je čak i onima koji su mu bili spremni vjerovati na riječ kad je govorio da ne zna gdje se nalaze Karadžić (i Mladić) teško objasniti kako to da je nova vlada uspjela uhapsiti Karadžića samo nekoliko tjedana po svom formiranju. Retorika bivšeg srpskog premijera danas zvuči prilično neuvjerljivo, pa će biti zanimljivo vidjeti kako će on sam objasniti novi razvoj događaja. Otkriju li se dokazi da je eventualna opstrukcija od strane donedavne vlasti bila glavni razlog što se Karadžića nije ranije uhapsilo, to bi moglo voditi daljnjoj diskreditaciji DSS-a, a možda i eventualnom kaznenom postupku protiv onih koji su (možda) sudjelovali u ometanju provođenja pravde.
Treće, hapšenje Radovana Karadžića dovodi Socijalističku partiju Srbije pod još veći pritisak nego što je bio slučaj do sada. U onoj izbornoj noći, prilikom proglašenja rezultata, gospodin Dačić je sebe proglasio izbornim pobjednikom, onim od koga sve zavisi. Ali, neke su pobjede Pirove. Gospodin Dačić je sada pred odlukom koja će (možda zauvijek) odrediti budućnost njegove stranke: ili će (kao novi ministar policije) pokušati istaći svoje zasluge za hapšenje Karadžića i time se dodatno povezati s DS-om, ili će se distancirati, možda čak i izaći iz vlade, i pritom politički potonuti. Radikalska Srbija – Srbija koja žali zbog ovog hapšenja – neće mu oprostiti što se to hapšenje dogodilo upravo kad je on preuzeo resor policije – bez obzira na njegovo hitro objašnjenje da MUP u tom hapšenju nije sudjelovao. Hapšenje Karadžića stavlja SPS pred neku vrstu nemogućeg izbora: ili će postati solidan dio koalicije koja se formirala pod vodstvom predsjednika Tadića, ili će nestati sa srpske političke scene. Treća opcija: da pokuša osvojiti glasove podržavatelja radikalne Srbije, danas se čini gotovo nemogućom.
Što se tiče radikala, pred njima je, također, teška odluka. Srpski nacionalistički portali već su sada puni poziva na „ustanak“ i masovne proteste. (Usput rečeno: je li u Srbiji dozvoljeno na internetskim portalima pozivati na politička ubojstva i nasilje?) Ali, oni su također i preplavljeni prijetnjama radikalskom vodstvu da će se i njih tretirati kao „izdajnike“, ne budu li organizirali te proteste. Štogod učinili, radikali neće moći biti dovoljno radikalni da bi zadovoljili one koji su nesretni zbog ovog hapšenja. Nakon što su ponovno izgubili izbore, radikali su sada u situaciji da ih njihovo biračko tijelo počne tretirati kao vrlo mlaku stranku, koja nije u stanju učiniti gotovo ništa da bi spriječila političku volju demokratsko-socijalističko-penzionerske koalicije. Postavit će se pitanje: čemu onda za nju glasati?
Jednom riječju – hapšenje Radovana Karadžića otvorilo je prostor ne samo za značajno poboljšanje srpske vanjskopolitičke pozicije, nego i za konsolidaciju demokratskog bloka unutar Srbije. Ta je konsolidacija moguća prije svega kao politika „razbijanja alternativa“, odnosno sistematskog postavljanja partija koje su sada u opoziciji pred „nemoguće izbore“, pred odluke od kojih nijedna koju odaberu za njih nije dobra. Paradoksalno, upravo je tu metodu u devedesetim prilično uspješno primjenjivao Slobodan Milošević, čija se moć gradila (u prvom redu) na razbijanju (u začetku) svih mogućih alternativa svojoj vladavini. Tek kad su se u srpsku politiku upleli vanjski faktori, opozicija se ujedinila protiv njega. No, u ovom sadašnjem slučaju ne može se očekivati takva intervencija u korist DSS-a ili radikala. Štoviše, pokaže li da doista misli ozbiljno kad kaže da je hapšenje Karadžića „zaokret za Srbiju“, Evropska Unija bi mogla postati ključan faktor konsolidacije „demokratskog bloka“ u Srbiji i razbijanja sadašnje opozicije (osim LDP-a).
Hapšenje Karadžića bit će s pažnjom analizirano u susjednim zemljama. Kiseli komentar kojeg je sinoć dao Haris Silajdžić (upozoravajući da je Ratko Mladić i dalje na slobodi) pokazuje da se tom hapšenju zapravo ne vesele baš svi. Gospodin Silajdžić zna da je upravo on ostao jedna od rijetkih ličnosti iz devedesetih, koja je i dalje na političkoj sceni (druga je Milo Đukanović, a treća Stipe Mesić). Isti se komentari mogu očekivati i u Hrvatskoj – prije svega od strane predsjednika Mesića. On više neće moći tvrditi ono što je govorio prije samo mjesec ili dva (vidi moj prethodni tekst na ovom blogu) - da Vuk Jeremić nastavlja Miloševićevu politiku. Niti će potpredsjednica hrvatske vlade, Jadranka Kosor, moći s takvom lakoćom odbaciti kritičke primjedbe iz Beograda, poručujući Srbiji da „najprije uhapsi Karadžića i Mladića“.
Iako će, naravno, pohvaliti srpsku vladu zbog hapšenja Radovana Karadžića, službeni će Zagreb biti i pomalo zabrinut zbog toga što bi Srbija sada doista mogla brzim koracima sustići Hrvatsku na putu prema Evropskoj Uniji. U tom je smislu indikativna nedavna izjava francuskog predsjednika Sarkozya, kojom se obratio „našim hrvatskim prijateljima i našim srpskim prijateljima“ – iako je bio upitan samo za status Hrvatske u odnosu prema EU. Njegovo spominjanje Srba u tom kontekstu (i to prije ovog zadnjeg događaja) vjerojatno nije slučajno – ono ukazuje da Srbija sad po prvi puta dobiva ozbiljne saveznike unutar same Evropske Unije, te da bi se zastoj u daljnjem proširivanju Unije (uzrokovan irskim referendumom) mogao iskoristiti za ubrzanu europeizaciju cijelog Zapadnog Balkana. (Da se razumijemo, status Hrvatske je također trenutno nejasan – ne toliko zbog Hrvatske, koliko zbog polu-blokade u samoj EU, nakon irskog referenduma. Zbog toga ne treba biti EUforičan, niti misliti da je ulazak bilo Hrvatske ili Srbije u Uniju „gotova stvar“.)
Hapšenje Karadžića upravo je ona dobra vijest koju su prijatelji demokratske Srbije dugo s nadom očekivali. Ono Srbiji omogućava da konsolidira vladavinu demokratskih i proevropskih snaga unutar zemlje, te da – prvi put nakon 1989. – postane respektabilna zemlja u evropskim okvirima. Istodobno, to je hapšenje postavilo težak izazov pred sadašnju nacionalističku opoziciju u Srbiji. Tu šansu demokratska Srbija nikako ne bi smjela propustiti.
