Sa izvesnim nestrpljenjem čekao sam da dva koaliciona partnera: Demokratska stranka i Socijalistička partija Srbije izadju pred javnost zajedničkom deklaracijom o pomirenju. Kako stoje stvari, izgleda da je mnogo lakše davati izjave o pomirenju i praštanju opšteg tipa nego to sročiti u pisanu formu gde se svaka reč može vagati i analizirati godinama.
To da u Srbiji dodje do opšteg, pre svega političkog pomirenja, nije od juče. Na tu temu je često govorio Vuk Drašković. I socijalisti su takodje, u vreme „dogadjanja naroda" govorili o opštem pomirenju i ujedinjenju oko osnovnih nacionalnih interesa. Današnje, najavljeno, pomirenje najčešće se komentariše kroz pitanje: „da li je u pitanju stranačko ili nacionalno pomirenje". Na ovo pitanje još uvek nema jasnog odgovora mada se nekako podrazumeva da kad se pomire „bivši" i sadašnji" onda su zadovoljene sve opcije. U suštini, akteri pomirenja bi želeli da urade nešto istorijski, nešto što će ostati zabeleženo u budućim udžbenicima istorije, a što im istovremeno neće umanjiti aktuelni politički rejting.
Moram da priznam da sam veoma skeptičan prema toj ideji ne samo zbog učesnika i okolnosti nego i zbog „neuhvatljivosti" sadržaja pomirenja izmedju dve političke organizacije. Mogao bih da razumem da se neke dve političke grupacije, koje su se u prošlosti uzajamno surovo proganjale, obavežu da se više nikada neće služiti nedemokratskim, a posebno nasilnim sredstvima, i da to bude neka vrsta javne proklamacije koja bi delovala smirujuće i civilizujuće u ovim našim uslovima. Govoriti, medjutim, o opštem pomirenju izvan konteksta rata, razaranja, mučenja i ubistava - svodeći sve na odnos dve stranke, to mi deluje prilično blasfemično.
Pri svemu tome, otkad znam za sebe, uvek sam smatrao da bez suočavanja sa prošlošću i bez pomirenja nema prave budućnosti za Srbiju i većinu njenih gradjana. Otkad znam za sebe svadje, intrige i omraze bile su mi odvratne. Sećam se da sam još kao dete veoma teško podnosio, srećom veoma retke, svadje mojih roditelja. I kad sam odrastao, i suočio se sa „pravim" životom, teško su mi padale intrige, podmetanja i proganjanja bilokoje vrste.
Svako bi od nas, po prirodi stvari - odnosno iskustva koja smo nužno stekli živeći ovde, morao da oseća bar malu nelagodnost ako ne i krivicu zbog ponižavanja i batina koje su dobijala deca, žene i uopšte slabiji u društvu u kojem je pravičnost i jednakost bilo proglašeno za zvaničnu državnu ideologiju. Naš lepo negovan i podstican komformizam nemešanja, samodovoljnosti i indolentnosti razvio se, na kraju krajeva, u opšte samozadovoljstvo i nacionalni narcisizam. Na taj način su nepravde i poniženja bile nešto tako normalno, deo ne samo društvene nego i nacionalne tradicije u kojoj su gazde i politička elita bili ti koji su odredjivali nivo i prag tolerancije nasilja i surovosti. Biti ponižen i patititi deo je obaveze koji se mora ispuniti ukoliko želiš da odrasteš u Srbiji.
Naše uporno odbijanje da se istinski suočimo sa onim šta se dešavalo poslednjih dvadesetak godina ide uporedo sa prekrajanjem i šminkanjem prethodne istorije. Žrtava i krivaca ima na sve strane. Osećanje nepravde je opšte. Zbog toga ne možemo govoriti o pomirenju već o pomirenjima. Ne miri se samo levica sa desnicom nego i levica sa levicom. Ne mire se ljudi samo iz političkih nego i iz mnogih drugih razloga - i generacijskih, i kulturnih, i seksualnih, i verskih, pa i ekonomskih. U Srbiji bi, što se toga tiče, bilo neophodno da se pomire i selo i grad, i Beograd i provincija. Srbija bi, metaforično rečeno, morala prvo da se pomiri sama sa sobom, što znači da bi morala da sagleda svoj do sada predjeni put, svoje istorijske zablude i dobitke, svoje mogućnosti i svoju perspektivu.
U medjuvremenu se nepravde i poniženja nastavljaju kao da se ništa nije promenilo poslednjih osam godina. Priče o pomirenju nemaju nikakvog smisla sve dok se počinioci raznih zločina, ne samo slobodno šetaju, nego imaju i odredjenu popularnost i podršku od strane odredjenih političkih i društvenih grupa. Za razliku od većine istočnoevropskih zemalja u Srbiji je lustracija potpuno nepoznata. U isto vreme stepen antikomunizma je u Srbiji tako intenzivan da se mora prikrivati antifašistička prošlost kao nešto veoma sramno. Rehabilitacija fašističkih predvodnika i saradnika sa nemačkim okupatorom tokom Drugog svetskog rata deo je opšteg pogleda na svet i istoriju koja se u Srbiji razvila poslednjih nekoliko godina. Da li bi pomirenje trebalo da podrazumeva i zajedničku proklamaciju fašista i antifašista?
Neću da širim priču na ratove od 1991. do 1996. godine i stradanja ljudi izvan Srbije ne zbog toga što mislim da je to nebitno već samo zato da bih ukazao da je pored ovih ratova vodjen jedan surov i bespoštedan rat u samoj Srbiji. U kojim je još istočnoevropskih zemljama izvršeno toliko političkih ubistava kao u Srbiji? Slavko Ćuruvija, Ivica Stambolić i ubijeni na Ibarskoj magistrali samo su deo jednog dobro organizovanog sistema državnog terora koji je imao ne samo zapovednike i egzekutore nego i političke obožavaoce, teoretičare i pesnike.
Da li buduće pomirenje izmedju DS-a i SPS-a nudi indulgenciju za obožavaoce lika i dela naredbodavca ovih ubistava?
Ukoliko je naredbodavac neko drugi, neko ko nije bio na samom vrhu, bilo bi normalno da se i to obelodani. Pomirenja, ukoliko su prava, znači iskrena, zahtevala bi bar tu vrstu pijeteta prema žrtvama državnog terora.
U Južnoj Africi, koja je često primer uspešnog prevazilaženja trauma prošlosti, zajedno su plakale krivci i preživele žrtve, odnosno članovi njihovih porodica, u procesu koji je utirao budućnost svih gradjana ove zemlje. Ne vidim u Srbiji, u ovom času, ni atmosferu, ni političku elitu koja bi bila spremna ozbiljno da krene u susret budućnosti. Umesto toga, možemo da dobijemo farsu u kojoj će biti izmešano sve i svašta, a žrtve još jednom ponižene u ime fiktivnih nacionalnih ciljeva. Pa ipak, možda ta vrsta javnog manifesta može da zaustavi nešto od mržnje, možda može da uspostavi kakav-takav nivo tolerancije i trpeljivosti, bar izmedju strasnih pripadnika „bivših" i „sadašnjih". Volio bih da je to moguće. To, medjutim, ne može biti zamena za istinska pomirenja koja moraju doći posle suštinskog suočavanja sa prošlošću i lustracijom. Tek tada će Srbija moći da se pomiri sama sa sobom. I da se onda pridruži svetu.
Sve ovo o čemu pišem, nije, naravno, samo srpski problem ili srpski izum. Možda je to razlog više da pokažemo svoju kreativnost, spontanost i iskrenost. Ili da nastavimo da ćutimo do sledeće generacije koja će se, verovatno, sudariti sa ovim groznim nasledjem na jednom sasvim drugom planu.
Crnu Goru je tokom popodneva zahvatila nova snežna mećava, koja je uzrokovala skoro potpunu blokadu u drumskom saobraćaju....
Viktor Troicki rekao je posle pobede nad Mihaelom Riderstetom da je zasluženo dobio četvrti set, posle pada u trećem u...
Reditelj Branko Baletić filmom „Lokalni vampir“ vratio se režiranju igranih filmova nakon više od dve decenije,...
Grčki premijer Lukas Papademos obećao je da će "učiniti sve što je neophodno" kako bi spasao međunarodni paket pomochi...
Bosnia-Herzegovina got on Friday its sixth Council of Ministers after the House of Representatives confirmed appointments...
Iz “Beograd puta” saopštavaju da ekipe njihove Zimske službe nastavljaju da rade punim kapacitetom i da se...
Poslednja istraživanja pokazala su da jedna od pet devojaka smatra da je Fejsbuk bolji od seksa. Iako su mnogi bili šokirani...
Dan zaljubljenih je doba godinekada trošite malo bogatstvo na cveće i romantične vikende; možda je najbolji način da...